Jedna za moju čednu put, mirisom mirte natopljenu,
kap ulja cvjetova jasmina
da zavara trag usana drugih što su već bludjele mojim tijelom.
Druga za moju putenu slast, priležnost i pitomu podatnost tijela
prostrta na plahti pričvršćenoj čavlima
zadijeva cvijet naranče za uho, cvijet žudnje.
Jedna se primiče i zagleda u me a onda za mudru popustljivost
nanosi pelina na usne.
Druga za moj strah baca vrelo olovo u vodu.
Jedna za nepromišljenost polaže moj dlan na knjigu zavjeta
i traži da ponavljam za njom
(oči, moja mahovina, ugiba se pod kopitom jelena
jednako kao i pod nožicom svilena pauka,
ponavljam u sebi svoje).
Druga za moju plodnost baca zrnevlja u krilo
da bi jednom postala brašnom.
Jedna za more pustinje daruje znak obilja
spletenu nisku od zlata i skopčava je oko vrata.
Druga za moju žeđ vrč kao naprstak i bunar želja drugome pijanstvo.
Jedna za praštanje, svoje udijele udjevene u lančić svih udijela
u nizu mojih prethodnica.
Druga za moju smrt, nebeski kamen svaljen mi na srce
da svu noć u snu slušam sonoran zvuk vode
kako kaplje po cvijeću...
