Preblizu sam da bi me sanjao.
- W. Szimborska
Bila je sasvim obična noć. Svijeća je gorjela a on je spavao. Stajala je i ogledala se u tamnom prozorskom staklu.
Bila je obična, neprozirna noć. Gorjela je a on je spavao utopljen u topli sfumato narančastog svjetla što je blago lebdio nad njim. Sjećala se kako je nekoć njegovo lice svijetlilo istim plamenom što se stapao s njenim u nježni narančasti krug toplih plamsaja od kojih je postajala sva meka i podatna i nesvjesna ičega drugog do njegova daha što je toplu razgarao pa je postala posve topiva i neotporna.
Sada je tek slabašno svijetlila i svojim titravim okom promatrala njegovo lice u snu sasvim običnog sna. Sna bez snova, umornog sna. Onakvog kakav ne ostavlja mjesta sumnji da je taj san samo spokojno disanje dok spava, pa je i sama uzdahnula jednom duboko - toliko duboko - da se sama od sebe nečujno ugasila.