crtež

Najčešće ne znam reći što me pogađa jer čim izustim, to više nije istina. Preovlada jedna boja a to onda djeluje grubo i isključivo, ne vide se nijanse. Nema toka... Ne vidi se puteljak kojim je netko trebao sići do rječice, a nije. Ne vidi se oblak i sunce naslikani kao na dječjem crtežu, ono – samo jedan valoviti oblak i sunce sa zrakama što kao male zvjezdaste bodlje strše na sve strane. Nema vjetra - čuj naslikati vjetar... pa to možeš samo ako se iskosiš pa tako ukoso naslikaš polegle trave i krošnje iskosiš... sve u jednom smjeru, smjeru vjetra... ukoso. Ne vidi se koliko sam razmišljala gdje staviti maslačak i da li žut, onako jarko žut i rascvjetan ili kao padobran, otvoren i prozračan, ali ako ima vjetra, kako onda da naslikam maslačke? Čekaj... Možda ipak ljubičicu ovdje, ona je stabilnija i neće izazvati sumnju u vjerodostojnost crteža. Tako; a sad? Sad sam već rumena, imam točke po sebi kao bubamara, sviđat će ti se, ali sumnja ostaje. Da li će biti dovoljno dobro, možda da dodam još nešto, ili oduzmem? Toliko kritičkih pogleda iz različitih uglova, odozgo, pa sa strane, pa izdaleka, izbliza...
Što je to toliko važno, pitam se.
Nisam znao da ti je toliko važno, rekao si, a ja ti nisam znala objasniti zašto.
A onda sam propala u jezero. Tamno, skoro crno jezero, grotlo. Iznenada se tu stvorilo kraj mene, baš kad sam ti rekla da nije važno. Bila sam se na trenutak uhvatila za one trske što sam ih tu bila naslikala za svaki slučaj ali me povuklo. Propala sam bukvalno. Iznenađen i ljutit pitao si, što mi je to trebalo, crtati i jezero kad sam već rekla da je to rijeka. Izlazeći mokra i s obješenom kosom, a o licu da i ne govorim.... rekla sam ti da nisam znala da je tu, nisam ga sama nacrtala. Misliš li da je meni drago što izgledam kao žalosna vrba ili točnije, onaj tko je pao sa žalosne vrbe u rijeku? Otresam mokre trave što su mi se zalijepile za suknju i noge, mislim, koja li je to imaginacija naslikati crtež u kojeg ćeš sam propasti - u jezero niotkuda, a da je barem samo jezero, jer te nemani dolje što su na trenutak zabezeknuto pogledale u mene.... - Ne zna se tko je koga više prestrašio! Oprosti, kažem grcajući vodu, ovo ne znam kako da objasnim... Ne znam, možda da pokušam naslikati nešto drugo... Ali što? Možda put kojim odlaziš, znaš ono – kovitlac prašine... Ili neki sasvim miran, svijetao i prostran plavi put. Plavu ravnicu u koju gledam, ali to je nebo jer ja ležim. Ti si već otišao drugim putem, mala plava točka u daljini, nju ne gledam. Prilaziš mi i kažeš, ali nisam otišao, ne razumijem.

Otići ćeš, kažem pomalo melodramatski.
Nekako smo presentimentalni nad sobom kada se odvajamo, vezani uz sebe, uz ono što nas je činilo cijelim, kao da smo dobili još jedan organ na poklon. Pa neće ti ga nitko uzeti, ne brini, govoriš tješeći me. Ali to ne mogu naslikati, kažem ti, a i nije namijenjeno tebi da bi razumio... To je meni... Taj šapat Ljubavi, taj mali zarez koji mi je kao noktom zarezala kraj uha...
Ja ne opraštam, kaže mi. I budeš li još jednom pokvarila moj crtež, jednostavno ću te prebrisati.




foto: nathaniel johns