Sinoć je glavni događaj na x mreži bio napad nožem u Mannheimu i ja sam požurio objaviti snimke samog napada, te komentar moje berlinske poznanice, koji mi se činio uvjerljiv, međutim slijedilo je drugo tumačenje moje bivše piratice, bližilo mi se vrijeme odlaska na počinak, kojeg se sad više manje redovito držim, poznato je i da je jutro pametnije od večeri, posebno kod osjetljivih pitanja i prvi put valjda u ovih 20 godina obrisao sam objavljeni post. Razlog je jednostavan, prihvatio sam objašnjenje, da u cijeloj priči nema pozitivaca, a jedan podatak, koji je ex piratica iznijela, me do kraja izbedirao i zasjenio cijeli događaj...
Brojna redovna policija, koja je kao i uvijek osiguravala ovakve skupove, pokazala se opet potpuno beskorisna, policajac koji je teško ranjen bio je leđima okrenut napadaču i savladavao pripadnika redarske službe, tek kad je on napadnut, jedan policajac očito migrantskog porijekla je pucao i ovom barem zasad spasio život, i nakon toga, vidi se na snimci, policajka redaru, koji je uspio i pribrano odbaciti nož napadača, stavlja lisice na ruke. Ja se neću na to osvrtati, neću ni što ti policajci imaju prosječnu tri puta veću plaću, nego što moja pred mirovinu jest, nego na nešto drugo, policajka, koja ima troje djece, dobiva na osnovu toga 700 eura svaki mjesec dodatak, što je moja piratica naglasila, svaki mjesec, što je više od moje buduće mirovine, a Nijemci nemaju populiste i ekstremiste u vlasti, i eto, za razliku od nas, nikakvo negodovanje ni propitkivanje nije im sveto. Kaže moja pametnica, meni ovo sliči na česte obračune uličnih bandi, oko kojih se nitko više ne uzbuđuje, pa neću dalje komentirati, ali mi imamo kao lijevu vladu...
p.s.
Nevezano s ovim, sreo sam jutros u šetnji pasa meni naj riječkog konobara, iz vremena kad je Trsatika nešto značila, preživljava vozeći Uber...

Nakon završetka snažne ljubavne romanse sa 17, s pastorom Gillotom, koja je završila odbijanjem ponude braka, pastor je bio spreman ostaviti ženu s kojom je imao dvije kćerke njenih godina, Lou je započela vezu sa studentom filozofije Paulom Reeom. Iz njihove korespodencije je, osim razmjena nježnosti, bilo zanimljivo i njihovo intelektualno nadmudrivanjo, Paul, inače deklarirani empirist, je zastupao materijalistička, ona idealistička gledišta. Paulov najbolji kolega sa studija je bio upravo Friedrich Nietzsche, s kojim je jedno vrijeme dijelio i studentsku sobu i provodio dane u dugim diskusijama. Naime obojica su bili kritičari morala svog doba sa suprotnih pozicija, a Ree je pokušavao teološki i filozofski dokazati nepostojanje Boga. Ree ih je upoznao, Nietzsche se odmah oduševio s Lou, a i on je njoj bio zanimljiv. Tako je nastao poznati ljubavni trokut, ovjekovječen na legendarnoj fotografiji. Fotografija je nastala po Nietzscheovoj ideji, njih dvojica vuku zapregu, dok ona stoji iza s bičem, Lou i Ree su prihvatili slikanje uz očitu nelagodu. Lou je bez obzira na okolinu imala jednostavno riješenje, svi troje mogu žovjeti zajedno, ni njih dvojica nisu previše marili za norme svog doba, pa je to ispočetka bilo u redu, posebno jer su Lou i Nietzsche bili bolesni, i putovali zbog klime po talijanskim lječilištima. Nietzsche je od početka govorio o ženi oštroumnoj poput orla i jakoj poput lava i u jednom od svojih zanosa je zamolio prijatelja da zaprosi Lou u njegovo ime, ne znajući za njenu prošlost s Reeom, te da je ona već odbila Reeovu ponudu braka, prije ovog nesuđenog trokuta. Odbila je i Nietzscheovu ponudu, ali je s njim otputovala u sanatorij, ni jednog momenta ne prekidajući daljinski kontakt s Reeom. Ona je patila od plućne bolesti, za njega se za života nije mogao naći uzrok iscrpljujuće i bolne nevolje. Poslije je nepobitno utvrđeno naprednom analizom, da je bolest bila očito sifilis i da ga je zaradio u poznatom posjetu bordelu, za koji su biografi pisali, dok mu je ekipa orgijala, on se tankoćutan sklonio uz klavir. Uglavnom, kad su bili nasamo on je Lou počeo svašta pričati o svom prijatelju i ponudio joj sad u četiri oka brak, što je ona odbila i zgrožena njegovim pričama prekinula prijateljstvo i nastavila druženje s Reeom. Očito nije ništa bilo između Nietzschea i nje, jer bi se i ona vjerojatno zarazila, što nije bio slučaj.
Naknadnom analizom je potvrđeno i da je Nietzsche, ne samo bolove, smirivao opiumom, što daje malo drukčije svjetlo na njegov razorni bijes prema Lou i kasnije ludilo, u tom bijesu su ga podržavale prijateljica Matilda, sestra i mama, koje su mu prenosile sve najgore o Lou, nešto istina i točno, jer Lou zaista nije bila svetica.

