Nisam poznavala životopis njegovih slika ali znam da nisu bile poznate, čak nisam ni znala da je slikar dok jednom nisam ušla u njegov atelje i u polumraku zasićenom onom zgusnutom tišinom kakva vlada u starim knjižnicama, opazila nebrojena platna složena kao domine ili karte, sva jedna uz drugo, poput stranica knjige koju je on ponekad pažljivo listao kada bi stigao netko od rijetkih zainteresiranih kupaca a onda bi ta knjiga obično ostajala bez nekoliko svojih istrgnutih stranica a kupci bi odlazili s njegovim barkama i morem pod rukama.
Bilo je tu i nekih apstrakcija veoma živih boja sa puno gustih nanosa ulja što su na rubovima tvorili efekt rasprskavajućeg talasa koji je mogao biti i cvijet raznešen nekom suludom unutarnjom vatrom nevidljivom bez boja, i te boje bile su i jedina forma na slici pa su mogle značiti bilo što... ili jednostavno, požar boja.

Takvu jednu razbuktalu formu cvijeta dobila sam na dar, kad sam jednom (i jedinom) prilikom, na njegov poziv ušla u mali atelier koji je graničio sa stanom u kojem sam privremeno stanovala ali nikad nisam ni slutila da se iza tih vrata krije takva jedna zbirka načinjena od bijelih noći i dana sabranih u godine slikarskog rada, poput sabranih dijela nekog književnika ili zbroja svega što čini naše živote, pa negdje iz tog zbroja – istrgnuta je i ova crtica o jednom umjetniku.

Ipak, nisam je odabrala iz moje kolekcije sabranih trenutaka zbog njegovog slikarskog umijeća, nego zbog nečeg sasvim drugog što je promaklo strogoj cenzuri onih godina kada je bilo važno zvati se Ernest i kad je mnogo više nego skromna garedoroba, nešto u licima odavalo onaj nevidljivi istrgnuti list zamijenjen novim u knjizi raseljenih i prognanih - a što su oslikale njegove suze dok me pogledom ispraćao s balkona kad sam odlazila iz njegovog susjedstva... Nije on plakao zato što me poznavao, jer nije me poznavao više nego i susjedi s kojima sam se sretala u stubištu i samo uljudno pozdravljala prolazeći kraj njih, nije plakao ni zbog patosa starosti kao što to često čine ljudi u poznim godinama, od neke nostalgije ili predugog života... a ne bih ni vidjela da plače, da se nisam slučajno okrenula i pogledala u balkon, dok sam izlazila iz dvorišta...

Oznake: Martinković, Opatija, 90-e

Da, lijepa si. Nemaš lice, jer kada pogledam kroz prozor vidim samo krovove kuća nanizane tik ispod prozora s kojeg moja kuhinja gleda na ostatak svijeta, u ovom slučaju, dimnjake i nebo.

Nemaš lice. Samo odsjaj u kojem se ogledaju korpica s kruhom i tanjur s maslinama i rajčicom, sol i papar, jedan nožić za voće. Ali ti nemaš lice.

Imaš mir i miris, sjećanje na nešto veliko što uvijek dolazi iz priviđenja budućeg jer si uvijek ispred, nikada iza. Samo lice nemaš. Ono nedostaje tvom zrcalu.

Imaš hod, prefinjen. Skalu po kojoj tiho koračaš kao u snu, gipkost i eleganciju matrone, istančan sluh, rafiniran odmak od svijeta i pogled s visine, posljednju riječ. Samo lice... - njega nemaš.

I kada želiš nešto reći to uvijek činiš odsustvom jezika, tek da kažeš ono najvažnije i to potkrijepiš posvemašnjom šutnjom, glazbom tišine nečujnom kao i tvoja gola stopala dok silaze niza stube duboko tonući u meki sag.

Imaš nešto od fatalnosti zavodnice - nevinost. Nešto posve neiskazivo što spaja prizor vani s onim unutra. Možda je to cvijet na dasci prozora. Minijaturna replika minimalističke prirode. Lončić zemlje i vode, mjesto pod suncem. Možda je to ptica, uvijek neka druga što prolijeće uvijek istim komadićem neba gledano s mog prozora a opet kao da je i jedna ista, možda i jeste.

Imaš širom ispružen dlan i na njemu urezane crte svog lica - liniju života, srca, liniju sudbine. Meki brežuljak s kojeg se jednom može vidjeti sve kao na dlanu, ali ne znam što je... možda neka ravnica nepregledna. Da li pejzaž oslikan na platnu s dva lica, ne znam ni to.

Znam da donosiš zaborav jer te po zaboravu i prepoznajem. Ne mogu se sjetiti da li sam te već vidjela a stojiš preda mnom tako poznata... Uzalud. Sjećanje me izdaje, ali ti stojiš strpljivo na vrhu jezika i čekaš na svoj trenutak.

