31

utorak

ožujak

2015

O (fašisti) Titu

Otuđenja političke moći procesi su u Hrvatskoj koji bitno narušavaju provedbu volje naroda.

Od svih političkih ideja (u posljednjih sto godina) Titova politika je najviše postigla u otuđenju političke moći. Tito je provodio samovolju (ako marionetsku krvavu diktaturu možemo nazivati samovoljom). Samovolja se očituje u sredstvima nametanja i provođenja te politike, dok su politički ciljevi planirani na višoj razini (Kominterna, Sovjetski komitet).
Titova politka je sadržavala sve nenarodne elemente (služenja vanjskom cilju).
Hrvatsko pravaštvo (razdijeljeno i šaroliko), Radićev seljački program, Pavelićev državotvorni program ... nisu imali nikakvih izgleda u ogledanju s politikama koje su koristile procese otuđenja političke moći. (Narodne politike nisu imale izgleda.)
Titova politika nametanja nepolitike nasilnim sredstvima, iskazana masovnim likvidacijama i zastrašivanjem, očiti je primjer zločinstva. Legislativni sustav diktature proletarijata fašizam je najgoreg (antifašističkog) oblika.
Promatrati Tita (i sljedbenike; titoiste) izvan okvira korištenja političke moći kao sredstva otuđenja politike potpuno je pogrešno.

Nakon desetljeća jednoumlja (i totalitarnog mraka) pluralnost političkih ideja (s javnim nositeljima tih ideja; iako same ideje postoje (kao odraz volje naroda)) je reducirana. Samim tim (po definiciji demokracije; raspršivanje političke moći) ne postoje zreli uvjeti za potpunu demokraciju. Hrvatska je demokracija bitno opterećena titoizmom (naročito današnjim titoistima). Hrvatska je demokracija opterećena (krvničkim) aparatom koji je održavao procese otuđenja političke moći. (Sama složenost politike ne dozvoljava ukratko i jednoznačno obrazložiti nepostojanje lustracije i kaznenog progona članova titoističke UDBA-e, KOS-a, Saveza komunista, ...)
Politički procesi su sustavni (koliko god otuđenje političke moći doživljavali kao vrijeme samovolje), vrlo ih je teško dokazivo razlučiti od istinske anarhične samovolje. Politika nasilja utkala nam je otuđenje moći u političko tkivo ...
Demokracija se uči.

The Palace of Fine Arts in San Francisco, California at sunrise


25

srijeda

ožujak

2015

Pomirba i pomirenost

Hrvatska je još jednom na prelomnici ...

Politika koja je nametnula plansku (državnu) industrijalizaciju, industrijalizaciju na temeljima teške industrije, industrijalizaciju temeljenu na ovisničkoj ulozi (ovisnost o privredi SSSRa), industrijalizaciji na temelju državnog i društvenog vlasništva (marksističko-samoupravna) ima svojih (bitnih) nedostataka.

Planska industrijalizacija (tkz. petoljetke) stvarale su tržište rada i tržište roba pod kontrolom države. Država je kontrolirala protok roba i rada. Do tada je vrlo malen broj radnika ostvarivao ili ostvario mirovinu.
Pokretanje (ikakve) industrijske proizvodnje prouzročilo je znatnije zapošljavanje radnika u industrijskom sektoru. I postavilo pitanje ostvarivanja radničkih prava. Mnoga radnička prava nisu zadovoljavajuće riješena, ali glavno (po stabilnost države i sustava) pravo na mirovinu potpuno je neadekvatno riješeno.
Mirovinski sustav u narodnoj, kasnije socijalističkoj, federaciji je riješen na načelu solidarnosti. S vrlo malenim brojem prijašnjih umirovljenika, a naglim porastom radnika (koji izdvajaju u mirovinski/e fond/ove)(jer su postojali republički mirovinski fondovi) solidarnost je besmislena. Odvajanje u mirovinski fond je oblik životne štednje ...
Tek značajnijim odlaskom prvih socijalističkih generacija radnika u mirovinu ukazao se problem površnosti socijalističkog modela mirovinskog sustava (koji je prouzročio slom socijalističke Jugoslavije, a proteže se i na razdoblje neovisnosti RH). Nepostojanje istinske životne štednje (novcima mirovinskih fondova se socijalistički raspolagalo, njima se nije racionalno upravljalo i ulagalo s namjerom ostvariti novčane prinose) i pojavom hiperinflacije mirovinski sustav se uistinu (ideološki planirano) sveo na solidarni model.

U Hrvatskoj ustrajavati na konceptu teške industrije, za koju Hrvatska nema uvjeta je svjesni način krivog ulaganja ...

