Da, lijepa si. Nemaš lice, jer kada pogledam kroz prozor vidim samo krovove kuća nanizane tik ispod prozora s kojeg moja kuhinja gleda na ostatak svijeta, u ovom slučaju, dimnjake i nebo.
Nemaš lice. Samo odsjaj u kojem se ogledaju korpica s kruhom i tanjur s maslinama i rajčicom, sol i papar, jedan nožić za voće. Ali ti nemaš lice.
Imaš mir i miris, sjećanje na nešto veliko što uvijek dolazi iz priviđenja budućeg jer si uvijek ispred, nikada iza. Samo lice nemaš. Ono nedostaje tvom zrcalu.
Imaš hod, prefinjen. Skalu po kojoj tiho koračaš kao u snu, gipkost i eleganciju matrone, istančan sluh, rafiniran odmak od svijeta i pogled s visine, posljednju riječ. Samo lice... - njega nemaš.
I kada želiš nešto reći to uvijek činiš odsustvom jezika, tek da kažeš ono najvažnije i to potkrijepiš posvemašnjom šutnjom, glazbom tišine nečujnom kao i tvoja gola stopala dok silaze niza stube duboko tonući u meki sag.
Imaš nešto od fatalnosti zavodnice - nevinost. Nešto posve neiskazivo što spaja prizor vani s onim unutra. Možda je to cvijet na dasci prozora. Minijaturna replika minimalističke prirode. Lončić zemlje i vode, mjesto pod suncem. Možda je to ptica, uvijek neka druga što prolijeće uvijek istim komadićem neba gledano s mog prozora a opet kao da je i jedna ista, možda i jeste.
Imaš širom ispružen dlan i na njemu urezane crte svog lica - liniju života, srca, liniju sudbine. Meki brežuljak s kojeg se jednom može vidjeti sve kao na dlanu, ali ne znam što je... možda neka ravnica nepregledna. Da li pejzaž oslikan na platnu s dva lica, ne znam ni to.
Znam da donosiš zaborav jer te po zaboravu i prepoznajem. Ne mogu se sjetiti da li sam te već vidjela a stojiš preda mnom tako poznata... Uzalud. Sjećanje me izdaje, ali ti stojiš strpljivo na vrhu jezika i čekaš na svoj trenutak.