Olovno nebo,
Mliječno bijeli cvijet.
Progoren na par mijesta
jedini primjerak duše
koji imam kod sebe
Kopiju nisam spremila nigdje.
Na horizontu mojih pretenzija
otapa se boja, razlijeva,
stapa s okolinom.
Prolazi vlak,
kotač – vrijeme.
Da li ćeš me prepoznati jednom,
odjevenu u radnu kutu,
s papirnom kapom na glavi
i mrljama boje na licu,
dok skidam
sloj po sloj mojih papirnatih zidnih tapeta
Ti, živote – što si me znao mjerkati
kao pohotni susjed svoju fantazmu
iza zasjenjenih prozora stana neznake?
Da li sam te znala zadovoljiti,
moj pohotni kralju?
Ostaje vrijeme. Iluzija vremena.
Zaključujem, ovlaš gledajući u zrcalo
kako moja koža upija vrijeme
i da je to jedina neutaživa žeđ
što naiskap ispija samu sebe.