Individualizam - drugi dio
|
Sličnu stvar je pisa Danilo Kiš za nacionalizam, ja se s njegovin mišljenjen slažen, otprilike korelira sa mojin mišljenjen koje iman. Smatran da je i nacionalni identitet kao identitet uopće, odraz nezrele i nesigurne individue, nerazvijene individue. Pojedinac u svojoj nemoći da uspostavi svoj stabilni, razvijeni i utvrđeni identitet, oslanja se na identitete izvan i iznad njega, bilo na religiju ili u ovom slučaju naciju. Ideja nacije je sofisticiraniji oblik plemenskog identiteta, na koji se čovik oslanja. Suvremeno društvo se razvija na taj način da se sve više razvija i u prvi fokus stavlja individua, koja je prije svega odgovorna sama sebi. Osobe koje se ne mogu s tin nosit, na neki način nisu spremne da stanu na svoje noge, te se onda hvataju za identitete koji su iznad njih, te na taj način održavaju svoju psihu u ravnoteži. Nacionalista također, nije spreman suočit se sa vlastitin strahovin, u suštini on se boji sebe, on zazire od sebe, te svoju mržnju projicira u prijetnju izvan sebe, u one druge, u Srbe, u Hrvate, u Bošnjake, Muslimane na bliskom istoku, Amerikance i slično. Prijetnju koju nacionalista osjeća je u suštini prijetnja u njemu, ali on nije spreman da se s njon suoči te druge krivi za strah koji ima. S obziron da se nikad ne suočava sa svojin strahovin, nikad ne uspjeva spoznat svoje stvarne snage, te mu to još jača povezanost s nacijon, idejon nacije u njegovoj glavi, jer u njoj traži oslonac. U drugu ruku, naciju moremo posmatrat ko fenomen stvarnog iskustva. Isprva su ljudi bili povezani samo sa svojin plemenon te su razvijali plemenski identitet. Sa širenjen svijesti i ustrojen većih društava ljudi počinju komunicirat i šire, te se unutar jednog teritorija koji je povezan sa dovoljnon sličnosti iskustava stvara nacija, ko ideja priko koje se kanališu i probavljaju doživljena kolektivna iskustva. Isto ko što je individualizam potriban da se privazuđe religioznost i nacionalizam, da se privaziđe ideja nacije potriban je do kraja razvijen individualizam i svijest o ljudskom jedinstvu. Jedino kroz razvijen individualizam moremo doć do svjesti o ljudskom jedinstvu, jer razvijena individua more bit ravnopravna jedino s drugon jednako razvijenon individuon, a takva more postojat na bilo kojem kraju svita i u bilo kojoj državi. Razvijena individua, koja je privazišla identifciranje s nacijon, se povezuje isključivo na individualnoj razini, te tako stvarna sveljudsku svijest, svijest o zajedništvu i srodnosti individua iz bilo kojeg mista na svitu. Ta svijest je temelj za svijest o zajedničkom čovječanstvu ko zajednici, koje ko pojam jedino moglo okončat podjele i netrpeljivost među podjeljenin skupinan. No, međutim, nije nužno da čovik koji nije religiozan i nije nacionalista ima do kraja razvijen individualizam. Postoje razni načini da se kanališu fiksacije, tako recimo neko more idealizirat svog prijatelja i projicirat svoje snage u njega. S druge strane, neko more razvit kompleks više vrijednosti te umislit da je on bolji od sviju drugih i da je iznad njih. U tom slučaju radi se o narcisoidnoj ličnosti koja također kroz vlastitu narcisoidnost kompenzira svoje slabosti s kojima se boji suočit. A postoje pak i razne druge ideje kroz koje se more razvit ista kompenzacija, tako recimo kroz horoskop se more radit slična stvar kao i sa idejon nacije, jer se osoba veže za viši, kolektivni identitet koji ga naizgled obuhvaća, osoba se identificira kroz nešto izvan i iznad