-Sibila Petlevski
Prosut ćemo Sadašnjost kao iz šake pregršt sjemenki.
Prosut ćemo sitna zrna s jezgrom u svakom i ostati praznih ruku.
Gledat ćemo u dlanove i pratiti linije puteva u njima urezane.
Vjetar će negdje u nekom dalekom lugu naćuljiti uši poput sove i pokušati mudro
rasporediti sjemenke raznoseći ih u kovitlacima.
Možda ćemo poželjeti pogledati gdje je što izraslo. Zamislit ćemo vilinsko stablo u kojem se s noći zavijaju u čarobno meke pamučne cvjetove naše duše prozračne i lijepe poput lica vilinskih djevojaka. Posadit ćemo u snu crvene makove i krizanteme, polja s plavim potočnicama i grmove mirte uz put što blago krivuda putanjom prsta kojim ti po zraku iscrtavam konture lica i vrata.
Porast će negdje gdje nikad nećemo stići, stablo badema, i čamac kojim će netko veslati morem nosit će pletene košare s grožđem iz naših vinograda.
Pozobat će usput ptice neko moguće stablo, moguću vlat.
Naš svijet predat u ruke životnom strujanju premašit će sadašnjost za onoliko budućeg koliko ga ima u svakom našem zrncu i u nepredvidivom.
Svijet koji postaje od nas, prekrasan je, jer od smrtnog praha možemo nastajati u toliko novih oblika.
Ono jedno što smo bili, bijaše školjka. Svemir nastanjen svijetom čiji huk sada slušam prislanjajući je uz uho.
Niska dana koju nižu zrnca propuštenog bljeskaju na mom vratu kao osmijeh budućeg što se smiješi začudnoj ljudskoj nadi u sutra. Od sutra, raskopčat ću nisku i ostaviti je negdje na pijesku kraj mora. Vrijeme što nečujno pulsira dalje traži bezuvjetni pristanak.
Opipavam mu bilo.
Čudno!
Tako je čudno da svijet postoji i bez nas.
