Nije bilo sna Alex
i tvoja brazda nije bila mjesečeva, posrebrena i ljeskava kao krljušt riba
na namreškanoj crnini mora.
Nije bilo sna, samo stvarnost uzorana do vodene žile koja nikad nije potekla mlazom nego je polako istjecala.
Nije se njihala u kolijevci mora blijedim prstima dotičući svoj odraz u njemu a onda posustala kao obećanje iščezlo između dva kraka što su ocrtavala kružnicu oko svega što nam nije pripadalo.
Nije bilo sna, Alex, samo mirisa vlage i trave kojima naš život na kratko izmakne prije nego što opet sklizne u memljivu nesvjest.
Nije bilo ni mog tijela što se oko tvojeg omatalo golim viticama loze. Ničeg.
Ničeg što već nisi znao da neće biti a ja se besano nadala.
I nije ostalo ništa.
More se stišalo i još samo ljeskalo u mekim naborima vala.
Nije bilo vodenog žiga na brojnim kopijama jedne jedinstvene noći što se i nije zbila ostavljajući samo trag indiga razmrljan po mojim prstima i licu.