28

četvrtak

svibanj

2015

Hrvatska kakvu smo poznavali više ne postoji

Hrvatska (zasnovana na politici pomirbe), u tranziciji, u traženju identiteta (bez srpsko-komunističko boljševičkih odrednica) više ne postoji.
Tvorevina zasnovana na politici pomirbe i nije mogla postojati (mimo roka dostatnoga za katarzu i pomirenje (s povijesnim nestankom jugoslavenske ideje)).

Nenarodna vlast (netaknuta, nekažnjena, nelustrirana) je i bez otriježnjenja spoznala svoje zablude ... Nedemokratska, nehrvatska (kakva je bila), nesposobna.
Vrijeme je isteklo.

Hrvatska je prestala biti taoc (faraonsko-pionirskih) nakupina. Orjuna izdiše!

Srcem i umom uz hrvatske branitelje (koji na Markovom trgu udahnjuju novi život vječnoj nam i jedinoj Hrvatskoj)


20

srijeda

svibanj

2015

Zašto su Ustaše antifašisti ...

Antifašisti svih zemalja, problijedili ste


Međunarodno ratno pravo se vremenom mijenjalo. U doba 2. svjetskog rata prihvaćanje kapitulacije (naročito pri agresiji) nije podrazumijevalo odustajanje od oslobađanja. Kapitulacija je bila čin prihvaćanja obustave ratnih djelovanja (u fazi borbenih djelovanja kad jedna strana nije nalazila načina suprotstaviti se djelotvorno razarajućem i ubilačkom djelovanju druge/drugih strane/a.

Talijansko fašistička i njemačko nacistička agresija na Kraljevinu Jugoslaviju prouzročila je kratkotrajni travanjski rat, okončan bezuvjetnom kapitulacijom (koja je zaustavila bespotrebne pogibije ali nije obavezivala izostanak oružane pobune - novog rata). Obustava organiziranog otpora (neučinkovitoga, time bespotrebnoga) nije isključivala novu mogućnost oružanog sukoba (za oslobađanje).

Komunističko-orjunaško-boljševička težnja predstaviti se borcima protiv agresije (na Jugoslaviju) sadrži nekoliko nedostataka. Ustanak na koji je pozvala Komunistička partija Jugoslavije (nedugo po kapitulaciji) nije usklađen i nije obuhvaćao potrebe većine stanovništva (ustanak bez odjeka). Ustanak se oslanjao na partijske kadrove (pozvane na provođenje komunističke revolucije), motiviran je solidarnošću sa Sovjetskim savezom (boljševicima) koji se (spremajući napad ili obranu; povjesničari još dvoje ...) našao na udaru njemačke vojske. Vrlo brzo (po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije) Partija potpuno nepripravna izaziva nastavak ratnoga sukoba s neprijateljem u punoj snazi (vođena svojim interesima i ne vodeći brigu o stradanju naroda). Iako je taj neprijatelj upravo otvorio veliko ratište (s teškim protivnikom). Od jakih sila, Njemačka u tom trenutku nije još zaratila samo sa USA (što će ubrzo učiniti).

U samom trenutku kapitulacije (nesmotreni) Draža Mihailović, sa svojim Brzim odredom, ne pristaje na kapitulaciju (i započinje gerilsku (četničku) borbu ...). Poznato je kako Dražu Mihailovića u ratu nije odredio odnos prema okupaciji (i agresoru), unatoč početnoj suradnji sa zakašnjelim/preuranjenim komunističkim ustankom. Mihailović je tu borbu započeo u samom trenutku napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Kasnija suradnja s agresorom (u borbi protiv partizana)(djelomično krivo interpretirana kao jedini razlog kolaboracije) strateški je čin (čekanja pravog trenutka za završnu borbu za slobodu).

Ustaška revolucija (UHRO), unatoč početnoj suradnji s fašistima/nacistima (prouzrokovana poratnim (1. svjetski rat)/prijeratnim (2. svjetski rat) nepriznavanjem velikih sila i međunarodne zajednice hrvatskog prava na državu i samostalnost), u svojoj je osnovi antifašistička ... Ciljevi ustaške revolucije su ostvarivanje nacionalne države Hrvata, poništavanje prijetvornog i pučističkog, pravno nevažećeg ujedinjenja 1918. godine. Nastupom fašističko/nacističkog ratnog stroja kapitulacijom su se spašavale mnoge države (uključujući Francusku), Hrvatska nije mogla kapitulirati (u antifašističkom i antiagresijskom nastojanju) jer (zaslugom antifašista) nije postojala. Ali je svejedno bila primorana na postkapitulacijsku kolaboraciju (čekanja trenutka oslobađanja). Dobro odmjerena suradnja na početku rata i odmjeren pokušaj (legitimne) pobune protiv nacističkog agresora (puč Vokić-Lorković) zbog neprihvaćanja antifašističke koalicije (koja tada nije uključivala partizane i Tita) hrvatskog prava na slobodu je (iako ratnim pravom apostrofiran antifašizam) bezprizorno (zločinački) ugušen. Međunarodna je zajednica još jednom iskoristila monopol na korištenje i ratnog i međunarodnog prava kako bi obespravila jedan (častan) narod.
Činjenično, poratna/prijeratna/poslijeratna Hrvatska je osuđena na temelju diskrecijskog prava (a ne činjeničnog stanja, talijani su imali pravo na antifašistički preokret!!). Hrvatska je još jednom nepriznata, uskraćeno joj je pravo slobodnog naroda poduzimati sve na vlastitom očuvanju i napretku. (Takvom je narodu najmanji problem pripisivanje fašizma i genocidnosti ...)

