09.05.2017., utorak

Rat

Živ san, za one koje zanima ta informacija. Mada san ima nekoliko potpuno isključen s neta. Zanimljivo je stanje, za jednu modernu osobu, da se nalazi u situaciji da uopće ne mere koristit ništa od tehnoloških uređaja o kojima smo postali praktično i ovisni. Sam ne bi zna koliko je to točno da se ne nalazin di se nalazin. Dane provodin bižeć od sebe i nadanjen da će se nešto prominit. U sigurnoj san zoni, kod kuće, uljuljkan u situaciju sa minimalnim smetnjama mom zdravstvenom stanju. Iman osjećaj da odumiren. S druge strane iman osjećaj da odrastan. Barem se nadan, nema druge nade, nego da odrastan. Ulaskon na blog nakon nekog vrimena, živnu stvari... Živne taj kreativni, senzibilni dija mene, fluidni, govorljivi. Taj dija mene koji san volija i kojeg i sad volin i koji je jako dugo bija praktično jedino što san bija. Uz napade panike i ostale smetnje koje san nastoja uspješno odstranit. A i one su bile ja, mada mi se taj ja manje sviđa. Al ko da je bitno na kraju šta ti se u sebi sviđa il ne sviđa, ko da išta time minjaš? Moga bi kukat o tome šta mogu i šta ne mogu, izlagat teškoćžće oko obaveza koje iman. Smmetnje svjetala su ozbiljne, tako da ozbiljno dovode u pitanje nastavak mojih ambiccija koje san ima, jednostavno jer stalno nešto smeta. Ali neću o tome dubinjat. Time samo uranjan sam sebe u položaj bespomoćnosti. Vrime koje provodin i način na koji ga provodin nije ništa obećavajuće. A sve u svemu mi se sviđa. Čovik, se iznad svega, ne želi minjat. I pakao, ako je poznat, već dovoljno opipan, omirisan, osjećen pakao, je bolji od promjene. Iznadd svega čovik se boji nečeg novog. Moj pevi blog koji san na ovom servisu otvorija zva se je strah od nepoznatog. Znakovito. Sati prolaze, minute šute, sam san se navika tom tupilu i sve u svemu ne smeta mi toliko. Smeta mi ovaj dija mene koji se buni. Koji oće normalan život. Koji oće nešto što nije odlaganje ustajanja dok se god more jer je dan previše dug da ga istrpiš, nešto više od ispijanja kava kojima gledan ubit vrime i čitanja Kastanjede i sanjarenja, uživljavanja u bajne mogućnosti koje ljudska svijest, čovik, mi, ja, mogu dosegnit. Puno se je lakše nadat i iščekivat nego radit nešto. Sve u svemu, najteže mi pada dosada obaveza koje iman, i strah od izlaganja riziku koji sa sobom nosi ikakav život van ustaljene, prohodane rutine. A pisa san poeziju, sićan se, baš o ljudima koji se prepuštaju rutini, i o svoj besciljnosti i promašenosti takvog života. I ovo sad što pišen više je stvar navike. Ja koji ovo pišen hlapi, hlapi sve više i više svakin npvin slovon koje otkucan. I to je dobro, i to me veseli. Činjenica je da ja triban ishlapit i nestat. Stvar je u tome što ja mogu da nestanen na više načina, neki su dobri za mene a neki ne, ali i to opet ovisi o kojem meni pričamo, jer onom meni koji želi da uništi svijest o sebi potpuno i zatoči se u tamnicu iz koje nema ama baš ni jednog mogućeg poteza koji bi uzdrma moju unutarnju praliziranost, voljnu paraliziranost, šaku komfora koju držin čvrsto stisnutu, a ona se već u rukama pritvorila u prašinu, i sipi, sipi ko pješčani sat, samo što kad čitava izađe iz moje ruke, neće ostat ništa da okrenen nazad, jer će prašina otić u nepovrat. Tom meni svakako, odgovara bilo šta, osim neke promjene. Da li je moguće da čovik proživi život a ostane isti? Sam se mogu osvjedočit o sudbinama ljudi koji su sebi nekad, negdi u sebi stavili blokadu. Tomo Pilatić, jedan pijanac iz mog sela, tako hoda, pijan, bala mu visi, odrpan i neureda, agresivno se svađajuć sam sa sobon, sa fantomskin neprijateljima u glavi mu. Gledajuć ga jednon, jasno san vidija da njemu i nije toliko loše. On je stavija blokadu poprilično plitko u sebi. On vjerovatno nikad nije uša dovoljno u bol koji osjeća, nije otiša do dna, nego je u samom početku bola, pri prvom otporu, agresivno se usprotivija, počeja psovat i svađat se sa samim sobom, i tako kako je to uradija, radi evo, godinama. Pitanje je i kakve ko boli ima, i kakve je ko snove ima. Snovi, ta tanka, suptilna stvar, taj prekrasni model od ideja, emocija, riječi, to remek djelo uma, remek djelo uma kao samog master remek djela. Postojanje je više nego što izgleda, s jedne strane, no ono nije onako kako mi mislimo da je više nego što izgleda, s druge strane. Goddine teku, i idu, i zastrašujuće je kako se vrata s godinama polako zatvaraju i sužavaju. Život nas more zatvorit ko klopka i potpuno nas ugušit, ako se ne trgnemo i ne krenemo borit.

