Bila je večer. Na zidu neobičnog šarenog uzorka, plesale su sjene razigrane narančastim plamičcima malih šumskih duhova oživjelih u vatri što je gorjela u starinskoj peći samo u vrijeme neposredno pred spavanje kad je trebalo tek malo ugrijati sobu. Pucketanje njihovih zlatnih roščića što su ih s veseljem bacali uvis pa su oni prskali i letjeli na sve strane kao zlatne iskre, činili su tišinu sobe glatkom poput pudinga od čokolade a tonuti u taj slatki večernji puding uljuljkan blagim pokretima paperjastih prilika što su izgledale kao mala sretna obitelj na večernjem okupu bilo je kao tonuti u najmekši jastuk s tisuću pogašenih titrica skrivenih u usnulim trepavicama.

Svijet je tad bio topao i prostran, lijep. Tišina je bila prisna kao maleni dječiji prsti što su se jedni s drugima preplićući poigravali i šaptali jedan drugom nešto što su samo oni mogli razumjeti.

Ali kako je to čudno! Kako se nikad ranije nije prisjetila tog šarenog uzorka negdašnjih večeri sve dok prošle noći u njenim najsitnijim satima nije izašla u gradski park i prošetala stazama između grupica stabala što su svojim zbijenim sjenama opisivale netaknut mir širokih krošnji. I kako je uopće izašla vani jer je već bila u spavaćici a nije ni pomislila da bi se u nekom narednom trenutku mogla obući i na prstima išuljati iz kuće odlazeći u park. Nisam sigurna da netko ne bi pomislio da je ta žena "slučaj" jer vidjeti je elegantno obučenu kako s rukom priljubljenom uz stablo stoji i gleda nekud gore osmijehnuta sasvim sigurno upućuje na nešto mnogo neobičnije od pijanca koji teturajući pada po ulici.

Neobično je bilo i meni, iako je poznajem, ali kasnije smo se ipak uspjele sporazumjeti prstima. Pokazala mi je prstom da neizostavno šutim i šutjela sam baš kao bubica sve dok je s osmijehom šaptala nekom već usnulom u njenim trepavicama nešto što su samo oni razumjeli.

I evo sve do sad - nisam rekla ni riječi.

Kako se samo obmanjuješ vlastitom snagom i čvrstinom,
progovorim konačno, ostajući tupo zuriti u priliku
što zuri u zrcalo nijemim pogledom propitujući moje oči.

Što je to što najviše boli?

Boli kad ukloniš nešto što te čuvalo.
Privid da ne želiš što bi željela.
Zaklon, u kojeg si sklanjala kao u ostavu sve stvari koje si željela dijeliti.
Ponos što se lako držao uz majčinski skut što je uvijek opominjao
kad bi zaustila reći što ne treba.
Dovoljnost što je posuđivala od sebe sve ono što je željela na dar.
Šutnju što je štitila svaku riječ proisteklu iz srca
mekom opnom kroz koju su samo tukle nečujno.
Dostojnost one snage kojom si htjela poduprijeti svu snagu ljubavi
da te ne povije onda kad si bila najslabija.
Slabost koju si štitila dok se nije pričinila snagom.
Zastor pred kojim stojiš i kad se svjetla pogase izgledajući kao da čekaš ruže.
Osmijeh što se unaprijed brani da „nije trebalo“ i kad ruke
što ponekad stisnu zvonce kraj vrata ne nose ništa.
Postupnost kojom vremenu daješ u ruke da namjesto tebe vodi nit što para
jednako i pravi i krivi bod od kojih je spleten tvoj komadić života.
Hrabrost kojom te više ne kuša ljubav već sloboda
što nosi dvosjekli mač za svojim nježnim pasom.
Nježni obzir pod kojeg te sklanja nečije srce kao pod kišobran
da ne čuješ šum kojim ono više ne šumi.
Iluzija sitosti.
Glad što se njome hranila.
Osjećaj da još uvijek postojiš ondje gdje te ima više nego tu gdje stojiš.
Dugi niz godina, koje ćeš možda proživjeti a da te nikad više neće prevariti
da su to njegovi koraci.