Planski razvijati industriju kao sastavni dio šire industrije (ovog puta industrije SSSR-a), pod državnom upravom je put stvaranja ovisničke privrede ... Sovjetsko-ruska praksa iskorištavanja podređenosti je najuočljivija na primjeru Ukrajine (iseljavanja, gladomor, ... Černobil, odvajanje Krima i istočnih pokrajina Ukrajine ...). Hrvatska (slavna, titova industrijalizacija), suočena s istim problemom odvajanja tkz krajine, s takvom privredom nije bila sposobna proizvesti tri oklopna borbena sredstva (već su oblagali kamione i autobuse čeličnim limom, od čega se vrlo brzo odustalo).

Ulaganja na temeljima društvenog vlasništva proizvela su socijal-utopijske probleme (neodgovornosti pri ulaganju) ...

Moderna (samostalna) hrvatska država tranzicijom je trebala riješiti probleme svoje privrede. Zaključujem, ili tranzicija nije završena ili je neuspješno provedena.
Nikakav oblik industrijalizacije se u Hrvatskoj ne nazire. Sva četiri (ključna) problema socijalističke (proruske) industrijalizacije (sustavno istovremeno stavljena u međusobnu ovisnost) su riješena. Ali ne tranzicijom, već ukidanjem takve privrede. (Ovo je, ujedno, odgovor kritizerima privatizacije (i tkz. privatizacijske pljačke)). Tranzicija socijalističke privrede nije postojala. Nepostojanje tranzicije u gospodarstvu ukazuje na vojni značaj tog gospodarstva. Titova industrijalizacija je proizvela vojnu privrede (što objašnjava zaposlenost svih, ali i nepostojanje roba koje bi zaposleni trošili).

Od navedenih problema (koji su sustavno i promišljeno uklonjeni) ostao je samo derivirani problem mirovinskog sustava. Taj je problem proistekao iz socijalističkog modela solidarne štednje (umjesto životne štednje mirovinskog osiguranika). Smanjenjem (ideološki i planski prevelikog) broja radnika solidarni mirovinski sustav se morao urušiti. Mada je bio urušen (i izazvao urušavanje SFRJota) prije nastanka samostalne RH.
Mirovinski sustav je izazvao slom SFRJota, i onemogućuje uzdizanje RH.

Zašto taj problem nije odgovarajuće riješen?
Tuđman je, protivno uvjerenjima, provodio politiku pomirenosti a ne politiku pomirbe. Politika pomirbe bi podrazumijevala katarzu i pomirbu na zajedničkoj ideji (stvorenoj priznavanjem pogrešaka). Politika pomirenosti (koju je Tuđman svjesno provodio) obuhvaća ravnopravnost političkih gledišta (i demokratsko ogledanje tih gledišta). To je prouzročilo (uz nelustraciju i nepostojanje kaznenenog progona totalitarista) povratak na vlast zagovornika proruske politike (gospodarske, političke i vojne ovisnosti u Rusiji; sa svim posljedicama totalitanog sustava koji raseljava i uništava narode ...).
Sama ideja "Crvene Hrvatske" i Josipovića kao nositelja anacionalnog (nedemokratskog) i krivog ("trećeg") puta je Tuđmanova politička ostavština (nesposobnosti razmimoilaženja s vlastitm političkim zabludama).
Pojam "domovinskog rata" (uzetog iz staljinističke kampanje pri mobilizaciji protiv hitlerovih snaga koje su nahrupile na SSSR, inače pojam carske Rusije ...), pojam "ropotarnice povijesti" (koju je Brežnjev koristio obraćajući se USA nagovještavajući skori kraj dominacije USA ...) ukazuju na Tuđmanovu (krivoideološku) vezanost (za grijehe mladosti).


(Sva razmatranja i zaključci podrazumijevaju isključivanje vojnih umirovljenika, kako partizanskih tako i braniteljskih ...)



22

nedjelja

ožujak

2015

"Crvena Hrvatska" je Tuđmanova tvorevina

Politika otuđenja političke moći ima svoje različite pojavne oblike. Otvoreno otuđenje je diktatura (u različitim oblicima provođena u obje jugoslavije).
Padom Berlinskog zida i Varšavskog pakta, Hrvatska je krenula putem demokracije. Do sdp-ovih koalicija ... (Račana, Mesića, Josipovića, Milanovića).

Otuđenje političke moći obuhvaća uskraćivanje političkog prava nositeljima izvorne političke moći.

Postupci otuđenja političke moći ukazuju na nedemokratičnost onih koji ih provode. U jeku ugroze (mlade) demokracije nedemokratične snage nude obnovu pojma antifašizma, skrećući pogled s obuhvatnijeg pojma moderne demokracije (koja u sebi sadržava antitotalitarizam, time i antifašizam).
Perjanice politike obmanjivanja su deklarativno humanisti (iako su upregnuti u kola uspostave nečovječnog sustava političkog obespravljivanja), ljevičari (socijalno osjetljivi, ali samo s novcima svojih političkih protivnika).
Josipović je antifašist (ali ne i demokrat), ljevičar (ali ne i socijalno osviješten; gramziv je i častohlepan). Mesić je jednak. Kosor (Jadranka) istovjetna.
Humanisti koji brinu samo o sebi, socijalisti koji svoje ne daju. Singl-humanisti.