Ne nastanjujemo mi gradove nego oni nastanjuju nas. Ovaj grad nastanjuje moju utrobu kad je ona iscrpila sve svoje zalihe poznatih stilskih figura kojima bih mogla preobraziti doticanje s uobičajenim na neuobičajen način i kad ne pronalazim u sebi ni toliko snage da na mjestu propisanog pješačkog prijelaza prijeđem preko ceste, nego čekam „satima“ da prođe kolona automobila kako bih ugrabila prijeći samo nekoliko koraka dalje.
Osjećam pustoš dok prolazim gradskom vrevom: na ljude gledam kao na pripadnike vrste i takav pogled je porazan.
Postupak kojim bi se objasnilo biće pojavom nekad tako čudno nastanjujućom na ovom mjestu svodim na govor tijela mnoštva koja zrače samo jednu nerazumljivu povlašćenost, možda jednaku onoj kojom sebe osjećaju i neki drugi, samo iz svojih perspektiva. – Može li čovjek biti išta drugo, do samo stanovnik svijeta između svih ostalih?
«Nemoj me zgaziti iz obijesti! Ne probodi mi žicom kišobrana oko! Ne zapljusni me prljavom vodom kad projuriš automobilom kraj mene! Ne gledaj me kao da sam poručila erotsku masažu a ne samo sendvič i kavu. Ne motri na mene tupim pogledom iz parkiranog taksija samo zato jer ti je dosadno. Sklonite se malo da prođem, molim vas...“, toliko toga, samo dok sam otišla iz ureda do kopirnice i natrag.
Vučem se...


Otvaram pogledom jedna masivna vrata na ogradi od kovanog željeza. Iza ograde je prostrani njegovani travnjak i raznovrsno drveće. Sunce sija kao da je lipanj; u dvorištu pod suncobranom, jedan stol prekriven bijelim stolnjakom zrcalne bjeline reflektira tvoj osmijeh što blaguje tik do stola kad začuješ da stižem i pogledaš me.
Tek u tvom krilu, skidam šešir i ostavljam ga na stol. Ogledam se uokolo a onda pitam – što čitaš? – kada mi pogled padne na stranice raskriljene knjige. Ne odgovoriš mi jer znaš da me sad baš i ne zanima Wittgenstein. Uklanjaš mi jedan pramen kose s lica i gledaš s osmijehom kao i uvijek kada me gledaš, a onda kažeš: „lijepa si....“.... „kao i uvijek...“


Vučem se iz kopirnice, noseći u rukama tanki svezak tek odštampanih i uvezanih mojih novih tekstova, zastajući samo na trenutak iz jedne nasumce otvorene stranice pročitati redak dva – tek da steknem neki dojam kako tekst izgleda na papiru i koliko je estetski. Jer, sve je pitanje estetike, rekla bi moja izmaštana prijateljica s kojom ponekad šetam sporednim i pustim ulicama.
U jednom trenutku, netko me gurne prolazeći trotoarom - kao da me nema. Automobilska truba odjekne negdje u mojoj blizini poput praska u tišini. «Moje tijelo prereže zvuk», usudim se još jednom stiliziranjem ublažiti posljedice jednog nasilnog čina, odvlačeći se dalje, kao da vučem tešku olovnu kompoziciju...

Danak životu skriven je u klici, u sjemenki. U zametnutom pupoljku iz kojeg se liježe smrt kao iz ljuske jajeta nježno pahuljasto biće.
Kako živjeti? - pitala sam stablo. Njegovo oko zlatno smeđe gledalo me poput oka divlje šumske životinje zatočene u tijelu stabla ili oka vjernog tužnog psa. Njegovo sjajno oko blistalo je u kaplji smole utisnute u hrapavu koru kao krupna suza otvrdla na izbrazdanu licu, strpljiva, prijateljska, nemušta i svevideća. Gledala sam u to oko poput prognanika svjesnog da ne može ući na ta vrata pred kojima stoji, da mu se ona ne mogu otvoriti i ne mogu ga primiti u svoje okrilje.

Kako živjeti? - pitala sam stablo a onda se spustila do njegovog čvornovatog korijenja što je izbijalo na površinu zemlje, kao među ruke, nalegla uz njegove žile poput gljive.
Kako... - gluho je odnosio nevidljivi konjanik, kao glasnik s porukom koju žuri odnijeti negdje, postajući pred mojim očima oblik zamaha što se daje u galop, uz nečujan topot i nevidljivi kovitlac prašine, zauvijek fiksiran u mjestu mojim pogledom što mu je sazdao pojavnost.
U oku bezdna - jednom kadru neba - iz prevrnute zdjelice dana što je preda mnom ležala na tlu, izliveni i noć i dan pomiješali su se i slili u jednu jedinstvenu, neodredivu boju...

