Pravila sam se da ne vidim.
Tvoje lice čudno umanjeno i tamno ispod raskriljenog pokrivača.
Pedalj lica, kao oblik otisnut prstom u talogu kave u dnu šalice.
Zamrljani trag lica.
Komad ugljena.
Lice raskrinkano mrklinom noći.
Netko mi tuđ.

- Što ja radim s njim?


Pravila sam se da ne vidim.
Tvoj pogled kojim me gledaš na način da se ugledam tvojim očima.
Moje lice u svjetlu ispred raskriljenih škura.
Izdajnički trag godina.
Ruža od krep papira.
Lice raskrinkano svjetlošću dana.
Netko ti tuđ.

- Što ja radim njom?

Olovno nebo,
Mliječno bijeli cvijet.
Progoren na par mijesta
jedini primjerak duše
koji imam kod sebe
Kopiju nisam spremila nigdje.
Na horizontu mojih pretenzija
otapa se boja, razlijeva,
stapa s okolinom.
Prolazi vlak,
kotač – vrijeme.
Da li ćeš me prepoznati jednom,
odjevenu u radnu kutu,
s papirnom kapom na glavi
i mrljama boje na licu,
dok skidam
sloj po sloj mojih papirnatih zidnih tapeta
Ti, živote – što si me znao mjerkati
kao pohotni susjed svoju fantazmu
iza zasjenjenih prozora stana neznake?
Da li sam te znala zadovoljiti,
moj pohotni kralju?
Ostaje vrijeme. Iluzija vremena.
Zaključujem, ovlaš gledajući u zrcalo
kako moja koža upija vrijeme
i da je to jedina neutaživa žeđ
što naiskap ispija samu sebe.

A onda, kad jednom sve što te vodilo, pomisliš nazvati ljubavlju,
sjeti se da bi ti Chloe i Mary dok sjedite na visokim barskim stolicama
o tome imale reći tek toliko da
„Svako iskustvo se plaća, draga moja, a ljubavi se treba čuvati."
Da bi neki filmski redatelj iole zahtjevnijih kriterija rekao
„Ovo svakako treba rezati“ jer Prohujalo s vihorom je ipak
prohujalo s vihorom i tko se to još danas tako predaje ljubavi.
Od Raymonda Carvera pa nadalje, rekli bi „Bez velikih riječi, molim vas“
jer velike riječi vole da maskiraju, krivotvore, presvlače, lažu - jednom riječju.
I da se stvarnost najbolje piše u malim fragmentima
istrgnutim iz predjela naših očajnih i sretnih razglednica
i naših lica ujutro kad se probudimo, iz naših šalica kave
nad kojima ostajemo zagledani u neprozirnost što se taloži na dnu,
iz naših radosti natopljenih kao biskvit narančinim sokom s malo ruma
i naših vođenja ljubavi koja pamtimo po zagrljajima
u kojima smo se poslije mogli sklupčati.

Da, Bukowski bi na sve to još rekao: „Ali vi ne znate što je ljubav
A ja vam govorim što je
Ali vi ne slušate!“

I... „Curo, nisi ti ni tako loša“.




foto: evgeniy savukov

Volim kada se svaki put začudim odakle u tebi toliko topline i razumijevanja za sve što kažem ili učinim.
Pomislim, kako bih bila sretna da sam imala tebe.
Ti ne bi podizao glas niti me puštao da plačem, ne bi puštao da pokušavam doći do riječi i ne uspijevam jer ne želiš slušati.
Ne bi puštao da ostanem bez riječi jer ne mogu govoriti. Govorio da nisam u pravu, na način koji ne ostavlja priliku izustiti više ni riječ.
Ne bi dopustio da stojim bespomoćna pred zidom tvog ustrajnog pobijanja svega što sam ja. Ne bi se ljutio. Ne bi plamtio od bijesa i bjesnio još više kad ti kažem da ne podnosim grubost a onda psovao nezaustavljivo.
Ne bih nikada bježala od tebe. Zatvarala se u sobu i čekala da odeš kako bih mogla izaći, a onda opet progovarala prva da bi progovorio i ti.
Ne vjerujem da bi tebi ikada moglo promaći kako sam daleko od tebe kao od zemlje do zvijezda a da se ne upitaš zašto. Previdio da mi je odjeća skamenjena a usta isklesana u izraz bez čuđenja. Ne bi mogao ne nazrijeti kako mi je obraz hladan. Ni ne opaziti nepomičnost ruke što se više ne podiže do tvog lica.
Ali ne bi tada bilo ni tebe.
Ne bi tebe nikada bilo, ljubavi.