Sagledavajući činjenice, partizansko-orjunaško-boljševički antifašizam nije jedini, ali je protivno dobroj volji vođen željom izvršiti komunističku revoluciju (zabranjenu ratnim pravom) prouzročio nebrojene (bespotrebne) žrtve. I trajno promijenio demografsko-nacionalno-religijsko-sociološku sliku društva. Na gore.

Lorković
(ministar unutarnjih poslova (prije ministar vanjskih poslova)) -Vokić (ministar oružanih snaga NDH)


19

utorak

svibanj

2015

Bleiburg, iznutra

O kumunističko-partizanskoj strategiji stvaranja uvjeta za tragediju (koju su bezočno pravdali fašističkim karakterom žrtava)


Međunarodno ratno pravo (ženevske konvencije) je u vrijeme trajanja 2. svjetskog rata dopuštalo odmazde nad civilnim stanovništvom ...

Prijedlog po kojem bi DORH rješavao pitanje ratnih zločina, a povjesničari povijesna pitanja je neprihvatljiv. Rat je stanje sveobuhvatnog zauzeća društva (i ne može se svesti na rad tijela (stručno osposobljenih osoba) koja nemaju stručnost obuhvatiti sve segmente ratnih događaja).

Prilog razjašnjavanju ratnih zbivanja (unatoč optužbama i prigovorima o vraćanju u prošlost):

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), unatoč potpisivanju kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, podiže ustanak i revoluciju (sukladno svojim pogledima na stanje) (i ustanak i revolucija su protivne međunarodnom ratnom pravu).
Neorganiziranost i izostanak logističke potpore ukazuju na nepostojanje ozbiljnog ratnog cilja. Partizani su bili nakupine razbojnika, nisu bili vojska.
Strategija (ono organizirano) nakupina razbojnika je vršenje sabotaža i ubojstava, što je za posljedicu imalo odmazde (dozvoljene međunarodnim ratnim pravom). Ustrajavanje na strategiji koja je izazivala odmazde (dokumentirane i izlaganjem Moše Pijade na prvom zasjedanju AVNOJA-a u Bihaću), prouzročila je odbojnost i organiziranost stanovništva na otklanjanju tih nakupina od njihova staništa (u kojem su bili potencijalne žrtve odmazde). (Jesu li međunarodne ratne konvencije poticale lokalno stanovništvo u održanju kapitulacijskog mira (podrazumijevajući kako poraženi nešto dobivaju pristankom jače strane na kapitulacijske uvjete ...? Da.)
Stanovništvo je odbijalo pomagati partizanski pokret (hranom, informacijama, ...) zbog ponašanja partizana (koji su vršili prepade na okupatora i time izazivali odmazde nad tim stanovništvom).
Ustanak protivan međunarodnom ratnom pravu, revolucija protivna međunarodnom ratnom pravu, ustanak bez logistike i sveukupne podrške (sve pod vodstvom KPJ) ukazuju na plansko, međunarodnim pravom zabranjeno bespotrebno izlaganje civilnog stanovništva dodatnim stradanjima. Onaj tko se protivio partizansko-komunističkoj bezdušnosti (i kršenju ratno-civilizacijski normi) proglašavali su neprijateljima (naroda). Narod je postao sam sebi neprijatelj, a nije dobio prijatelja u partiji ...
Komunistička partija je vodila operacije s ciljem uništavanja civilnog stanovništva (pristajalo to stanovništvo uz njihovu politiku ili joj se protivilo). To je zabranjeno međunarodnim (ratnim) pravom.
Po dolasku Crvene Armije, "neprijateljima naroda" nije preostalo ništa drugo do zbijeg (pred hordama novoustoličene partizanske vlasti, koju je uspostavila Crvena Armija).
Na Bleiburgu su se našli upravo takvi, sustavno izgurani na poziciju neprijatelja ... (nedostojno civilizacijskih poimanja). S genocidnom namjerom, koja je i provedena.
Svi koji Bleiburg i žrtve spominju u antifašističkom tumačenju su zagovornici zločina (genocida) i zaslužuju poseban (kazneni) osvrt ...
Bleiburške žrtve i žrtve s Križnoga puta vape za pravdom. Do neba!