Po svemu sudeći je Friedrich Carl Andreas bio četvrti muškarac, koji je ponudio još mladoj Lou brak i koji je odbijen, ali je reagirao drukčije nego ostali, zabio si je pred njom nož duboko u grudi. Lou je brzo dozvala pomoć, spasili su ga, sutradan su se zaručili, pod uvjetima od Lou, na koje je on pristao. Udat će se za njega, ali neće konzumirati "bračne dužnosti" niti će se ikako međusobno sputavati. Brak je pod tim dogovorom potrajao do kraja života i pokopani su u istoj grobnici.
O Lou Andreas Salomi i koliko je bila ispred, ne samo svog vremena, pisane su još za njenog života biografije, krcate pogrešnim tumačenjima i neshvaćanjem. Njena autobiografija je po vlastitoj želji objavljena dosta nakon smrti, imam je naravno.
Manje je poznato da ni njen muž FCA nije bio bilo tko. Još uvijek ga smatraju jednim od najboljih orijentalista i iranologa u povijesti, bio je inače vrstan filolog, tečno govorio dvadesetak jezika.
Tek kad je i on dobio katedru u Berlinu, nabavili su kućnu pomoćnicu, uglavnom za njega, ona je često putovala. Zbog "dvorskih intriga" je nakon dvije godine ostao bez posla, ali je dobio ponudu iz snova iz Göttingena i sve troje je odselilo tamo. Ona je više puta predlagala razvod, on o tome nije želio razgovarati, a na neki način je strahovala od njegove impulsivnosti.
Zanimljivo je da, još dok su živjeli u Berlinu, ona je jedno vrijeme boravila u drugom stanu s mladim obožavateljem pjesnikom Rielkeom, međutim, kad joj je FCA priopćio da je kućna pomoćnica trudna s njim, ona ga je prekorila, jer se to desilo u njihovoj kući. Ipak Lou ju je pratila na porod i njih dvije su nastavile živjeti s njima. Prva je umrla kućna pomoćnica, već odrasla kći je sad s obitelji doselila i brinula se o kući, a zajedno s Lou i o bolesnom FCA.
Nakon njegove smrti, nastavila je brinuti o Lou i svjedočila da poslije smrti FCA Lou niti jednom nije posjetila njegov grob, valjda joj je dovoljno bilo što su se dogovorili, da će i u njemu biti zajedno u vezi.

