Ne spavaš više pod mojom kožom,
ne budiš se više, ne spašavaš me od mene,
ne prokrvljuješ me, ne razgaraš, natapaš,
ne blistaš mi na vratu kao jedini nakit
čija posebnost sjaja dolazi od sastojaka moje puti,
ne titraš mi u osmijehu, ne oživljuješ u oku,
ne bubriš kao pupoljak okružen lisnatim prstima
dok se ne razvije nit razvijaš jedra mojih misli
da slobodno plove tajnim morima,
ne izranjaš kao amforu s potonulog broda,
ne činiš me više povjerljivom i toplom
poput majčinog krzna,
ne zavodiš me - pa postajem laka,
ne uzimaš, kao matador grimizni plašt,
nisam više gipka - ne savijaš me u luk,
iz mog tijela više ne izvlačiš senzualan zvuk
prstima čarobnjaka što izvlači beskrajne marame iz rukava,
ne podupireš više mnome nebeski svod kao karijatidom,
ti - žudnjo, koje kao da više nemam ni toliko
da bih tebe žudjela...