Ponašanje partizanskih hordi na kraju rata je sukladno ciljevima i ponašanju na početku rata (provodili su zlodjela u skladu sa ideološkim ciljevima svoje partije).

Zbog sustavnog pripremanja pokolja, Hrvatska se devedesetih godina prošlog stoljeća odrekla komunizma, socijalizma, boljševizma, sovjetizma, varšavskog pakta (iako je formalno jugoslavija bila nesvrstana), Jugoslavije i osudila zločine (počinjene u ime ideologije (zla)).
Hrvatsku je nakon (kratkotrajne) fašističke okupacije zatekla više desetljetna komunističko-fašistička okupacija. Koja je, očigledno, pripremljena i prije početka rata.

(O ispravnosti onih koji su počinili pokolj na Bleiburgu najbolje govori više desetljetna šutnja koju su nametali ... )


18

ponedjeljak

svibanj

2015

Fenomenologija

Djed orjunaš (monarhist), na kojeg se Zoran Milanović pozivao prizivajući antifašizam (protiv koga?), orjunaš (naglo i u partizanima); otac Stipe (poznat po političkim raspravama s čistačima ulica o četnicima), Savkin tajnik (komunist i orjunaš; prebjeg u HDZ na nagovor Stipe Mesića; izbačen iz HDZa zbog otuđenja (novaca u Ministarstvu)), Zoran Milanović po punoljetnosti učlanjen u HDZ i Ministarstvo vanjskih poslova RH (izišao iz HDZa i pristupio SDPu (kao provjereni i višegeneracijski orjunaš)). Svi nabrojani su nesposobni. Krivi.
Služenje političkim sustavima (koji su prouzročili genocid, protjerivanje, otimačinu, osiromašenje i devastaciju) iznjedrilo je generaciju poltrona i malograđana. Ustoličenje Zorana Milanovića na mjesto predsjednika Vlade RH (noseći obiteljsko nasljeđe o izvitoperenosti i nasilju vlasti) otvorilo je pandorinu kutiju (bezobrazluka, bahatosti i ignorancije).
Umišljeni i izgubljeni, naplaćuju stoljeće podaništva (krvavim i bezobzirnim režimima). Protiv (vlastitog) naroda (mada takvi psihijatrijski slučajevi nemaju narod).
Ustoličenje Stipe Mesića (nenadano), po isteku Mesićevih mandata ukazanje prijateljske obitelji Milanović upućuje na uske (obiteljske i prijateljske, orjunaške) veze imenovatelja nositeljima vlasti. Čudo nečuđeno!
Službe ("big boss" tajnih službi) instaliraju svoje poslušnike (lažirajući demokratske izbore).

U psihologiji se fenomenologija koristi kao sredstvo znastvenog opisivanja i analiziranja pojava ...
Fenomenološka psihologija ispituje „psihološke pojave u njihovom subjektivnom aspektu“, nezavisno od njihove organske osnove ili socijalnog konteksta (Edmund Gustav Albrecht Husserl).



15

petak

svibanj

2015

I ja sam Maršal ...

Teorija pravednog rata je jedna od najutjecajnijih teorija o etici rata. http://hr.wikipedia.org/wiki/Teorija_pravednog_rata

Kroz povijest Aristotel, Ciceron, Augustin, Toma Akvinski , Hugo Grotius , Suarez, Vattel ...su zastupali tu teoriju i pridonijeli sazrijevanju spoznaje o potrebi zakonskog uobličavanja dosega tih misli (o ratu).


Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Rat

Zabluda (vidljivo iz definicije rata) o klasnoj podlozi rata (definicija rata navodi kao glavnu odrednicu organiziranost sukoba), iako su klase posljedica organizacijske svijesti, te se može smatrati kako su klase posljedice ratova ... (organizacijska sposobnost određuje rat, i društvenu organiziranost) ukazuje na nesposobnost uspostave jednoznačnosti pojma i karaktera rata.

Sukobi u primitivnoj zajednici (zbog organizacijske svijesti) se ne uzimaju za ratove, iako se smatra kako su imali neka obilježja rata. Samo korištenje nasilja (u nametanju svoje volje protivniku) je izvor ratova. Prvi rat kojim je ostvaren robovski status poraženih je stvorio robovlasničko društvo ... Nije nužno kako je posljedica tog sukoba (robovski status) proizišla iz želje za uspostavom klasnoga (robovlasničkog) društva ... Mogla je biti posljedica spoznaje o nametanju trajnog poraza protivnika u sukobima oko resursa (voda, hrana, stanište, ...,), spolnih partnera, ...
Zajedničko stvaranju klasa i nastanku (te vođenju ratova) je organizacija ... (a organizacija nije proučavana niti je utvrđen utjecaj razvoja organiziranosti na razvoj društvenog razvoja, do na šablonizirani način (u koji spada i tvrdnja o klasnom karakteru rata ...).
Bi li se danas, u slučaju ukidanja klasa, odrekli organiziranog nasilja (u svrhu obrane prihvaćenih vrijednosti i zaštite života)? (To govori o općem organizacijskom karakteru društva, a ne o karakteru proisteklom iz specifičnog (klasnog) oblika organiziranosti ...)

