Nije bilo sna Alex
i tvoja brazda nije bila mjesečeva, posrebrena i ljeskava kao krljušt riba
na namreškanoj crnini mora.
Nije bilo sna, samo stvarnost uzorana do vodene žile koja nikad nije potekla mlazom nego je polako istjecala.
Nije se njihala u kolijevci mora blijedim prstima dotičući svoj odraz u njemu a onda posustala kao obećanje iščezlo između dva kraka što su ocrtavala kružnicu oko svega što nam nije pripadalo.
Nije bilo sna, Alex, samo mirisa vlage i trave kojima naš život na kratko izmakne prije nego što opet sklizne u memljivu nesvjest.
Nije bilo ni mog tijela što se oko tvojeg omatalo golim viticama loze. Ničeg.
Ničeg što već nisi znao da neće biti a ja se besano nadala.
I nije ostalo ništa.
More se stišalo i još samo ljeskalo u mekim naborima vala.
Nije bilo vodenog žiga na brojnim kopijama jedne jedinstvene noći što se i nije zbila ostavljajući samo trag indiga razmrljan po mojim prstima i licu.

Ne spavaš više pod mojom kožom,
ne budiš se više, ne spašavaš me od mene,
ne prokrvljuješ me, ne razgaraš, natapaš,
ne blistaš mi na vratu kao jedini nakit
čija posebnost sjaja dolazi od sastojaka moje puti,
ne titraš mi u osmijehu, ne oživljuješ u oku,
ne bubriš kao pupoljak okružen lisnatim prstima
dok se ne razvije nit razvijaš jedra mojih misli
da slobodno plove tajnim morima,
ne izranjaš kao amforu s potonulog broda,
ne činiš me više povjerljivom i toplom
poput majčinog krzna,
ne zavodiš me - pa postajem laka,
ne uzimaš, kao matador grimizni plašt,
nisam više gipka - ne savijaš me u luk,
iz mog tijela više ne izvlačiš senzualan zvuk
prstima čarobnjaka što izvlači beskrajne marame iz rukava,
ne podupireš više mnome nebeski svod kao karijatidom,
ti - žudnjo, koje kao da više nemam ni toliko
da bih tebe žudjela...