Od svega šta Don Huan oči Kastanedu, u svim knjigama koje opisivaju njegovo učenje, najbitnije je bit ratnik. Ratnik je osoba koja sve prihvaća kao izazov, sam život prihvaća kao izazov. Običnom čoviku su sve stvari koje mu se dešavaju ili prokletstvo ili blagoslov. Ratniku je to sve međutim, izazov. Ratnik je strateg i promišlja pomno svoja djela, ratnik uvijek procjenjuje svoj strah i rizik, i nikad se ne prepušta svojim osjećanjima, bilo da je to nekontrolisan strah ili pak izliv užitka. Ratnik je uvik spreman na borbu i uvik je u sadašnjosti, prošlost za ratnika ne postoji i ona nije važna. Ratnik u svom životu bira put srca, i uvik se pita, ima li ovaj put srca? Jednom kad izabere put, za ratnika se kapija zatvara i za njega nema više nazad. Ratnik ima nepokolebljivu namjeru, što znači djelo koje ratnik čini i čini uporno i uporno, iznova i iznova, dok samo po sebi ne postane sila u ratnikovoj ličnosti. Ratnik je iznad svega, uvik svjestan svoje smrti. Ratniku je smrt najbliskiji prijatelj, ratnik zna, osjeća to cijelim svojim bićem, da upravo zbog smrti čitava magija života ima smisla. Ratniku je život neobjašnjiva misterija i čudo koje je neiscrpno, samo po sebi se nikad ne okončava, i ratnik nikad ne prestaje da mu se čudi. Put ratnika čovik ne bira sam, prije bi se reklo da taj put bira čovika, ili pak da se izabiru uzajamnim djelovanjem. Don Huan bi možda reka da čovika za taj put bira moć. Ratnik u svom životu računa jedino na sebe, i ako čeka, čeka jedino na svoju volju, koja je neobjašniva sila, koja jednom kad se razvije u ratniku, omogućuje mu da čini nezamislive podvige a da sam ni ne primjećuje da ih čini. Čovik, kad se jednom zaputi na stazu znanja, ne preostaje mu nikakav drugi izbor doli da živi ko ratnik. Drugog izbora čovik nema, ako želi da preživi. O čovik, jednom zapućen na stazu znanja, se nikad ne mere vratit nazad, za njega svit koji je napustija više ne postoji, a pred njim se nalazi nezamislivo i nespoznatljivo nepoznato, i vječnost. Jedino kao ratnik, čovik more da živi u tim uvjetima. Od svih citata koji su me se dojmili u Kastanedinim knjigama, dok opisuje svoje učenje kod Don Huana, najviše mi se sviđa ovaj. Ne sićan se kako je točno iša citat, nepravilno ću ga citirat, međutim, mislin da je to ok za ovu prigodu: "Ratnik ništ ne uzima zdravo za gotovo i cijeli svoj život doživljava kao jedan beskrajan izazov. Ratnik svim svojim srcem vodi svaku svoju bitku, i čak i ako je to njegova zadnja bitka, ako zna da je ta bitka izgubljena i da ga u njoj čeka njegova vlastita smrt, ratnik se i dalje svom snagom bori, i znajući da mu je volja bez mane, ratnik se u toj bitci smeje, smeje"
- 15:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se