My spiritual exercises
petak, 23.12.2011.
MISTIČNA FIZIKA
Antigravitacija – mit ili stvarnost?
Kada je umro fizičar James Maxwell, ostavio je u amanet svoje 4 jednadžbe, koje govore o kontinuitetu električnog i magnetskog polja. Tu je teoriju potom praktički eksperimentalno dokazao Heinrich Hertz. No, Hertz je odbacio Maxwellov pojam 'etera', pošto su on, kao vodeći fizičar svoga doba i još nekolicina odlučili da se sve što nije podložno mjerenju i mjernim jedinicama, svrstaju u područje «mističnog», drugim riječima nebuloznog, neodređenog, praktički – nepostojećeg. To je Hertzovo mišljenje kasnije i amenovao Einstein, postavši neprikosnoveni autoritet, početkom 20. stoljeća.
Svi fizičari nisu bili takvog mišljenja, a među njima je vrlo eksplicitan bio Tesla. On je u svom predavanju na univerzitetu Columbia, godine 1891. ustvrdio ne samo da eter postoji, već je ustvrdio da su «efekti statičkog elektriciteta, efekti etera u pokretu». Tokom narednih par godina Tesla je razvio svoj vlastiti koncept «dinamičke teorije gravitacije». Ona je pretpostavljala polje sile za gibanja svemirskih tijela. Nije prihvaćao Einsteinov koncept o zakrivljenosti prostora, no zato je eter kod njega imao nužnu, neophodnu funkciju.
Isto kao s eterom, tako je i sa pojmom «anti-gravitacija», koji ne postoji kao takav u leksikonu današnje fizike. Gravitacija je po definiciji uzajamno privlačenje masa. Prema ovoj jednostavnoj definiciji, shodno tome, antigravitacija bi trebala biti – uzajamno odbijanje masa. Po Newtonu, gravitacija je osnovno svojtvo mase, a sila teže samo jedan specijalan slučaj općeg zakona gravitacije. Kasnije je oficijelna fizika prihvatila Einsteinov koncept o zakrivljenosti prostora, kao što je već rečeno.
Tako je dakle bilo prije 50-60 godina, no u zadnjih par decenija sve više se čuje glas alternativnih fizičara, sa svojim viđenjem mistične eterske fizike. [Eter, dakako možemo poistovjetiti sa bioenergijom-pranom, radi se o istome] Oni svoja mišljenja temelje na nekim teoretskim, ali i praktičnim ostvarenjima Tesle, te Viktora Schaubergera, koji su bili, na neki način, zajedno sa Walterom Russellom, možemo reći, preteče new age-a.
Uploaded with ImageShack.us
Nikola Tesla nije direktno koristio pojam anti-gravitacija, no svojim je radovima iz 20-tih godina upravo ga faktički - dokazivao. Godine 1928. je patentirao aerodinamičnu letjelicu, u obliku cigare, no originalni koncept je postojao već odranije. Tako je 1911. u intervjuu Herald Tribune-u objasnio viđenje svoje 'leteće mašine' budućnosti, koja «neće imati krila, poput aeroplana, a biti će u stanju kretati se, većom brzinom, u bilo kojem smjeru, te ostati stacionarna u zraku za duže vrijeme». Postoje pretpostavke da su neki Teslini projekti, javno omalovažavani, bili iskorišteni za tajne projekte američke vlade. Naročito budi sumnju činjenica da je FBI, nakon njegove smrti pomno pretražio njegove dokumente i cjelokupnu ostavštinu. Neki američki autori smatraju da je SSSR došao u posjed njegovih patenata (između ostalog i letjelica i tzv. 'smrtonosne zrake'), kada je ona bila proslijeđena 1952. u Beograd, gdje je bio osnovan Teslin muzej. Ja mislim da je prije ta dokumentacija bila zaplijenjena od strane CIA-e (S obzirom na činjenicu prekida sa Staljinom 1948., te otvaranje CIA 'baze' 1950. – u Beogradu. Po meni, da je neko nešto i proslijedio Staljinu, bio bi sigurno poslan na robiju.)
Uploaded with ImageShack.us
Bilo kako bilo, tajni projekti vezani za antigravitaciju, bili su i prije II svjetskog rata interesantni vlastima, odnosno velikim silama (SAD, SSSR, Njemačka). Tako imamo slučaj da je Viktor Schauberger bio 1934. godine u audijenciji kod Hitlera, s kojim je razgovarao o njegovim patentima i projektima. Isprva je Schauberger odbijao suradnju sa nacistima, no kasnije je, pod prisilom i prijetnjom, morao pristati. On je inače bio poznat po svojim eksperimentima sa vodenim i zračnim tokovima i vrtlozima, pomoću kojih je postizao efekat levitacije, ili anti-gravitacije.
Korijen anti-gravitacije predstavlja pojam dijamagnetizma ('među-magnetizma'). U biti se radi o magnetički neutralnoj zoni, koja se nalazi između sjevernog i južnog magnetskog polja. Ovdje se zapravo radi o 4 direkcije, o 4 pravca. Sjeverno-južni elementi su magnetični, a oni istočno-zapadni su dijamagnetični. Dijamagnetizam djeluje u tri smjera – desno, lijevo i gore.