njega, jednako kao i s Bogon. Tako se stvara iluzija pripadnosti i integrisanju u nešto više od sebe, neko veće mi, mi jarci, mi škorpioni i slično. Također, ista stvar se more radit i redovito se radi sa kulton ličnosti, kulton velikih vođa ili u blažem obliku sa pop ikonama. Sve su to varijacije na temu, poanta je da je bilo kakav slučaj ideje da smo mi, kao individua navezani na nešto veće od nas, nešto što nas na neki način posjeduje, nešto što se skrbi za nas, čemu dugujemo svoju opstojnost, ustvari naša vlastita nezrelost i nespremnost da preuzmemo odgovornost za se, što je manjak vlastitog individualizma. Međutim, u slučaju religije ne mora se nužno radit o manjku individualizma. Ja bi naveja recimo ovaj kriterij po kojem vjerovanje u boga i pripadnost religiju mogu postojat u potpuno razvijenoj individui. Nužno je da se osoba ne drži zapisanih normi niti da se ne drži vjerskih dogmi. Vjerovanje da se moraš držat nekog pravila, iako ono nužno nema nikakve logike i iako to pravilo ne osjećamo kao naše iznutra, je manjak individualizma i nezrelost. Nužno je da se na Boga ne gleda kao na autoritet, kao na nekoga ko djeli nagradu i kaznu. Autoritet boga funkcionira na istom principu na kojem pas voli gospodara kad mu daje hranu a boji ga se kad ga udara, tako da nužno je da strah od Boga bude potpuno eliminiran. Nužmo je da se izgubi slika Boga kao osobe, kao osobe koja vlada, kao bića koje je izvan nas i koje je apsolutno nadmoćno nad nama i koje upravlja našom sudbinom. U tom slučaju, ako se Boga shvaća kao pojam, kao riječ koja je sama po sebi nije gotova stvar nego tek put do nečeg što se ne mere izreć riječima, i da se o tome nečemu ne mere i nema smisla išta govorit, ali da to postoji i da je stvarno i da mi to osjećamo u svojoj esenciji, tada individualizam more bit do kraja razvijen. Bitno je da to nešto osjećamo unutar sebe, i da tome nečemu ne pripisivamo moral i vlast. Moral je produkt čovika i pripada isključivo čoviku. On naravno more imat svoje božansko porijeklo, ali on triba bit ndividualan, neke stvari svakako mogu bit univerzalne al u konačnici tribamo imat unutar sebe razvijen osjećaj šta je pravo a šta je krivo a ne da napamet slijedimo neka pravila iz knjiga koje, kad ih uzmemo u kompletu sadrže brojne stvari koje su jako upitne zdravom razumu. U slučaju da osoba slijedi svoj unutarnji osjećaj kako se triba ponašat i šta su njene prirodne potrebe iako je to u neskladu s onin šta piše u "svetin" knjigama, i osjeća kajanje zbog toga, također ima nerazvijen individualizam i u konfliktu je koji tek mora razriješit. Svaka osoba mora spoznat koje su njene individualne potrebe i koje su njene individualne granice. Naravno, to triba bit u skladu sa psihološki zdravin ponašanjen i odnoson prema drugima, znači da tribamo poštovat granice drugih i njiovu slobodnu volju. Također, osoba u životu nije odgovrna nikome iznad sebe, nikakvom biću i entitetu. Odgovaramo pojedinim ljudima s kojima stupimo u kontakt, odgovorni smo da ih tretiramo s poštovanjen i da sebe tretiramo s poštovanjen. Međutim, u slučaju da u tome pogriješimo i učinimo nekome nešto nažao, odgovaramo isključivo toj osobi i sebi. Ne govorin sad o pravnoj odgovornosti po zakonu, to je zasebna priča, govorin isključivo o moralu. Također, osoba triba bit svjesna da sama potpuno snosi odgovornost za sebe iza svoje postupke, da ne prenosi tu odgovornost ni u koga izvan sebe, bija to Bog, horoskop, neki prijatelj, žena/muž, roditelj ili ko i šta već. |