(Stajalište o klasnom karakteru rata i odnosa prema ratu posljedica je zabluda pristaša naučnog socijalizma (marksizma) o pravednosti svih ratova koje oni zastupaju (ratovi protiv klasa koje oni nazivaju ratom protiv rata.)

Teorija pravednog rata može biti podijeljena na tri djela:
1) jus ad bellum, koji se tiče pravde u ratu općenito;
2) jus in bello, koji se tiču pravde u ratu nakon što je počeo; i
3) jus post bellum, koji se tiču pravde u ratu u završnoj fazi rata, po završetku.



Teorija pravednog rata (jus ad bellum) navodi potrebu postojanja šest zahtijeva kako bi rat bio pravedan: Pravedan i opravdan razlog, prava namjera, legitiman autoritet i javna objava, zadnja opcija, vjerojatnost uspjeha, proporcionalni zahtjevi.

Jus in bello (postoji vanjski (koji se odnosi na vanjskog neprijatelja i vlastite oružane snage i unutarnji (koji se odnosi na pravila koje država mora poštivati prema vlastitom stanovništvu u vođenju rata prema vanjskom neprijatelju), vanjski: poštovanje svih međunarodnih zakona glede prohibicije oružja, diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet, razmjernost, dobrohotna karantena za ratne zarobljenike, mikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se, bez odmazde.

Jus post bellum ( pravednost tijekom finalne faze rata: završetka rata) je novo područje, puno kontroverza. Obuhvaća: razmjernost i publicitet, vraćanje prava, razlikovanje, odmjerena kazna, kompenzacija, rehabilitacija.

Civilizacijske odrednice pojedinih dijelova teorije pravednog rata i poteškoća u zakonskom oblikovanju pojedinih zahtijeva, trajna su prepreka uspostavi univerzalnog međunarodnog prava kojim bi se nedvosmisleno određivali karakteri ratova ...


Ipak, razmatrajući i primjenjujući Teoriju pravednog rata na ratna zbivanja u 2. svjetskom ratu u Hrvatskoj, lako je ustanoviti elemente koji ukazuju na bitno odstupanje partizanske i komunističke borbe, danas nazvane antifašističkom borbom, od pravednosti (pravednog rata).
U jednoumlju nametnuti (nerazborito prihvaćeni) stavovi o karakteru te borbe zbog specijalnog rata i danas su predmet sukoba (što ukazuje na unutarcivilizacijske oslonce tih tvrdnji).
Jednako je jasna potreba tih struktura ustrajavati na pravednosti te borbe ... (iako sama pravednost ne ovisi o trudu koji oni ulažu u nametanju mišljenja o karakteru te borbe).



13

srijeda

svibanj

2015

Ustaše i pristaše (civilizacijska izdaja)

Doba komunističkog mraka, prozvanoga jednoumljem, obiluje povijesnim neistinama i nelogičnostima.

Partizanski pokret (korijen riječi partizan je francuski i označava pristašu ...), otklanjajući preispitivanje vlastitih civilizacijsko (neciviliziranih) ideoloških postavki, proglašavao je sva (ideološki) različita politička (i civilizacijska) nastojanja nenarodnim i kvislinškim ...
Naročito se okomio na stvaranje NDH i ustaški pokret (kao na kvislinški). Je li to utemeljena tvrdnja i optužba?
Ako prihvatimo da riječ kvisling označava onoga koji je izdajnički prihvatio suradnju (kolaboraciju) s neprijateljem, onda se partizanski pokret (pristaše)(za razliku od ustaša) koji je pristaša sovjetske vojno-političke doktrine može smatrati kvislinškim.
Izdajnička suradnja s neprijateljem (a sovjeti i komunizam jesu bili neprijatelji) se označava kvislinškom.
(O floskuli "domaći izdajnici" , koja je izraz primitivnosti sustava koji je koristio, ne treba trošiti riječi ...)

