Ne pišem više o ljubavi. Kao da se i ima što reći o onom čulnom osjećaju što govori sam za sebe. U svojoj dubokoj sklonjenosti što se raskriva intenzitetom i ovlada poput kakvog velikog književnog klasika koji vlada riječju pred kojom stojim tek kao čitatelj, razmišljam... ćutim značenja.
Kanon srca. Veliki klasik za kojeg sam samo bilješka na margini.
S margine imam pogled u nutarnje. U rukopis što isplivava kao reljef drevnog pisma čija značenja prepoznajem kada se s njega sklone slojevi vremena što su ga skrivali.
Zar bi se išta i smjelo reći? Zar je riječ tvrdnja snažnija od one neizrečene, slobodne i plahe što izmaknu ubojstvu riječju kao srna pucnjima iz zasjede? Izmaknu zamkama riječi posvud razmještenih i prikrivenih ako nema i nešto moćnije od njih samih pa one postaju presudne. Postaju tvorci: iluzija ili iluzije bolno sasijecaju.
Zbilja, nema se što pisati o ljubavi. Ona sama navodi da je se tek imenuje kad ne znaš kako drugačije nazvati osjećaj što se sam svojom stvarnošću uzdiže u tebi i razlijeva toplom plimom unutar tvojih grudi, dok ti vjetar udara u lice, a misao razgleda predio vlastitog srca kao što katkad budni u čistom svjetlu zore gledamo događanje novog dana.
U riječima se zadržava prolaznost. Kao fotografijom prizor blistavih kristala kapi kiše zaostalih na paukovoj mreži. Gutljaj vode zadržan od kiše u neobičnoj čaški nekog cvijeta. Prizor duge uhvaćen u objektiv. Cvijet u zapučku ponad kojeg skriven rubovima slike lebdio je nečiji osmijeh.
Ja te u sebi sadržim drugačije.
Kao osjetne oscilacije nježnih prijelaza, oseke i plime, smjenu dana i noći, sna i budnosti, godišnjih doba... dok cjelina ostaje na svom mjestu.