Kako se samo obmanjuješ vlastitom snagom i čvrstinom,
progovorim konačno, ostajući tupo zuriti u priliku
što zuri u zrcalo nijemim pogledom propitujući moje oči.
Što je to što najviše boli?
Boli kad ukloniš nešto što te čuvalo.
Privid da ne želiš što bi željela.
Zaklon, u kojeg si sklanjala kao u ostavu sve stvari koje si željela dijeliti.
Ponos što se lako držao uz majčinski skut što je uvijek opominjao
kad bi zaustila reći što ne treba.
Dovoljnost što je posuđivala od sebe sve ono što je željela na dar.
Šutnju što je štitila svaku riječ proisteklu iz srca
mekom opnom kroz koju su samo tukle nečujno.
Dostojnost one snage kojom si htjela poduprijeti svu snagu ljubavi
da te ne povije onda kad si bila najslabija.
Slabost koju si štitila dok se nije pričinila snagom.
Zastor pred kojim stojiš i kad se svjetla pogase izgledajući kao da čekaš ruže.
Osmijeh što se unaprijed brani da „nije trebalo“ i kad ruke
što ponekad stisnu zvonce kraj vrata ne nose ništa.
Postupnost kojom vremenu daješ u ruke da namjesto tebe vodi nit što para
jednako i pravi i krivi bod od kojih je spleten tvoj komadić života.
Hrabrost kojom te više ne kuša ljubav već sloboda
što nosi dvosjekli mač za svojim nježnim pasom.
Nježni obzir pod kojeg te sklanja nečije srce kao pod kišobran
da ne čuješ šum kojim ono više ne šumi.
Iluzija sitosti.
Glad što se njome hranila.
Osjećaj da još uvijek postojiš ondje gdje te ima više nego tu gdje stojiš.
Dugi niz godina, koje ćeš možda proživjeti a da te nikad više neće prevariti
da su to njegovi koraci.
I kada skloniš sve to, ostaje ono što najviše boli?
Ostaje istina. Zrcalo što te čekalo toliko dugo dok pred njim nisi zgrnula svu svoju prisutnost.
Ono što te čuvalo bila je odsutnost tebe.
To boli?
Ne, ne više.