Pokušavam i dalje razmišljati pozitivno, sutra je neradan dan, danas pak jedan od lakših radnih i to popodne, jutros opet doživljena duga i efikasna šetnja s Jinom. Prije toga me čekala nadoknada čitanja, naime pretplaćen sam na wordpress blog naše ani ram, ali mi nisu stizale mail obavijesti o novim postovima, slučajno sam kliknuo na link, jer mi nije bilo jasno zašto ne piše, ono, čekali me zaostaci, koje sam nadoknadio, jer se šefu nije pretjerano žurilo u šetnju. Oni su trenutno u Andaluciji, u Španjolskoj, temperatura je jučer bila u Cordobi 34 stupnjeva u hladu.
A sad o povodu posta, od svih ljepota tamo, meni se jako dopao rubni muzej za umjetnost i obrt u Sevilli, ovdje nužno idu i pohvale fotografkinji. Zanimljivo, a to nije prvi put, i ja sam na takva iznenađenja nalijetao pretežno u Berlinu, muzej je besplatan. Dosta je eksponata , kakvih se i ja sjećam iz dalekog djetinstva, poput šivaćih mašina, bagatice su vladale svijetom, ima tu i zanimljivih eksponata, za koje te razveseli, kad se dosjetiš, čemu su mogli, a vjerojatno i jesu služili. Ja sam se sjetio sličnog i isto tako besplatnog DDR muzeja u centru Berlina, koji se meni svidio, ali eto, pripadnici te bivše države su ga dosta kritizirali. Druga asocijacija mi je bila muzej ratnog djetinjstva, koji sam posjetio 2019. u Sarajevu s učenicima, on se doduše naplaćuje, ali ni učenici nisu, kao obično pri obilascima muzeja, žurili pobjeći vani na puš pauzu ili do najbližeg marketa. Tu je izloženo dosta igračaka iz dugog vremena opkoljenog i svakodnevno razaranog grada, uz ponekad i nesretne priče o vlasnicima istih.
Zašto mislim da su "muzeji prošlih djetinjstava" potrebni? Novi mladi rastu, usprkos razornih ratova, koji se događaju drugima, uz propagandu da nam nikad nije bilo bolje, uostalom raširenu i ovdje na blogu. Nepobitna je istina da je svijet doživio nevjerojatan tehnološki razvoj, evo najnoviji Bing navodi na zadanu temu eseja, i argumente za i protiv, kojih bi se ja teško ikad domislio, ali...
U medijima EU i SAD je jutos bila glavna vanjskopolitička vijest Putinova izjava, da su zemlje EU, posebno manje, mnogo gušće naseljene od Rusije, da, toga se zbilja, uz dominaciju "sektorske" (trenutno paralelno pratim diskusiju o poboljšanju strukovnog obrazovanja "po sektorima") kulture razmišljanja, kako bi se nečeg takvog mogli sjetiti, a pogotovo posljedica, koje ta činjenica može "implicirati"...
Inače kome je do slika uvijek se nešto nađe na foto blogu

Konačno sinoć dva saznanja, koja su me obradovala, prvo, da danas imam samo jedan sat, jer sam utorkom inače imao samo maturante uz taj jedan, te možemo iskoristiti korisno dan, i iskoristili smo, vidi foto blog, druga, da je u četvrtak praznik, četvrtak mi je inače malo naporan. Stigao sam i zamijeniti bateriju od sata s velikim kazaljkama, stao mi prije tri dana, imam ja zamjenski, casio kojeg sam dobio još od pretprošlog razreda i suludo radi, desetak je godina prošlo, baterija jednom mijenjana i to u Berlinu, ali on svjedoči da su to zbilja prošla vremena pa ga otkako imam ovaj, isto dar, nosim samo u ovakvim situacijama. Nije on ružan, štoviše, drugima se više sviđa od ovog Jacques Lemansa, ali brate, u nekim godinama je veličina bitna, na mali ne vidim noću koliko imam još lufta za spavanje...