14. 11. 2005.

Ne mogu se više mimikrijski stopiti s okolinom, otkad je proljeće intenziviralo svoje boje a jata ptica visoko u krošnjama topola i ponad njih počeše halapljivo kidati vedrinu prvih toplih proljetnih dana nakon brojnih hladnih i kišnih.
Ne mogu više biti nezamjetna u blijedim tonovima trava i prvih prosjaja razblaženih s malo akromatskih boja zime što se još ne predaje, otkad ružičasto i bijelo, zeleno, meko kao dječja koža - koža mladog boga Ozirisa, zapljusnuše dopadljivošću i svježinom sa svih strana.
Jedino pomalo melankolično nježno narančasto svjetlo predvečerja što oboji i moje lice kao da dolazi od žara lule što je puši neki starac, u miru, kraj prozora s kojeg ima pogled na grad, živost ulica, park, predvečerje...
Poklanjala sam sebi šetnje gradom kao darove čije su vrpce uvijek krile neki neočekivan, neobičan detalj, minijaturu, prizor kojem se umiljavalo moje oko, divilo, razgledalo ga, tražilo mjesto kojem će odgovarati.
Jednom ugledah čovjeka pogrbljenog toliko da je mogao gledati samo u svoje korake i njihove sjene, sjene drugih ljudi i njihove korake...
Sutradan, prepoznah ga u stablu povijenu toliko da je vršcima krošnje skoro doticalo zemlju.
Pitajući se o smislu stiliziranja stvarnosti, on se pojavio kao savršena protuteža mojoj glavi među oblacima.

Katkad bih kad se razvežu vrpce i padnu, pronašla ulaznicu za neko drugo vrijeme. S jednom ću ušetati i na srednjovijekovnu tržnicu - nabreklu i burnu gradsku žilu kucavicu.
Odasvud samo što te ne povuku za rukav, ruka uboge starice što se najednom stvori pred tobom, pletene košare i glineni ćupovi, kotrljanje buradi, grleni povici, široke suknje i bokovi, služinčad, rub nečijeg skupocjenog ogrtača, nečije dijete umaklo pred šibom, škripa kola s kojih se klate goli vratovi poklane peradi, voda što je netko pljusnu iz korita na cestu samo što si koraknuo proći tuda, memljivi zadah što dopire iz zasvođenih prolaza i blagi nalet vjetra što nježno pomete obraze udaljenih pješčanih dina nanoseći prašinu zlatastih zrnaca preko zidina, preplanula lica žena oštra kao lica proročica, lanena i sukna od konoplje u koja sunce upire svoje prodorno žarko oko raskriljena preko ruku trgovaca...
Odbijam višestruki popust kojeg mi nude kad se hoću udaljiti nakon kratkog razgledanja bez namjere da išta kupim. Odbih i pogled muškarca koji stoji malo podalje, kraj kojeg tek trebam proći.

S tobom ću proživjeti prekrasne trenutke, voljet ću tvoj profil otisnut u moju memoriju i srce kao profil nekog božanstva otisnut na antiknom novčiću, mislit ću na tebe kao što postojim, grlit ćeš me kao da me voliš, željeti... a onda ćeš sav taj san rasprsnuti i tvoja će osjećajnost skopniti i tebe više neće biti kao što nema presahlih rijeka ili su promijenile tok, ucrtanih na nekim starim mapama, kao što nema imena gradova, gradova... - da sam ti samo uzvratila pogled, ohrabrila te, ispustila rupčić ostavljajući ti ga kao komadić nade ili obećanja da ću i sutra proći istim putem i da me čekaš...

Ulaznica nikad nije bila za zauvijek.

...............................................***

A onda su se razvezale i spale s mene i sve moje vrpce. Vrijeme se rasklopilo kao okov raskovan nevidljivom silom.
Ostao mi je samo vid, prisustvo bez tijela.
Nezvani privilegij prolaženja kroz svijet bez otpora.
Ovdje, u dijelu grada na uzvisini, vlada tišina kakvu imaju zrcala. Katkad joj se samo pridruži zvuk zvona, žamor šapata, tiha povorka koraka, šumorenje lišća topola na vjetru. A može je se (tišinu) katkad i vidjeti kako širokim prozračnim strujama vija između kamenih ploča i na svaku utisne pečat svog poljupca.

