Bila je večer. Na zidu neobičnog šarenog uzorka, plesale su sjene razigrane narančastim plamičcima malih šumskih duhova oživjelih u vatri što je gorjela u starinskoj peći samo u vrijeme neposredno pred spavanje kad je trebalo tek malo ugrijati sobu. Pucketanje njihovih zlatnih roščića što su ih s veseljem bacali uvis pa su oni prskali i letjeli na sve strane kao zlatne iskre, činili su tišinu sobe glatkom poput pudinga od čokolade a tonuti u taj slatki večernji puding uljuljkan blagim pokretima paperjastih prilika što su izgledale kao mala sretna obitelj na večernjem okupu bilo je kao tonuti u najmekši jastuk s tisuću pogašenih titrica skrivenih u usnulim trepavicama.
Svijet je tad bio topao i prostran, lijep. Tišina je bila prisna kao maleni dječiji prsti što su se jedni s drugima preplićući poigravali i šaptali jedan drugom nešto što su samo oni mogli razumjeti.
Ali kako je to čudno! Kako se nikad ranije nije prisjetila tog šarenog uzorka negdašnjih večeri sve dok prošle noći u njenim najsitnijim satima nije izašla u gradski park i prošetala stazama između grupica stabala što su svojim zbijenim sjenama opisivale netaknut mir širokih krošnji. I kako je uopće izašla vani jer je već bila u spavaćici a nije ni pomislila da bi se u nekom narednom trenutku mogla obući i na prstima išuljati iz kuće odlazeći u park. Nisam sigurna da netko ne bi pomislio da je ta žena "slučaj" jer vidjeti je elegantno obučenu kako s rukom priljubljenom uz stablo stoji i gleda nekud gore osmijehnuta sasvim sigurno upućuje na nešto mnogo neobičnije od pijanca koji teturajući pada po ulici.
Neobično je bilo i meni, iako je poznajem, ali kasnije smo se ipak uspjele sporazumjeti prstima. Pokazala mi je prstom da neizostavno šutim i šutjela sam baš kao bubica sve dok je s osmijehom šaptala nekom već usnulom u njenim trepavicama nešto što su samo oni razumjeli.
I evo sve do sad - nisam rekla ni riječi.