Ustao sam u 4.45, sat i pol uz limunadu, tamnu čokoladu i Radensku za probavu, pisao post pod naslovom "Početak kraja". Izbacio sam skoro svo egzistencijalno smeće iz glave, sad mogu normalno ići delati i popodne sastančiti, završne maturalne sjednice i NV.
Pitao sam kolegicu iz htratskog, nije li prerano da medicinske sestre imaju Kafku tako rano u lektiri, Dostojevskog nisam ni želio spominjati. "Pa Kafka on, je još najlakši, s njim ispravljaju negativne.", odgovorila mi je. Da, prešutio sam odgovor, njega im i većina roditelja može protumačiti, čitali ga ili ne.
Upravo sam obrisao post koji je brojao 45 stupaca i poslužio svrsi, obavio sam i uspješnu šetnju s Jinom, disciplinirano je sve kao vojnik naše interne partije obavio, žurim dalje, postove obilazim na eventualnoj pauzi između nastave i sastančenja, srećom ne stanujem više daleko od radnog mjesta.

Evo brojim na instagramu i blogu svoju ekipu, subota navečer, četvero u Beogradu- Rammstein, po dvoje Psihomodo pop u Splitu i neki Kedžo, učenice nisu napisale gdje, jedna Lasagna, negdje valjda u Istri. Veseli gledati i malo poslušati te neke amaterske snimke, podsjeća na neka sretnija vremena. Ma napisao sam opet filozofski post, ali ga i eliminirao, nedjeljom se oni koji žive ionako odmaraju od subotnjih provoda, koji su, veseli me. nakon dugog zatišja opet počeli...

Ajmo se prisjetiti kako sam ono pisao pjesme

Uvijek treba započeti, a za to treba ideja

Koju već godinama ni nemam

Još od one godine kad sam počeo ćaskati s psom,

A on me tako značajno promatrao,

Samo nastavi stari moj, razumijem ja tebe

Kao što smo se skužili sa slušanjem klasike, kad smo obojica aut

Inače dok sam pisao bilo je zbilja plodnih godina

Sjetio sam se, sjednem, otvorim pivo i sve samo krene

Jebiga, ne pijem više, a čokoladni sladoled nije od neke pomoći

Ili zapalim joint preostao npr. nakon odlaska vareških gostiju

Koji su svratili odmah nakon završetka onog rata

Trava uzgajana na prvoj crti bojišnice, koja se nije micala dvije godine,

Prije nego se pomakla, Mary je ubrana i drugi su izginuli, oni na koje je bio red

Napisao sam tada sjajnu pjesmu, nekamo sam je i poslao

Prodao sam onu foru, da marihuana najbolje uspijeva, tamo gdje su ljudi najnesretniji

Negdje je pjesma objavljena, možda je i bila nagrađena

Postojala su vremena, kad se nisam ni trudio pamtiti život

Osim učestalih seksualnih egzibicija u našem društvu

Bila je to neodgovorna blesava ekipa

Jedna cura, koja je voljela paradirati u gaćicama, se preobratila,

Nakon što su naši dobili rat i krstila ta druženja Sodomom i Gomorom,

A bilo je to toliko čedno naspram boravka u DDR-u,

Gdje su goli ljudi u pauzama jeli sendviče, dobro sad pretjerujem,

Nego sjeća li se tko Mocinog majmuna i Gocinih sisa

Dva neiskorištena i neprejebiva motiva iz vremena,

Kad sam ja pisao ja velikim slovom

I živeći redao stihove bez zareza i točke.

Hm, nešto nedostaje, valjda ona žar koju mladošću nazivaju...