Cjelina je osjećaj da se izgubljeno može vratiti.
-Sibila Petlevski


Prosut ćemo Sadašnjost kao iz šake pregršt sjemenki.
Prosut ćemo sitna zrna s jezgrom u svakom i ostati praznih ruku.
Gledat ćemo u dlanove i pratiti linije puteva u njima urezane.
Vjetar će negdje u nekom dalekom lugu naćuljiti uši poput sove i pokušati mudro
rasporediti sjemenke raznoseći ih u kovitlacima.
Možda ćemo poželjeti pogledati gdje je što izraslo. Zamislit ćemo vilinsko stablo u kojem se s noći zavijaju u čarobno meke pamučne cvjetove naše duše prozračne i lijepe poput lica vilinskih djevojaka. Posadit ćemo u snu crvene makove i krizanteme, polja s plavim potočnicama i grmove mirte uz put što blago krivuda putanjom prsta kojim ti po zraku iscrtavam konture lica i vrata.
Porast će negdje gdje nikad nećemo stići, stablo badema, i čamac kojim će netko veslati morem nosit će pletene košare s grožđem iz naših vinograda.
Pozobat će usput ptice neko moguće stablo, moguću vlat.
Naš svijet predat u ruke životnom strujanju premašit će sadašnjost za onoliko budućeg koliko ga ima u svakom našem zrncu i u nepredvidivom.
Svijet koji postaje od nas, prekrasan je, jer od smrtnog praha možemo nastajati u toliko novih oblika.

Ono jedno što smo bili, bijaše školjka. Svemir nastanjen svijetom čiji huk sada slušam prislanjajući je uz uho.
Niska dana koju nižu zrnca propuštenog bljeskaju na mom vratu kao osmijeh budućeg što se smiješi začudnoj ljudskoj nadi u sutra. Od sutra, raskopčat ću nisku i ostaviti je negdje na pijesku kraj mora. Vrijeme što nečujno pulsira dalje traži bezuvjetni pristanak.
Opipavam mu bilo.
Čudno!

Tako je čudno da svijet postoji i bez nas.

Ostani u tom položaju kao fragment prizora na ljuljaški. Samo toliko da ti uhvatim pokret, da te zadržim kao fotografiju ili sliku koju ću načiniti po sjećanju jer iz ogledala me odavno ne gleda netko tko bi se dao jednostavno rekonstruirati iz opisa mog lica.
Zadržavam tvoj zamah riječju jer je to jedini način da zadržim trenutak tebe izvan domašaja godina što klešu moje lice ne odustajući, uporno, kao neki uporni kipar što ne odustaje od svog zamišljenog djela dok ga ne dovrši, dok ne stavi i onu finalnu točku na dovršen rad i ne odloži pribor brišući umor s ruku zaprljanom krpom a onda ode u miru zapaliti lulu.
Ostani tako u praznom okviru neba – između leta i neba – s tim prstima stisnutim oko konopa ljuljaške bijelim poput mlijeka i mrvicama zemlje slijepljenim uz tvoje laktove kao mrvice kruha pokupljene sa stolnjaka (dok si držala laktove na stolu!) – između zemlje i neba ili neba i zemlje – zar nije fantastično isto dok letiš zrakom dotičući vršcima cipela vrtoglave visine a petama dajući onaj čarobni zamah – da sve može još i dalje, više! Ostani svojim tijelom zanjihani svijet.
Pokušavam donekle proniknuti u moju potrebu da te dozovem svaki put kad se zapitam koliko daleko sam otišla i kuda dalje idem kad se čini da stojim. A onda pomislim da si ti jedina vjerodostojnost koju imam, jedina autentičnost što izvire ispod slojeva mene kad se usudim zagrepsti njihovom površinom.
Zato te slikam kao nešto prvo što si bila – s tim pogledom što razumijeva svijet kao da je on proplanak s kojeg ćeš brati kao što djeca beru ljubičice i jaglace u rano proljeće. „Pogledaj tamo, Erika! Pogledaj i tamo!“ Ali pratit ću tvoj pogled samo do ruba iza kojeg počinje život nesaglediv. Iza kojeg nema čvrstog uporišta niti forme u koju ćeš urasti a da se ona ne raspadne.
Ne dalje od ruba, iza kojeg te gledam kao u blistavi komadić jantara i u njemu onu šaru što sliči malenom kukcu zarobljenom u čistoj zlatnoj prozirnosti.


..............................................***



Zadrži život. Trenutak rastezljiv toliko da uspijemo sagledati sve što smo propustili... Rastezljiv toliko da izgledamo kao ruke protegnute jedna ka drugoj na ringišpilu što se vrti... Ruke što se pružaju jedna prema drugoj ali se ne uspijevaju dotaknuti... Ruke što izgledaju kao da se više nikada neće dotaknuti... Trenutak rastezljiv toliko, da sagledamo sve što smo propustili.