Pa što?!!!
Ova pričica uopće nije normalna i ne znam što da radim! Lijepo sam joj rekla da nemam dovoljno elemenata koji bi je držali i da je bolje sačekati nego da se skljoka negdje usput ili na ovoj improviziranoj tavanici proleti na mjestu gdje je najtanja i još padne susjedu na glavu... No, ako bi se susjed i uspio samo počešati pri prvoj rečenici, kod udara druge vjerojatno bi se uhvatio za čelo i vlastitim šakama podržao mali prašnjavi smisao što mu se grčevito kači za nogavice ne bi li nekako stao na vlastite noge žrtvujući pri tom krhke zareze i točkice, zagrade... zapravo, sve ono za što sam i strepila da će prvo stradati kad se taj fanatik od priče odmetne bacajući u avanturu i pokvari sve što je moja strpljiva mudrost tako dugo gradila.
Ne znam što bi tko od vas pomislio, ali znam kakva bi moja 'nagrada' bila za tu priču da npr. uskoči u tramvaj i počne se kačiti za ljude, vezivati im se oko kragni i bezobrazno zavirivati u torbe... (pa još počne i ispitivati uokolo kao, 'a gdje ste vi to krenuli gospođo, a?' ili, 'zašto ste na ovoj pripeci ponijeli kišobran?' pa joj ga još i otme... ili kucne postarijeg gospodina po ramenu te zabacujući kosu pita, 'da li bih se mogla malo pridržati za Vas dok popravim čarapu jer mi je zarez... znate već, onaj susjed... strgnuo!' A onda uvuče glavu između dvojice koji razgovaraju i s prostačkim uživanjem šapne, 'ah, caro mio... caro mio, ne vjeruj mu...')

Vi biste je pustili? Da nekome zavuče ruku u džep i izvuče novčanik a onda vam munjevito dobaci dok se još niste ni snašli, a na ramenu već osjetite nježnu ruku gorostasa kako traži da mu objasnite zašto ste ga uhvatili za riječ?! Ili da možda pokušate objasniti gospođi kako ona te kobasice što ih je izvukla iz njene torbe zapravo ne jede jer joj na stomak padnu teško...?! Teško.
Poznajem dosta dobro klimave elemente koji prijete srušiti cijelu konstrukciju što zloslutno krcka baš kao i zglob rečenog gorostasa kojem je moja pričica vrlo vješto umakla između nogu. I ostavila me na cjedilu, bolje reći.
No, ne mora svaki odlazak značiti i napuštanje, tješim se, ako je u njemu i moje ljudske težine 'a ona će ipak ostati s tobom, i kada me napustiš...' uvjeravam moju priču tek da je dozovem zrnu pameti i zadržim još malo, bar dok ne dovučem moje teške pasuse i učvrstim je.





foto: cristian negroni

Najčešće ne znam reći što me pogađa jer čim izustim, to više nije istina. Preovlada jedna boja a to onda djeluje grubo i isključivo, ne vide se nijanse. Nema toka... Ne vidi se puteljak kojim je netko trebao sići do rječice, a nije. Ne vidi se oblak i sunce naslikani kao na dječjem crtežu, ono – samo jedan valoviti oblak i sunce sa zrakama što kao male zvjezdaste bodlje strše na sve strane. Nema vjetra - čuj naslikati vjetar... pa to možeš samo ako se iskosiš pa tako ukoso naslikaš polegle trave i krošnje iskosiš... sve u jednom smjeru, smjeru vjetra... ukoso. Ne vidi se koliko sam razmišljala gdje staviti maslačak i da li žut, onako jarko žut i rascvjetan ili kao padobran, otvoren i prozračan, ali ako ima vjetra, kako onda da naslikam maslačke? Čekaj... Možda ipak ljubičicu ovdje, ona je stabilnija i neće izazvati sumnju u vjerodostojnost crteža. Tako; a sad? Sad sam već rumena, imam točke po sebi kao bubamara, sviđat će ti se, ali sumnja ostaje. Da li će biti dovoljno dobro, možda da dodam još nešto, ili oduzmem? Toliko kritičkih pogleda iz različitih uglova, odozgo, pa sa strane, pa izdaleka, izbliza...
Što je to toliko važno, pitam se.
Nisam znao da ti je toliko važno, rekao si, a ja ti nisam znala objasniti zašto.
A onda sam propala u jezero. Tamno, skoro crno jezero, grotlo. Iznenada se tu stvorilo kraj mene, baš kad sam ti rekla da nije važno. Bila sam se na trenutak uhvatila za one trske što sam ih tu bila naslikala za svaki slučaj ali me povuklo. Propala sam bukvalno. Iznenađen i ljutit pitao si, što mi je to trebalo, crtati i jezero kad sam već rekla da je to rijeka. Izlazeći mokra i s obješenom kosom, a o licu da i ne govorim.... rekla sam ti da nisam znala da je tu, nisam ga sama nacrtala. Misliš li da je meni drago što izgledam kao žalosna vrba ili točnije, onaj tko je pao sa žalosne vrbe u rijeku? Otresam mokre trave što su mi se zalijepile za suknju i noge, mislim, koja li je to imaginacija naslikati crtež u kojeg ćeš sam propasti - u jezero niotkuda, a da je barem samo jezero, jer te nemani dolje što su na trenutak zabezeknuto pogledale u mene.... - Ne zna se tko je koga više prestrašio! Oprosti, kažem grcajući vodu, ovo ne znam kako da objasnim... Ne znam, možda da pokušam naslikati nešto drugo... Ali što? Možda put kojim odlaziš, znaš ono – kovitlac prašine... Ili neki sasvim miran, svijetao i prostran plavi put. Plavu ravnicu u koju gledam, ali to je nebo jer ja ležim. Ti si već otišao drugim putem, mala plava točka u daljini, nju ne gledam. Prilaziš mi i kažeš, ali nisam otišao, ne razumijem.

