Planet sam, iznutra naseljen mogućnostima života.
Okrugla kao pun Mjesec, kovani novčić, talisman skriven među grudima djevojaka - blagim bijelim bregovima, kako se jednom slikovito izrazio jedan pjesnički nadahnut slikar, mašajući mi se rukom za lančić.
Ponekad sam teža za mjericu zlata kojom su me kupovali na pristaništima ili mijenjali za žito, sol, tovar rijetkih začina. Ponekad teška kao uzdah što sam ga mamila stoljećima ili uzduh dok sam bremenita tijela brala po poljima što su rađala kad i ja.
Teška sam i od grozdova još zelenih jer su u meni vinogradi što neprestano zriju i podbacuju urod.
Od mjeseca do mjeseca, mojim zrcalom vode preleti pomisao da bih mogla posaditi bademe - bar jedno bademovo stablo. Veliko i zlatno! Ali odnekud mi vjetar nanese zlatnu prašinu u oči i ja se zamutim kao od tuge. Potraje neko vrijeme, a onda oslušnem kako negdje daleko padaju zlatna stabla, kako ih sijeku i ona padaju... - i nebo nad mojom vodom se izbristri. Ono poravnava prozirnošću svijet pomućen od sebe.
Planet sam, težak, ali je moj krajolik sav skriven iznutra. Iznutra sam topla i tamna, imam plodnost zemlje. Izvana bijela kao bijela grčka statua nemoćna pokrenuti se a puna zarobljene pokretnosti. Bijela kao kamena bitva razgrizana solju. Kao preoblikovana čekanjem - živi kip žene na obali, na molu. Između nje i ptica što joj katkad slete na ramena i na ruke, stoji privilegij kojeg one nisu svjesne. Ali to je samo naša usporedba.
Daruju me za put njih deset.
Jedna za moju čednu put, mirisom mirte natopljenu,
kap ulja cvjetova jasmina
da zavara trag usana drugih što su već bludjele mojim tijelom.
Druga za moju putenu slast, priležnost i pitomu podatnost tijela
prostrta na plahti pričvršćenoj čavlima
zadijeva cvijet naranče za uho, cvijet žudnje.
Jedna se primiče i zagleda u me a onda za mudru popustljivost
nanosi pelina na usne.
Druga za moj strah baca vrelo olovo u vodu.
Jedna za nepromišljenost polaže moj dlan na knjigu zavjeta
i traži da ponavljam za njom
(oči, moja mahovina, ugiba se pod kopitom jelena
jednako kao i pod nožicom svilena pauka,
ponavljam u sebi svoje).
Druga za moju plodnost baca zrnevlja u krilo
da bi jednom postala brašnom.
Jedna za more pustinje daruje znak obilja
spletenu nisku od zlata i skopčava je oko vrata.
Druga za moju žeđ vrč kao naprstak i bunar želja drugome pijanstvo.
Jedna za praštanje, svoje udijele udjevene u lančić svih udijela
u nizu mojih prethodnica.
Druga za moju smrt, nebeski kamen svaljen mi na srce
da svu noć u snu slušam sonoran zvuk vode
kako kaplje po cvijeću...
Šutljiva sam. Kao stablo u cvatu po kojem pada snijeg. Misao se skupila u čaške. Srce još daje tlu optimalnu toplinu. Zemlja diše dahom ustalasana mora.
Ostavljam ovdje samo svjedočanstvo o jednom ne-vremenu. Sve svoje stvari spremam u jedan kovčežić i prepuštam snu. Jahač na neosedlanom konju utjelovljuje moju zamisao o slobodi bića. S ruku skidam obruče narukvica i ostavljam ih na obali rijeke. Ova noć i nije ništa drugo do oprost od zbivanja utkanih u moju dušu. Postojbina u kojoj je zatičem na trenutke oživljuje sjećanje na vrijeme kad čovjek još nije podozrijevao svrhu. U njoj sam zelena i gledam divlje konje što i ne slute svoju podjarmljenu budućnost. Sloboda je nešto Prvobitno i nešto daleko unatrag što se činilo vječno.