I kada skloniš sve to, ostaje ono što najviše boli?
Ostaje istina. Zrcalo što te čekalo toliko dugo dok pred njim nisi zgrnula svu svoju prisutnost.
Ono što te čuvalo bila je odsutnost tebe.
To boli?
Ne, ne više.

Možda je nekome čudno ali ja sam se iskreno začudila kad mi je rekao da su sjećanja pohranjena svuda po našem tijelu i da se nekad pokušam koncentrirati na, recimo, unutrašnju stranu svog bedra, jer su to predjeli iz kojih znaju izroniti sjećanja, ali tad sam se samo nasmijala govoreći mu da su to vjerojatno neke njegove osobenosti i da ako bih se i pokušala koncentrirati – svašta bi se tu moglo dogoditi!

A onda rano jutros, kad je svjetla u sobi bilo tek toliko da se jedva moglo nazrijeti da sviće, osjetih kako se moja koža sjeća svjetlosti što je prolazila samo kroz uske proreze na vratima što su vodila na prostranu terasu... njegovih pokreta dok ih je zatvarao... ruku što su se potom okretale prema meni kao suncokreti što svijetle u mraku... cvrčaka što su najednom izgubili glas i zašutjeli... I njegovih očiju – da, i njih... - i one su se sjećanjem utisnule negdje u moju kožu kao neizrecivi citat srca što sam ga na trenutak prepoznala u njihovom dubokom tamnom zrcalu.
Sjetih se i kad me poveo kroz kuću. „Ovo je moja mala soba“, pokazao mi je kad smo tek stigli. „A ova ovdje...“, razumjela sam da je nešto posebno kad je otvorio vrata uvodeći me u prozračni meki akvarel sobe što se kroz raskriljen prozor protezao dalje do mora i još dalje do modrih obrisa udaljenog otočića koji je kasnije, kad se spustila noć, izgledao sasvim blizu zbog blještavih svjetala nekog naselja nevidljivog danju. „Što misliš, da li nas vide?“, pitao je pa smo se smijali.

„Nisam nikad razmišljala o tome“, rekla sam mu taj put kad mi je govorio da su naša sjećanja pohranjena svuda po tijelu. „Ali to i nije stvar razmišljanja...“, pokušao mi je objasniti“, „ali ne znam kako objasniti jer ako to nikad nisi osjetila mora ti zvučati čudno.“

Da, uistinu je čudno, pomislila sam kad je u moju sobu nagrnulo već toliko svjetla da sam morala odmah ustati i spremiti se za posao. A zatim, i da je još čudnije, kad sam ogledajući se još jednom prije nego što ću izaći opazila da me iz ogledala promatra netko sasvim drugi.

„Da li ti se sviđa?“, pitala sam stojeći nasred sobe samo sa slamnim šeširom na glavi.

„Znaš što bih voljela?“, pitala sam te ali nisi čuo. „Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati“, ali ti nisi čuo ni to. Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i svježim. „Mogla bih sad istrčati na kišu, što misliš?“, ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ. Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj maleni zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bi se kopčao pa sam ga držala u kutijici. „Idem ga sad donijeti!“, rekla sam brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti ga nisam stigla pokazati. „Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti“, započela sam tajanstveno kao da je taj žučkasti grumen mjerica suhog zlata, ali ti si već ustao uzeti knjigu s police a ja ostala očarano gledati u tvoje prste dok su je listali tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila na brošić.
U trenutku kad je naš razgovor postajao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska sunca ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše bez svijeta što ih zrcali kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom - toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila. A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel do tvog lica i otkinula jedno pero iz svojih krila. „Uzmi slobodno“, rekla sam tvom snu, „to je samo obično pero. Samo da se sjetiš da sam tu bila, jednom, kad se probudiš“.