Kako živjeti? - pitala sam stablo. Njegovo oko zlatno smeđe gledalo me poput oka divlje šumske životinje zatočene u tijelu stabla ili oka vjernog tužnog psa. Njegovo sjajno oko blistalo je u kaplji smole utisnute u hrapavu koru kao krupna suza otvrdla na izbrazdanu licu, strpljiva, prijateljska, nemušta i svevideća. Gledala sam u to oko poput prognanika svjesnog da ne može ući na ta vrata pred kojima stoji, da mu se ona ne mogu otvoriti i ne mogu ga primiti u svoje okrilje.
Kako živjeti? - pitala sam stablo a onda se spustila do njegovog čvornovatog korijenja što je izbijalo na površinu zemlje, kao među ruke, nalegla uz njegove žile poput gljive.
Kako... - gluho je odnosio nevidljivi konjanik, kao glasnik s porukom koju žuri odnijeti negdje, postajući pred mojim očima oblik zamaha što se daje u galop, uz nečujan topot i nevidljivi kovitlac prašine, zauvijek fiksiran u mjestu mojim pogledom što mu je sazdao pojavnost.
U oku bezdna - jednom kadru neba - iz prevrnute zdjelice dana što je preda mnom ležala na tlu, izliveni i noć i dan pomiješali su se i slili u jednu jedinstvenu, neodredivu boju...
