Osjećam pustoš dok prolazim gradskom vrevom: na ljude gledam kao na pripadnike vrste i takav pogled je porazan.
Postupak kojim bi se objasnilo biće pojavom nekad tako čudno nastanjujućom na ovom mjestu svodim na govor tijela mnoštva koja zrače samo jednu nerazumljivu povlašćenost, možda jednaku onoj kojom sebe osjećaju i neki drugi, samo iz svojih perspektiva. – Može li čovjek biti išta drugo, do samo stanovnik svijeta između svih ostalih?
«Nemoj me zgaziti iz obijesti! Ne probodi mi žicom kišobrana oko! Ne zapljusni me prljavom vodom kad projuriš automobilom kraj mene! Ne gledaj me kao da sam poručila erotsku masažu a ne samo sendvič i kavu. Ne motri na mene tupim pogledom iz parkiranog taksija samo zato jer ti je dosadno. Sklonite se malo da prođem, molim vas...“, toliko toga, samo dok sam otišla iz ureda do kopirnice i natrag.
Vučem se...
Otvaram pogledom jedna masivna vrata na ogradi od kovanog željeza. Iza ograde je prostrani njegovani travnjak i raznovrsno drveće. Sunce sija kao da je lipanj; u dvorištu pod suncobranom, jedan stol prekriven bijelim stolnjakom zrcalne bjeline reflektira tvoj osmijeh što blaguje tik do stola kad začuješ da stižem i pogledaš me.
Tek u tvom krilu, skidam šešir i ostavljam ga na stol. Ogledam se uokolo a onda pitam – što čitaš? – kada mi pogled padne na stranice raskriljene knjige. Ne odgovoriš mi jer znaš da me sad baš i ne zanima Wittgenstein. Uklanjaš mi jedan pramen kose s lica i gledaš s osmijehom kao i uvijek kada me gledaš, a onda kažeš: „lijepa si....“.... „kao i uvijek...“
Vučem se iz kopirnice, noseći u rukama tanki svezak tek odštampanih i uvezanih mojih novih tekstova, zastajući samo na trenutak iz jedne nasumce otvorene stranice pročitati redak dva – tek da steknem neki dojam kako tekst izgleda na papiru i koliko je estetski. Jer, sve je pitanje estetike, rekla bi moja izmaštana prijateljica s kojom ponekad šetam sporednim i pustim ulicama.
U jednom trenutku, netko me gurne prolazeći trotoarom - kao da me nema. Automobilska truba odjekne negdje u mojoj blizini poput praska u tišini. «Moje tijelo prereže zvuk», usudim se još jednom stiliziranjem ublažiti posljedice jednog nasilnog čina, odvlačeći se dalje, kao da vučem tešku olovnu kompoziciju...
