Ne bih više nikad mogla pisati, da sam Ti došla.
Napisati na primjer pokisle ruže ili svelo lišće a da to zvuči vjerodostojno.
Ne bih više mogla slušati Bachove fuge jer bi moja utroba odzvanjala prazninom što bi mi parala sluh.
Od proljetnog buđenja okretala bih glavu jer ne bih više bila dostojna dostojanstva s kojim priroda ćuti.
Ne bih se mogla obraćati licem nebu jer bi moja izdaja bila prevelika, da bih se negdje pod njim mogla skriti.
Ispod kišobrana virila bih kao i svatko tko se boji pokisnuti.
Ne bih više mogla gledati u očima prolaznika prosjaj njihovih života, gledati u očima beskućnika tamnu i gustu prisebnost što pada poput olova ondje gdje i njihov pogled niti se osmjehivati djeci i proći kraj mimoza što ih uokolo nudi ulični prodavač cvijeća čudeći se tom blistavom žutilu u naručju prljavosivog kaputa.
Ne bih opet mogla ući u katedralu i stajati po strani nadajući se da će me Nevidljivo vidjeti i čuti moje srce, a onda iz nje izaći u vjetrovito svijetlo popodne puštajući vjetru da me umiva.
Od šetnje obalom rijeke odvratila bi me tuga koja više ne bi htjela šetati sa mnom.
Od rascvalog bijelog cvata što ga natapa bol već prolaznog – da sam cvijet – bila bi gora gola stapka mog vrata čiju pustoš ispraća Tvoj pogled.
Iz mojih prstiju više nikad ne bi potekla poezija.
Nikad tako ja ne pretekoh sebe da bih se sustigla stižući prije nego što bi ijedna od nas mogla nastaviti dalje.
Na mjestu gdje sam se na putu k Tebi zaustavila bilo je isuviše mračno da bih vidjela gdje stojim, prije nego što sam se okrenula i krenula natrag.
Da se nisam okrenula a oči već privikle na mrak da vidim, ne bih nikad mogla napisati da su od puta malo dalje svijeće, crvene svijeće groblja, lelujale goreći narančastim plamenom na vjetru...