Otići ćeš, kažem pomalo melodramatski.
Nekako smo presentimentalni nad sobom kada se odvajamo, vezani uz sebe, uz ono što nas je činilo cijelim, kao da smo dobili još jedan organ na poklon. Pa neće ti ga nitko uzeti, ne brini, govoriš tješeći me. Ali to ne mogu naslikati, kažem ti, a i nije namijenjeno tebi da bi razumio... To je meni... Taj šapat Ljubavi, taj mali zarez koji mi je kao noktom zarezala kraj uha...
Ja ne opraštam, kaže mi. I budeš li još jednom pokvarila moj crtež, jednostavno ću te prebrisati.




foto: nathaniel johns

Bila je potpuno mokra, kada je netko blago podigao i sklonio ispod širokog plišanog oboda jedne velike šumske gljive na kojoj su svijetlili mali prozori.

Otresla je kapi vode s cipela a onda rastresla kosu pa ostala stajati kraj prozora kad je već bila unutra, u toploj maloj prostoriji koja je mirisala na vrijeskov čaj i pucketavo suho drvo u peći.
Bila je u šumi, vidjela je kroz prozor. Vani je bilo hladno i bila je sretna da se imala kamo skloniti.
- Kamo bih da me nisi pronašlo? – rekla je stablu što je sa svojih grana blago spustilo na tlo.
- Još ne znaš za svoju snagu – kucnulo je stablo grančicom u prozor i osmjehnulo se – kao što ljudi ne znaju za naše moći.
Okrenula se i pogledala uokolo. Pa tu se moglo prekrasano smjestiti. – Pogledaj samo! – rekao joj je komadić ogledalca na zidu. - Hajde, hajde... obriši te kapi s lica. Vidiš, tu je mali stol, i pregača ti je tamo, i voda je već uskipjela... što? Nećeš i mene pozvati?
- Naravno da hoću. - osmjehnula se zrcalu. Baš je ovo neko čudno mjesto, pomislila je. Ali i lijepo. Tu je sama a opet sve stvari pričaju s njom kao da je dijelom njih.
- Nikada nismo sami. – oglasila se mala rasklimana stolica a nabori na prozračnoj zavjesi prozora zadrhtali su kao da klimaju glavom dajući svakoj njenoj riječi za pravo. – Mi nikad nismo sami – oglasila se i drvena kuhača. – Ni gladni!! – ovaj put je glas dolazio odnekud iz dubine ormara, a kad se sagnula i otvorila ga ugledala je cijeli niz raznobojnih lonaca i lončića što su se smijuckali kao da ih golicaju vreli uskipjeli mjehurići čaja kojeg će malo kasnije i piti iz jednog od njih.
- Nedostaju li ti moji meki prsti...? – pitao je ozbiljni češalj od roga kada je malo zatim legla na krevet i pustila da je on polako češlja i priča joj sve dok nije zaspala. – Spavaj... – prolazio je češalj nježno prstima kroz njenu mokru kosu i raščešljavao joj zamršene uvojke. – Vile su te nadnijele nad taj čarobni zdenac i pustile da se u njemu ogledaš. Priželjkivale su da ne potoneš i ne zamutiš ga upirući prstom u vlastiti odraz i ne ostaviš traga na zrcalnoj vodi kao što ni iza sna ne ostaje traga....
Sad spavaj... Spavaj i sanjaj onu zvijezdu što si bila...