Jutros sam se probudila u prvom licu jednine. Nije tu bila ni Erika ni Sara ni Klara ni Donatella, još manje ona Versace... nego ja jacata. Od glave do pete.
Ustala sam i protegnula se pred ogledalom, ali najprije sam se protegnula na madracu koliko sam duga zbacivši pokrivač da mi on ne bi bio mjera protežnosti pa sam tako protežući se ispred ogledala zapazila da mnogo bolje izgledam s rukama visoko podignutim iznad glave, kao da se bezrezervno predajem ili držim plafon da ne padne... Savršeno, rekla bih.
Nisam imala snage raditi sklekove a nisam imala ni prostora za sklekove, sve je bilo prepuno stvari jer su mi gosti koje sam primila na neodređeno, tako - s rukama iznad glave, predajući se - ostavili tek toliko prostora da mogu na rukama nositi tacne s raznovrsnim posluženjima izvijajući se između stvari kao da vozim slalom ili se na obuci za vožnju automobilom provlačim između čunjeva što objašnjava i brojne masnice na mojim nogama uključujući i jednu najnoviju od jutros kad sam udarila u stol.
Probudila sam se dakle, potpuno bez iluzija o mom Ja i stala pred ogledalo samo u donjem rublju. Što sam ono pisala sinoć kad se činilo da već svi spavaju? Velike teme? Život iz vizure žene koja je naizgled digla ruke od svega i predala se? Život iz vizure žene koja već stoji na drugoj obali i piše o svim besmislicama i opsjenama kojima zaogrćemo vlastiti život misleći kako uistinu živimo i da smo to mi sami? Kako nevjerodostojno, pomislim. Pa nisi u stanju ni tog gostujućeg klinca prostrijeliti pogledom kad ti u ponoć zatraži da mu skuhaš tjesteninu i primakne na centimetar od očiju knjigu o vampirima da mu usput i čitaš, a htjela bi pisati o hrabrosti i istinoljubivosti.
"Špageti ili mašnice?"
Probudila sam se kao nova. Rekoh: „Erika, pokupi svoje čarape i nosi mi ih s očiju! Klara, svoje bočice s kremama i eyeliner - to mi je nepoznato, to nije moje - nosi! Sara, ne pričaj mi besmislice o neprokapanim kapima kiše u teškim sivim oblacima i o slutnjama što mirišu na čaj od kamilice jer se smrtno plašim kako ću se jednog jutra probuditi bez mogućnosti da ustanem i povratiti od samog mirisa kamilice. I da, mogla bi već jednom ispljunuti tu mjesečinu iz svojih ustiju jer za ispiranje svakako možeš uzeti i nešto manje arhetipsko, primjerice, neki blagi antispetik kojim usput možeš očistiti i jezik. Samo nemoj ovdje, molim te, imaš za to kupaonu. I ti Glorija, nestani!!! Sa svojim dijetama, sa svojim strahovima da ćeš se prejesti od zalogaja zanosa više - kojima, uzgred, ne možeš odoljeti - a ustručavaš se samo zbog straha da će ti jednom netko izmaknuti tvoj bajkoviti tanjur ispred nosa baš kad si ga duboko zarovila u oblačić tople i mirisne pare... aah, nestanite djevojke!!!“
Ovdje sam jutros samo ja. Ja, per aspera ad astra. I baš se dobro osjećam u svom tijelu. Nema veze ni ako je to samo danas. Odlučila sam. Pravit ću mašnice kad ja to hoću i kome ja hoću!