Hoćeš li biti tu i kad mi izblijede trepavice,
Kada izblijedi buduće kao rukopis noći što blijedi pred zoru
Ostajuć bez modre tinte.
Hoćeš li povješati sve besmilice oko kojih trošismo živote,
Kao umjetne leptire po zavjesi, što su nekad bili moderni?
Da budeš staromodan kao pisamce na pladnju, rukoljub, čast,
Rumenilo u obrazima?
Hoćeš li šetati sa mnom krajolikom mojih sjećanja
I kad mi koraci postanu teški i bez žurbe
A lice se sve duže zadržavalo u okviru prozora kao slika
Pričvršćena trenucima utonulim u razmišljanje.
Hoćeš li narušiti moju samodostatnost potrebom
za tvojim prisustvom, nježnošću, pažnjom, vrlinom dosljednosti?
Hoćeš li znati čitati s mojih usana i kada šute, iz očiju, držanja, kretnji?
Ugledati umorene duge onakve kakve biše u svojoj raskoši!
Ugledati mene – kakva oduvijek jesam – samo sklonjena
Pred okom prekratkoga vida. Sklonjena od svrstanosti svijeta...
Nemoj! Nećeš me moći izdržati.
Ne otvaraj ništa što ne možeš ispuniti.
Taj ključ nije na predvidivom mjestu – ispod lončanice s cvijećem.