Bilo je tu i nekih apstrakcija veoma živih boja sa puno gustih nanosa ulja što su na rubovima tvorili efekt rasprskavajućeg talasa koji je mogao biti i cvijet raznešen nekom suludom unutarnjom vatrom nevidljivom bez boja, i te boje bile su i jedina forma na slici pa su mogle značiti bilo što... ili jednostavno, požar boja.
Takvu jednu razbuktalu formu cvijeta dobila sam na dar, kad sam jednom (i jedinom) prilikom, na njegov poziv ušla u mali atelier koji je graničio sa stanom u kojem sam privremeno stanovala ali nikad nisam ni slutila da se iza tih vrata krije takva jedna zbirka načinjena od bijelih noći i dana sabranih u godine slikarskog rada, poput sabranih dijela nekog književnika ili zbroja svega što čini naše živote, pa negdje iz tog zbroja – istrgnuta je i ova crtica o jednom umjetniku.
Ipak, nisam je odabrala iz moje kolekcije sabranih trenutaka zbog njegovog slikarskog umijeća, nego zbog nečeg sasvim drugog što je promaklo strogoj cenzuri onih godina kada je bilo važno zvati se Ernest i kad je mnogo više nego skromna garedoroba, nešto u licima odavalo onaj nevidljivi istrgnuti list zamijenjen novim u knjizi raseljenih i prognanih - a što su oslikale njegove suze dok me pogledom ispraćao s balkona kad sam odlazila iz njegovog susjedstva... Nije on plakao zato što me poznavao, jer nije me poznavao više nego i susjedi s kojima sam se sretala u stubištu i samo uljudno pozdravljala prolazeći kraj njih, nije plakao ni zbog patosa starosti kao što to često čine ljudi u poznim godinama, od neke nostalgije ili predugog života... a ne bih ni vidjela da plače, da se nisam slučajno okrenula i pogledala u balkon, dok sam izlazila iz dvorišta...
Oznake: Martinković, Opatija, 90-e