Daruju me za put njih deset.
Jedna za moju čednu put, mirisom mirte natopljenu,
kap ulja cvjetova jasmina
da zavara trag usana drugih što su već bludjele mojim tijelom.
Druga za moju putenu slast, priležnost i pitomu podatnost tijela
prostrta na plahti pričvršćenoj čavlima
zadijeva cvijet naranče za uho, cvijet žudnje.
Jedna se primiče i zagleda u me a onda za mudru popustljivost
nanosi pelina na usne.
Druga za moj strah baca vrelo olovo u vodu.
Jedna za nepromišljenost polaže moj dlan na knjigu zavjeta
i traži da ponavljam za njom
(oči, moja mahovina, ugiba se pod kopitom jelena
jednako kao i pod nožicom svilena pauka,
ponavljam u sebi svoje).
Druga za moju plodnost baca zrnevlja u krilo
da bi jednom postala brašnom.
Jedna za more pustinje daruje znak obilja
spletenu nisku od zlata i skopčava je oko vrata.
Druga za moju žeđ vrč kao naprstak i bunar želja drugome pijanstvo.
Jedna za praštanje, svoje udijele udjevene u lančić svih udijela
u nizu mojih prethodnica.
Druga za moju smrt, nebeski kamen svaljen mi na srce
da svu noć u snu slušam sonoran zvuk vode
kako kaplje po cvijeću...