"Jeste li znali da su one pčele koje vidite navečer kako sjede na cvjetovima, stare pčele?
Stare i bolesne pčele ne vraćaju se u košnicu na kraju dana. Noće na cvjetovima i ako imaju priliku vidjeti još jedan izlazak sunca, nastavljaju svoju aktivnost donošenjem peluda ili nektara u koloniju.
To čine osjećajući da je kraj blizu. Ni jedna pčela ne čeka umiranje u košnici kako ne bi opteretila druge.
Dakle, idući put kad vidite pčelu kako sjedi na cvijetu dok polako pada noć...
zahvalite joj na vjernoj doživotnoj službi... 
Đorđe Vasić je suvremeni srpski pisac, porijeklom iz BiH, živi i radi u Torontu (Kanada). Moj je studijski kolega i prijatelj iz razdoblja kad smo obojica uživali stipendiju danas nepostojeće države DDR. Iz nekih njegovih priča, ako im je vjerovati, saznajem kako imamo različite poglede na ta razdoblja naših života u DDR. Kažem, ako im je vjerovati, jer i ova njegova priča, čiju istinitost nitko ne spori, kao ni njenu ljudsku romantičnost, krije jednu zadršku, koja je i autoru samom dobro poznata, a koju nećemo ovdje otkrivati.

Zadršku krije, znam sigurno, iako nisam gledao, serija na Netflixu o atentatu na Detleva Rohweddera, koju spominje blogerica Galaksija u komentaru na moj prethodni post, zbilja volim kad se postovi čitaju pažljivo i pokuša ih se razumijeti, pa makar i kritizirajući, imam sreću da je to kod mene relativno čest slučaj. Rohwedder, čije ime nosi veći više ulica, trgova, i kao i kod prethodne žrtve iste organizacije, šefa njemačkih industrijalaca, reprezentativna sportska dvorana. On je bio odgovoran za privatizaciju cjelokupne istočnonjemačke državne imovine nakon pripojenja državi istog naroda, uključujući preduzeća, jako velik broj ljudi je ostao bez posla, a nezanemariv broj i bez krova nad glavom...

Jučer na x mreži rasprava između dvije frendice političarke, u najboljim četrdesetim godinama, kad su svi u naponu snage, a i ne bi trebali biti više dječje naivni. Ja sam kontra one, na čijoj sam obično strani. Na jednostavno pitanje: zašto tako, dajem, uobičajeno za sebe, komplicirane odgovore. Spominjem najprije ono što nema veze s temom, kao što je primjećeno, opet karakteristično za moj način argumentacije, učim na greškama iz prošlosti, naime kao student sam potpisao peticije za oslobađanje iz zatvora dvojice disidenata, koji su kasnije nanijeli mnogo zla svojim narodima. Da, ali u vrijeme potpisivanja je to bilo hrabro i vjerojatno je ispravno bilo to napraviti, argumentira Njemica, ali moj je to bio potpis, ja sam trebao biti svjestan opasnosti realizacije njihovih ideja, ne, zbog ideja nitko ne smije biti u zatvoru, ne da se Njemica. Pređimo na ono o čemu se nas dvije sporimo, taj jebeni argument, nadam se da ga ne možeš prihvatiti, priznanje Palestine, kao države bi značilo nagradu Hamasu, veliki bijeli čovjek nagrađuje i kažnjava ostale rase i određuje, tko može imati državu. Naravno da je argument bez veze, znaš da zastupam riješenje, jedino moguće još od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, o dvije države, kao de facto jedino moguće, ali nisam za hitnost imanja, de jure, moguće dvije terorističke države na tim prostorima. Pa sam si jednom napisao, uskače ona, da već imamo dvije takve, ne, napisao sam dva teroristička režima.
Opet mudri bijeli muškarac i to jedan, koji je imao simpatije prema RAF-u, donosi prosudbe, hoćeš reći i da su onda demonstracije protiv iranskog šaha, kao i cijela tvoja mladost bile promašene, pa ovo drugo možda i da, ali eto, izvukao sam i tu pouku, sad ne podržavam studentske demonstracije u Njemačkoj, stariš druže, znaš da je otac od A. njoj obećao da neće izaći na izbore, jer ga je pregazilo vrijeme, čim ima drukčije simpatije, od djece, koju je sam odgojio :D. Dobra poanta, završavam, ali ja ipak nikad nisam osjećao odgovornost ni prema kome drugome, osim prema sebi samom, zato i jesam uvijek bio takav, kakav jesam!

p.s.

Idem dalje nastaviti komunikaciju sa svojim pravim drugom, povodom onog opisanog na drugim mrežama i foto blogu