Zadržavam tvoj zamah riječju jer je to jedini način da zadržim trenutak tebe izvan domašaja godina što klešu moje lice ne odustajući, uporno, kao neki uporni kipar što ne odustaje od svog zamišljenog djela dok ga ne dovrši, dok ne stavi i onu finalnu točku na dovršen rad i ne odloži pribor brišući umor s ruku zaprljanom krpom a onda ode u miru zapaliti lulu.
Ostani tako u praznom okviru neba – između leta i neba – s tim prstima stisnutim oko konopa ljuljaške bijelim poput mlijeka i mrvicama zemlje slijepljenim uz tvoje laktove kao mrvice kruha pokupljene sa stolnjaka (dok si držala laktove na stolu!) – između zemlje i neba ili neba i zemlje – zar nije fantastično isto dok letiš zrakom dotičući vršcima cipela vrtoglave visine a petama dajući onaj čarobni zamah – da sve može još i dalje, više! Ostani svojim tijelom zanjihani svijet.
Pokušavam donekle proniknuti u moju potrebu da te dozovem svaki put kad se zapitam koliko daleko sam otišla i kuda dalje idem kad se čini da stojim. A onda pomislim da si ti jedina vjerodostojnost koju imam, jedina autentičnost što izvire ispod slojeva mene kad se usudim zagrepsti njihovom površinom.
Zato te slikam kao nešto prvo što si bila – s tim pogledom što razumijeva svijet kao da je on proplanak s kojeg ćeš brati kao što djeca beru ljubičice i jaglace u rano proljeće. „Pogledaj tamo, Erika! Pogledaj i tamo!“ Ali pratit ću tvoj pogled samo do ruba iza kojeg počinje život nesaglediv. Iza kojeg nema čvrstog uporišta niti forme u koju ćeš urasti a da se ona ne raspadne.
Ne dalje od ruba, iza kojeg te gledam kao u blistavi komadić jantara i u njemu onu šaru što sliči malenom kukcu zarobljenom u čistoj zlatnoj prozirnosti.
..............................................***
Zadrži život. Trenutak rastezljiv toliko da uspijemo sagledati sve što smo propustili... Rastezljiv toliko da izgledamo kao ruke protegnute jedna ka drugoj na ringišpilu što se vrti... Ruke što se pružaju jedna prema drugoj ali se ne uspijevaju dotaknuti... Ruke što izgledaju kao da se više nikada neće dotaknuti... Trenutak rastezljiv toliko, da sagledamo sve što smo propustili.
