Pomislim, kako bih bila sretna da sam imala tebe.
Ti ne bi podizao glas niti me puštao da plačem, ne bi puštao da pokušavam doći do riječi i ne uspijevam jer ne želiš slušati.
Ne bi puštao da ostanem bez riječi jer ne mogu govoriti. Govorio da nisam u pravu, na način koji ne ostavlja priliku izustiti više ni riječ.
Ne bi dopustio da stojim bespomoćna pred zidom tvog ustrajnog pobijanja svega što sam ja. Ne bi se ljutio. Ne bi plamtio od bijesa i bjesnio još više kad ti kažem da ne podnosim grubost a onda psovao nezaustavljivo.
Ne bih nikada bježala od tebe. Zatvarala se u sobu i čekala da odeš kako bih mogla izaći, a onda opet progovarala prva da bi progovorio i ti.
Ne vjerujem da bi tebi ikada moglo promaći kako sam daleko od tebe kao od zemlje do zvijezda a da se ne upitaš zašto. Previdio da mi je odjeća skamenjena a usta isklesana u izraz bez čuđenja. Ne bi mogao ne nazrijeti kako mi je obraz hladan. Ni ne opaziti nepomičnost ruke što se više ne podiže do tvog lica.
Ali ne bi tada bilo ni tebe.
Ne bi tebe nikada bilo, ljubavi.
14. 11. 2005.
