Okrugla kao pun Mjesec, kovani novčić, talisman skriven među grudima djevojaka - blagim bijelim bregovima, kako se jednom slikovito izrazio jedan pjesnički nadahnut slikar, mašajući mi se rukom za lančić.
Ponekad sam teža za mjericu zlata kojom su me kupovali na pristaništima ili mijenjali za žito, sol, tovar rijetkih začina. Ponekad teška kao uzdah što sam ga mamila stoljećima ili uzduh dok sam bremenita tijela brala po poljima što su rađala kad i ja.
Teška sam i od grozdova još zelenih jer su u meni vinogradi što neprestano zriju i podbacuju urod.
Od mjeseca do mjeseca, mojim zrcalom vode preleti pomisao da bih mogla posaditi bademe - bar jedno bademovo stablo. Veliko i zlatno! Ali odnekud mi vjetar nanese zlatnu prašinu u oči i ja se zamutim kao od tuge. Potraje neko vrijeme, a onda oslušnem kako negdje daleko padaju zlatna stabla, kako ih sijeku i ona padaju... - i nebo nad mojom vodom se izbristri. Ono poravnava prozirnošću svijet pomućen od sebe.
Planet sam, težak, ali je moj krajolik sav skriven iznutra. Iznutra sam topla i tamna, imam plodnost zemlje. Izvana bijela kao bijela grčka statua nemoćna pokrenuti se a puna zarobljene pokretnosti. Bijela kao kamena bitva razgrizana solju. Kao preoblikovana čekanjem - živi kip žene na obali, na molu. Između nje i ptica što joj katkad slete na ramena i na ruke, stoji privilegij kojeg one nisu svjesne. Ali to je samo naša usporedba.