Ustaški pokret (ideološki usmjeren na stvaranje nacionalne države), znatno brojniji i organiziraniji, iskazao je političko htijenje i organizaciju na uspostavi nacionalne države. Upravo je ta vojna i organizacijska sposobnost proizvela odnos naspram žrtava Bleiburga i Križnog puta. Jasno iskazana težnja i uloženi napor u poništenju prijetvorne jugoslavenske tvorevine (nastale na usklađenim srpskim pučevima 1918. g.) ukazao je tvorcima nove Jugoslavije na organiziranu i čvrstu vojno-političku snagu protivnika jugoslavenske ideje. Kako su Sovjeti (Crvena Armija) i Tito (partizanska vojska) ustrajavali na novoj Jugoslaviji, zajedno su planirali i proveli pogubljenje (genocid) organiziranog vojno-političkog nastojanja uspostavi hrvatske nacionalne države.
Bleiburška tragedija i Križni put su produkt slamanja težnje ka stvaranju nacionalne države. (Poslije je nova Jugoslavija grozničavo tražila način proširiti utjecaj srpstva, pravoslavlja i komunizma kao podloge za trajne geopolitičke preinake (svojstveno sibirskim osvajanjima, danas ukrajinskoj krizi)). Sovjetski savez (danas Rusija) je koristio članstvo u UN-u kao izvor trajnih kršenja međunarodnih pravnih normi (prateći dosege međunarodnog prava i korištenjem nedorečenosti tog prava (iskazanih u raspravama prije usvajanja tih zakona)). U tom kontekstu, pravna neodgovornost jugoslavenske i srpske vojske za agresije i genocide (kako u tijeku 2. svjetskog rata, u poraću, u novoj agresiji izvedenoj slamanjem titove Jugoslavije je jasno vođena iz centra moći koji je (kvislinški) koristio i domaće stanovništvo ...
Hrvatski partizani su dvostruki kvislinzi. Služili su (izdajnički) sovjetima (Staljinu) i Srbima.

Ustaše su (za razliku od pristaša), organizacijski zreliji (ne nadajući se prodoru komunizma i sovjetske vojske tako duboko u europski kontinent) poduzeli nužne korake u pripremi za predstojeći rat.
U kontekstu neriješenoga hrvatskog pitanja, nepostojanja hrvatske države, hrvatske vojske i hrvatske diplomacije u osvit svjetskog (velikog) ratnoga sukoba pribjeglo se nekonvencionalnom postupku (vojno-logističkoga) organiziranja.
Suradnja s fašističkim režimom se nije odigrao kao izdajnički čin (već kao strateški korak u danim okolnostima) prema vlastitom narodu (stanovništvu). Prethodno je višestruko puta zatraženo rješavanje hrvatskog pitanja (države i opstojnosti) od strane međunarodne zajednice (koja je priznavala i podržavala države; hrvatsku državu nije željela). Svojim odbijanjem hrvatskih traženja, zapravo je ukazala na vlastite propuste i otvorila vrata nadolazećoj novoj podjeli svijeta ...
Teška stradanja Hrvata u vrtlogu 2. svjetskog rata su posljedica nepostojanja vlastite države, vojske, diplomacije i teško opterećuju međunarodnu zajednicu koja je onemogućavala Hrvate u pravednoj težnji ka ravnopravnosti i pravu na punu zaštitu vlastitog bića.
(Stradavanje Hrvata u okolnostima negiranja prava na državu, vojsku, diplomaciju teška je optužba tadašnje međunarodne zajednice, koja je vođena vlastitim interesima (dominatnih članica) iskazala neodrživost takvog sustava međunarodne zajednice.)

Poigravanje (s civilizacijskim granicama) na koje zagovornici nacionalne države nisu računali, podrazumijeva malthusove teorije rata (poticanje djelovanja prirode u stvaranju mortaliteta), u kojim su sudjelovali saveznici (civilizacijska izdaja) i neprijatelji (partizani, koji su pomagali civilizacijsku okupaciju neciviliziranih barbara s istoka).


O beznačajnosti partizanskoga pokreta (oslonjenoga na plaćene razbojnike i plaćene revolucionare, ponajviše oslonjenoga na poratne laži) bez pokolja na Bleiburgu i Križnom putu ne bi imali potrebe govoriti ...



09

subota

svibanj

2015

Veličanjem antifašizma nastoje promijeniti civilizaciju (kojoj pripadamo)

Antifašizam nije civilizacijska tekovina.

Pojam fašizma obuhvaća totalitarizam, imperijalizam (korporativizam), nacionalizam, imperijalizam, antikomunizam.
Fašizam je sustav državnog kapitalizma i nacionalistička, imperijalistička, antidemokratska i apsolutistička ideologija i politika.
Različite definicije imaju zajedničko poimanje fašizma kao imperijalističkog (korporativnog), totalitarnog i nacionalnog pokreta ...