Viktor Schauberger je koristio u svojim vodenim cijevima ili kanalima isti sistem, isti princip kao Ed Leedskalnin prilikom podizanja masivnih kamenih blokova – proces dijamagnetske levitacije. Baš kao i Ed, tako je i Viktor bio samouki genije, promatrajući prirodu, učio je direktno od nje. Primijetio je da vodopadi i potoci imaju prirodne tokove dijamagnetizma, ili efekt obrata toka. Schauberger je jednostavno izgradio umjetne vodene tokove sa unutrašnjim obratima u energetskim tokovima. Njima je postizao anti-gravitacijske efekte, poput recimo pastrve, koja čini isto plivajući uzvodno, u doba mriješćenja. Što mislite, kako može plivati uzvodno u brdovitim krajevima, sa dosta slapova? Pomoću prirodne sposobnosti levitacije, jasno.
Tehnologija Schaubergerove implozijske turbine bila je kasnije korištena u projektima Nijemaca u II svjetskom ratu. Poznata je činjenica da su bila napravljena dva leteća diska u tvornici u mjestu Kertl. Nakon što je jedan u svom probnom letu pao na krov pogona, i pričinio veću štetu, navodno se odustalo od daljnjeg razmatranja usavršavanja letjelice i eventualne proizvodnje.
Schauberger je proizveo, izgleda nekoliko radnih prototipova. Sovjeti i Amerikanci su konfiscirali njegove radove nakon završetka rata. Nakon rata, Schauberger se bavio radom na vodenim turbinama, te raznim agrikulturnim mašinama. Kratko vrijeme pred smrt, 1958. godine, pozvala ga je jedna američka kompanija, zainteresirana za njegovu implozijsku energiju. Pregovori su završili neuspješno, a Scauberger je bio prisiljen potpisati i sporazum, kojim odustaje od daljnjeg istraživanja u vezi implozijske energije, te cjelokupnu dokumentaciju ostaviti u SAD-u. Umro je samo pet dana po povratku u Njemačku.
Uploaded with ImageShack.us
Da su vlasti, odnosno tajne službe i dan-danas itekako zainteresirane za projekte u vezi anti-gravitacione energije, dokazuje slučaj kanadskog istraživača Johna Hutchisona. On je do svojih, odista nevjerovatnih otkrića u izvođenju ekperimenata došao u uvjetima svog skromnog doma (nakrcanog raznom elektronskom opremom) u Vancouveru, 1979. godine.
Hutchisonu je pošlo za rukom, korištenjem interferencije radio valova nekoliko uređaja, male amperaže, tj. jakosti, no visoke voltaže, tj. napona, od nekoliko stotina kW, da ostvari čudesne efekte (tako da neki pomisle, da nije riječ o iluzionizmu, odnosno mađioničarskim trikovima). Naprimjer – levitacija teških metalnih predmeta; fuzija totalno različitih materijala, kao što su drvo i metal; neobično zagrijavanje metala do visokih temperatura bez utjecaja na okolni materijal; mrvljenje metala na začudni način.
Svi su ovi efekti dobro dokumentirani, i snimljeni na videu, tako da se mogu i pogledati na Youtube-u. Po njemu nazvan Hutchison efekt, demonstrira se dakle na video-spotovima, i možemo tako u njima vidjeti recimo objekte kako lebde u zraku, i metal koji vibrira kao da je mekan poput pudinga. Njemu polazi za rukom da levitira čak topovsku kuglu tešku 30 kg! Kad demonstrira međusobno spajanje drva i metala, vidimo, da nakon što isključi svoj uređaj, uočavamo da je drvo zaista perfektno slijepljeno za metal. Tako mu je isto pošlo za rukom staliti kovanice u šipku aluminija. On tali metal, tako da se ne vide nikakvi tragovi u okolnom materijalu, ili tali čak i bez ikakvog toplinskog zračenja! Ovo se očigledno protivi zakonima termodinamike. Možemo li onda uopće govoriti o nekim fizikalnim zakonima?
Kao što je već rečeno, uskoro se za Hutchisonove 'egzibicije' zainteresirala i CIA, a također i, od iluminata sponzoriran Stanford Research Institute. Tim od 4 vojna eksperta bio je prisutan pri izvođenju Hutchisonovih eksperimenata, i jedino što su (oficijelno) mogli ustvrditi je da su «efekti stvarni, ali neobjašnjivi konvencionalnom fizikom». I to je to.
Hutchisonu je vjerojatno bilo prijateljski napomenuto da previše u javnosti ne objašnjava svoje pokuse. Štoviše, da s vremenom, takorekuć 'iznenada', neobjašnjivo 'izgubi' svoje sposobnosti. Tako nalazimo podatak da od 1991. nije bio u stanju više reproducirati svoje originalne eksperimente, sa senzacionalnim efektima. Dakle, kako vidimo, i dan-danas mistična fizika mora se, iz nekog razloga, kriti od očiju javnosti.
