Dobro je da je oštrica tako blistava i čista.
Hladnoćom, ne zaziva dodir,
drži distancu.
Pamćenje treba sterilizirati.
Ne dopustiti da se u njemu kote
ružičaste zore, cvjetovi nada,
bubre mladice natislih grana
kad prostornim uređenjem ionako
predviđene su za rušenje.
Dobro je da je oštrica tako hladna.
Bljeska kao na „ispod nule“
čistina površine leda
koju prolaznik zaobilazi držeći se
sigurnije staze gdje kroz snijeg
probija stvrdla zemlja i šljunak.
Nema tu mjesta za baršunast pogled
mekan i nježan kao koža ispod
zimskog kaputa, kao uvojci,
krzno okovratnika što se pod bradom vlaži
od toplote daha.
Da bih ti pustila tvoju čistinu
moram stajati na drugoj strani.
Onoj gdje se sve pretapa u jedno krvno
strujanje, bez kojeg nema topline što grije
i kada je vani sve već riješeno
kao što je riješeno već s proljeća
da doći će zima, platinasta, namirena sobom,
šutljiva, sebi dovoljna, drska,
kao i pahulje snijega što zasipaju lice,
ulaze pod kragnu, brišu vidokrug.
Dobro je što je ta oštrica
tako riješena.
Riješeno je sve u Prirodi na načine
što jamče trajanje
a jamčiti ionako preveliki je zahtjev
pred čovjekom, jamčiti sebi,
jamčiti drugima, drugom.
Jamačno, zato mu je i dodijeljen samo
jedan život: iz sućuti ili zbog zadaće pred njim?
Pred tvojom oštricom što srubljuje višak
kaplje s ovu stranu kao iz slijepih očiju vremena
sjećanje na nešto vidno mu prije.
Da je bar pukotina u vremenu negdje zaostala,
možda bi se ponašala kao izvor novoga vala
čestica naših trenutaka...