Civilizacija (latinski) ili uljudba je ukupnost svih znanja, vještina, običaja, misaonih i duhovnih spoznaja kod razvijenih ljudskih zajednica ... http://hr.wikipedia.org/wiki/Civilizacija

Civilizacije se odnose na svojstven način prema pojmu fašizma.
Zapadna civilizacija (poštujući kapitalizam, nacionalne države (ali ne i nacionalizam), korporacije, ... odbijajući komunizam) se prema pojmu fašizma odnosi negirajući postavke fašizma (ali ne i strukturu iz koje je fašizam proistekao). Fašistički i nacistički pokret su izvorno radnički pokreti ...
Nije li simptomatično da je po nastanku marksističko-komunističkog pokreta (kao radničkog i internacionalnog, predvođenog rusko-sovjetskim komitetom), u kapitalističkim državama (samo onim u kojima je kasnila industrijalizacija) nastao radnički pokret koji je isključivao internacionalnost i ukidanje privatnog vlasništva.
Totalitarnost je svojstvena i komunizmu i fašizmu (nacizmu).
Mussolini (osnivač talijanskog fašizma) je izvorno socijalist ...

Je li Mussolini kominternovski agent koji je širio komunizam (drugog oblika) ili agent koji je imao zadaću (svojstveno sovjetskoj agenturi) obeščastiti kapitalizam ... urušiti društvo i tako stvoriti podlogu za oružanu komunističku (sovjetsku) državu?
Samo je uključivanje Sjedinjenih Američkih Država u tijek 2. svjetskog rata zaustavilo širenje crvene (Staljinove, marksističke) kuge ...

Nedovoljno i nekritičko sagledavanje pošasti fašizma (zbog kratkoće trajanja), te izbjegavanje u razdoblju Hladnog rata zapadnih teoretičara iznositi sumnje (koje bi ukazale na razmjere crvene kuge) ostavilo je niz (povijesno) neistraženih pitanja.

Nakon upoznavanja s karakterom marksizma-komunizma i fašizma, razvidno je zašto su jedni fašisti a drugi antifašisti (oblik specijalnog rata; pokušaj širenja marksističko-komunističke revolucije i uspostavu sovjetsko-ruske dominacije (istočne barbarske civilizacije)). Podjednako je uočljivo kako danas u Hrvatskoj ideolozi antifašizma (skriveni iza pojma socijaldemokracije) pod pojmom civilizacijske tekovine nastoje promijeniti civilizaciju.

Pobjedom antifašizma Hrvatska niti je postala slobodna, niti je pripala vlastitom civilizacijskom krugu. Nastupila je okupacija i trajala do Domovinskog rata.
Pobjedom antifašizma Hrvatska nije živjela bolje, slobodnije ...


Današnja sdp-ova vlast, u nedostatku socijaldemokracije, demokracije i boljitka pribjegava ideologiziranom veličanju antifašizma (koji u sebi ne sadrži niti jedan bitan element za razvoj Hrvatske). Vraćaju totalitaristički mrak (u kojem je svjetlilo samo njima).




08

petak

svibanj

2015

700 000 jasenovačkih srba

700 000 jasenovačkih srba se pita gdje su bili partizani od 1941. do 1945.
Pitaju se gdje su bili partizani od početka do kraja svijeta.

Sociološka teorija otuđenja političke moći pojašnjava primjenu obmane s ciljem osvajanja nepripadajuće političke moći.

Sudbina Jasenovca, mitski građena kao element ideološkog određivanja (upravo stoga nelogična i neistinita), istkana u jednoumlju (bez kritičkoga i objektivnoga sagledavanja), iznova postaje razdjelnica ideološkog određivanja (van okvira diktature). Objektivno sagledavanja slučaja Jasenovac (višestruko složenog; trostruki logor) u historiografskom smislu prokazuje metodologiju (prisutnu ili odsutnu) istraživanja.
U ideološkom smislu određuje odnos prema vlasti (i svemu što vlast predstavlja).

Nikad iskazana sućut s logorašima, naknadno mitologizirana u kolektivnu krivnju, korištenu kao element otuđenja političke moći zapravo je specijalni rat (postizavanja vojnih ciljeva drugim sredstvima).
Iskrivljeno, lažno i zlobno prezentiranje logora Jasenovac, iskorišteno kao opravdanje za političko obespravljivanje (otuđenje suvereniteta i postupno korištenje nepostojanja nositelja suvereniteta za prekrajanje povijesti), u svojoj zbrkanosti moglo je postojati samo u jednoumlju.

Teze o genocidu (i Jasenovcu kao jednom od stratišta tog genocida) nad Srbima u NDH, svakako moraju razmotriti podatke s posljednjeg prijeratnog popisa stanovništva (1931.) i prvog poratnog popisa stanovništva (1948.) po kojima se u Hrvatskoj u apsolutnom broju samo Srba bilo više na popisu 1948. u odnosu na popis iz 1931. godine (po istraživanjima Žerjavića o demografskim gubicima).

Na mitologiji Jasenovca, sukladno težnjama otuđenja političke moći, isti oni koji su koristili jednoumlje kao temelj političke vlasti, kroz tezu o zasluženoj kazni koja je sustigla stradalnike Bleiburga i Križnog puta krivo pravdaju zločine (planirane i sustavne) od kojih su narod i vojska organizirano bježali.
Bleiburški zbijeg je pokušaj izbjegavanja komunističkog genocidnog i divljačkog odnosa prema ideološkim neprijateljima (i nema nikakve veze s bilo kakvom krivnjom bleiburških stradalnika).
Zbijeg je organiziran kao sredstvo izbjegavanja nečovječnog ponašanja komunističke (marionetske) prosovjetske vlasti.

Ustrajavanje teoretičara i ideologa (zločina) na mitovima i znanstveno neutemeljenim tvrdnjama, bez jednoumlja (sovjetske marionetske vlasti) i krvave diktature (koja je bila jamac hrvatske šutnje) postaje tragikomično.
Teže osvajanju vlasti i državnim novcima promiču zablude, slave mračni "antifašizam"... a silaskom s državnih funkcija neće svoje kune utrošiti na promidžbu tih "mračnih" ideala.

Jasenovac je mitološki satkan kao brana propitkivanju zločina koje su počinili komunisti na završetku rata ... (odgovor sovjeta na demografske gubitke Srbije tijekom Prvog svjetskog rata, koje je prouzročila AU)(pokušaj geostrateškog balansiranja).

(iz pijeteta prema svim žrtvama svijeta koji se stradale bez vlastite krivnje)




07

četvrtak

svibanj

2015

Hrvatski generali, časnici

Hrvatski generali, hrvatski časnici ... vi ste zaustavili agresiju srpske vojske na Hrvatsku i BiH.

Svi ratovi (iako poveljom UNa zabranjeni; samo pravedne ratove toleriramo) bitno smanjuju sigurnosne uvjete, povećavaju broj kriminalnih radnji.
U mirnodopskim uvjetima sva društva policijskim snagama održavaju red i potpomažu provođenje zakona ...
Stopa kriminala je statistička kategorija. Negirati postojanje kaznenih djela, uz postojanje policije i kaznenih mjera, je iluzorno.
U ratu stopa kaznenih djela raste ...

Statistički, hrvatski obrambeni (pravedni) rat nazvan Domovinskim ratom, spada u "najčistije" ratove ...

Hrvatska je bila izložena (vojnoj, oružanoj) agresiji. Spremnost (a uvijek smo Spremni) provoditi zakone i u ratnim uvjetima Hrvatskoj nije bio problem.
Uz ratne konvencije (po kojima je pobunjenička i agresorska srpska vlast morala pri nastupu hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga ostaviti policijske snage i civilnu vlast na raspolaganje hrvatskoj vojsci) koje propisuju ponašanje pri smjeni vojne sile (s ciljem smanjiti povećanje stope kaznenih djela), umiješanost više država i etničkih skupina u ratna zbivanja dodatno je opteretilo sigurnosno stanje.

Po završetku rata (na temelju iskustava iz ratnoga perioda) međunarodna zajednica je zbog nespremnosti (novopriznatih) država na kazneni progon ratnih zločinaca i međusobnih podmetanja ustanovila privremeni međunarodni sud za ratne zločine (ICTY). Republika Hrvatska je suosnivačica (spremna i suglasna s potrebom kažnjavanja ratnih zločina) tog suda i Statutom tog suda stekla pravo određivati sudske slučajeve koje bi vodio taj sud. Ostalim državama (Republika Srbija, BiH) je taj sud nametnut.

Pobjedom Nikolića (osumnjičenoga za ratne zločine u istočnoj Hrvatskoj) u Republici Srbiji, srbima u BiH i bošnjaka u BiH, koji nikad nisu bili sposobni objektivno sudjelovati u kažnjavanju ratnih zločina bilo kakva "suradnja" na rješavanju pitanja ratnih zločina i optužnice protiv hrvatskih generala i časnika za Hrvatsku i Hrvate je neprihvatljivo.
Ograničenost ICTY-a na višu razinu i prihvaćanje obaveze sankcioniranja ratnih zločina koje nije sudski obrađivao ICTY (ali je proslijedio nacionalnim odvjetništvima) podrazumijeva spremnost objektivno (a ne politikantski) sagledavati te slučajeve.
Posebno se treba obazrivo (čitaj: ignorantski) odnositi prema optužbama koje podnose odvjetništva Republike Srbije i BiH.
Njihova spremnost kažnjavati ratne zločince podrazumijeva kronološko procesuiranje agresije (na Republiku Hrvatsku) provođenu iz Srbije, iz BiH i preko teritorija BiH.
Hrvatska se neće spustiti na politikantsku razinu (prikrivanja agresije) i izbjegavanja provedbe zakona. Neće dopustiti poraženim snagama specijalni rat i obezvređivanje međunarodnih pravnih normi vezanih uz ratno pravo. Mirovnim sporazumom su se spasili od potpunog poraza, ali se nisu promijenili.
Ništa se bitno nije promijenilo u spremnosti Republike Srbije ili BiH na temelju čega bi njihova odvjetništva objektivno podnosila optužbe za ratne zločine. Zbog njihove neobjektivnosti, UN su im nametnuli međunarodni sud. Nastaviti s njima suradnju po pitanju ratnih zločina (bez ikakvih znakova napretka u njihovom pravosuđu) je naivno poigravanje sa sustavima koji prikrivaju agresiju i genocid.
U RH samo sdp-ovska vlast (koja je i supomagač agresije (i genocida) na RH) sudjeluje u takvim radnjama. Specijalnim ratom u pripremi agresije, agresiji i prikrivanja agresije (specijalnim ratom).
Specijalni rat je trajno prisutan (poglavito kad su agresori vojno zaustavljeni, ali ne i poraženi ...).
Baš zbog toga su hrvatski generali i časnici izloženi dodatnim lažima ...




05

utorak

svibanj

2015

Sačekuša (mog života)

Trpjeti 4 godine (ili 4 dana, 4 minute, 4 sekunde ...) nesposobnu i bezobzirnu (bezobraznu) rusko-srpsku (britansku) marionetsku vlast koja uništava (neodgovorno i razarajući) hrvatsko nacionalno biće je bespotrebno ...
Arsenal političkih poteza (svojstvenih nekim prijašnjim vremenima (robovlasništva, feudalizma)) i teoretskih modela odnosa prema poziciji vlasti (otuđenje političke moći) kukuriku (orjunašku) vlast je svelo u anakrone okvire. Zabluda demokracije (o nenasilnom razračunavanju sa ostacima nedemokratskih struktura).
Igra s imovinskim karticama dužnosnika (u odnosu na objavu Registra branitelja) samo je jedan u nizu korištenja (zlouporabe) zakonodavne vlasti kao sredstva priznavanja nesposobnosti i prizivanja vanjskog moćnog saveznika (Rusije) kao sredstva zadržavanja vlasti.
Orjunaši (kukurikavci, bando)! Nije nas briga za vas, faraone, titove mudrolije (titoizam; vlast (marionetsku) po svaku cijenu)! Nije nas briga za Ruse!
Odlazite ili ćemo vas najuriti ... (dosta nam je vaše demagogije i zastrašivanja).
Dosta nam je 100% invalida koji se bore za Hrvatsku (100% žarom). Sramota nas je da se 100% invalidi iznova sukobljavaju s vama za dobrobit Hrvatske!
Posramljeni smo vašim ništavilom (u koji ste nas uvukli obezvrijeđujući ikakav red i zakone)!

Bando bezvrijedna!
Sačekati ću parlamentarne izbore i obračun s bezvrijednim ostacima titoizma - četništva (umotanog u celofan izgubljenosti vas samih koji ne znate zašto, ni kako bi zadržali vlast ...)
Sačekuša (toliko omiljena u medijima, spremnih i ulično ubojstvo krstiti srbizmom).
Sačekuša mog života.



02

subota

svibanj

2015

Bijednici i kultura bijede

U zemlji (na zemlji) seljaka i dobre hrane, slaviti "praznik rada" kuhanim grahom je (vidljivi) korak unazad.
Umjesto proslave uz dobru ribu, dobru janjetinu, dobru svinjetinu, dobru teletinu, ukusne kolače (i štošta ukusnog) izgradili su kulturu diobe jeftinog kuhanog graha.
Ne bi me iznenadilo kad bi neko (Bagino) istraživanje pokazalo kako je riječ o osobama koje su dobile (ili očekivale) besplatan (socijalistički) stan, "besplatno" odškolovale svoju djecu i očekuju zapošljavanje istih u državnim službama ... (po čemu su takve osobe radnici?).
Što ih prisiljava na isčekivanje graha koji košta 8 kuna po kg ...(osim ljudske bijede)?

A istinski radnici (seljaci koji mukotrpno na svojoj zemlji proizvode hranu dostojnu blagovanja) proslavljaju Sv. Josipa radnika ...

Jeftine (demagoške) parole uz porcije besplatnog graha su postale sinonim bijednika i kulture bijede.
Uz radništvo koje ne proizvodi robe koje bi zadovoljavale naše potrebe, naviknuti na orkestrirano prozivanje svih koji ih ne podržavaju ... socijalistički-titoistički traže vremena koja su prošlost.
Tito je jednu generaciju (ne)radnika hranio (zabludama), a (planiranim i pripremljenim) ratom drugu generaciju učvrstio u stajalištu kako su socijalistički radnici i socijalistički kodeksi odraz bijede (pa i one duhovne).