Politika obespravljivanja demokratske političke većine se uzda u singl-humaniste, osobe koje mediji stalno promoviraju (a poznati su samo po svojoj nakaradnoj želji obmanuti političku većinu).
Politička borba za demokraciju se nastavlja ... Tuđmanova politika pomirbe proizvela je političke monstrume Račana, Mesića, Manolića, Pusićku, Josipovića (kojeg je tuđmanova administracija postavila kao pravnog eksperta pri sastavljanju tužbi protiv Srbije), Milanovića ... koje moramo provodeći politiku pomirbe pravno obespraviti i svojevrsnom lustracijom onemogućiti u ometanju ustavnih odredbi gradnje demokracije.
Svi nabrojani i prozvani kao nedemokratični su produkt tuđmanove politike kadroviranja i oslanjanja na ideju crvene Hrvatske.
Josipović je Tuđmanov produkt (podrivanja bilo kakve Hrvatske do one koju je zamišljao orjunaško-četnički general).
Crvena Hrvatska je Tuđmanova posmrtna osveta hrvatskim domoljubima koji su krvarili za Hrvatsku. (Josipović je politički nepismen, pravno polupismen, muzički netalentiran - jedini mu je izlaz biti antifašist.)
Hrvatska će nakon potpune retuđmanizacije morati pronaći politički put (obračunavši i s titoizmom i s tuđmanizmom (kao političkim pravcem znantno opterećenim titoizmom)) dostojan veličine hrvatske nacije (koja je znatno umanjena titovom i tuđmanovom politikom).
Politika postupnog otklona od titoizma prouzročila je konfuziju (vrednovanja) povijesnih događaja. Nejasno je tko je više pridonio obmani hrvatskog naroda (demografski i teritorijalno umanjenog), onaj tko je provodio genocidnu osvajačku politiku ili onaj koji je postupnošću potpomagao održati genocidom i agresijom novonastalo stanje.
Josipovićeva "Crvena Hrvatska" je Tuđmanova tvorevina (ako je ...) ... (poništavanje povijesnih pojmova koji su upućivali na hrvatske teritorije).


19

četvrtak

ožujak

2015

Zašto je Tito (nekima) dobar ...

Provoditi komunističku revoluciju u ratu, komunističko-četnički ustanak nakon kapitulacije; koristiti neprijateljske uniforme za zavaravanje protivnika, djecu u ratu, ubijati civile, vršiti političke atentate, okrutno obračunavati sa oružanim snagama koje u ratu nisu bile podložne partiji; ratni i poratni genocid i iseljavanje nijemaca, mađara, talijana, hrvata,... nedemokratsko (pučističko) ponašanje na poslijeratnim višestranačkim izborima, diktatura i jednoumlje, teror i gospodarski model obmane (stvaranja ovisničke privrede),... politika zastrašivanja, nasilja, nametanja jednoumlja, lažno prikazivanje uloge partizana u 2 svjetskom ratu, ustrajavanja na mitovima hrvatske krivnje (Jasenovac, Jadovno,... koje partizani nikad nisu oslobađali...) ...podupirati i stvarati međunarodni terorizam (širiti sovjetsku agenturu revolucionarnih pokreta i naoružavati ih) ... Tito nije mogao provoditi sam. Morao je imati istomišljenike ili sljedbenike.

Smatrati Tita i njegove postupke dobrim nije moralno, već nerazumno prosuđivanje.


15

nedjelja

ožujak

2015

Branitelji su (100%) u pravu samo ako zahtijevaju potpunu smjenu (ove) vlasti

Sociologija rata (i nasilja). Forenzika (forensis ("pred forumom", odnosno "pred sudom")) je naziv za primjenu širokog spektra znanstvenih grana za utvrđivanje činjenica u sudskim ili upravnim postupcima.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Forenzika
Iako forenzika obrađuje i krvne delikte u odnosu na sociologiju rata (i nasilja), zbog organiziranosti i obima ljudskih i materijalnih žrtava prouzročenih ratom, skoro nezapaženo postaje sastavni dio života ...
Sociologija rat je novija sociološka disciplina i teško nalazi javnu primjenu (naučno dodiruje probleme teškog stradanja šireg obima...).

Kao naučna disciplina, postupno stvarajući podlogu djelovanja, izgradila je tvrdnju o mikrosolidarnosti. Proučavajući pojam mikrosolidarnosti sociologija je ustvrdila potrebu velikog broja ispaljenih metaka potrebnih za jedno ubojstvo u ratu). Tvrdnja je statističke naravi (i podliježe različitim podacima za različite ratove i vremenske periode u istom ratu)...Tek sustavnim naučnim promatranjem ustanovili smo kako je rat, unatoč organizaciji i obimu uništenja, vrlo skup i nesiguran način ostvarenja politike (drugim sredstvima).
Pribjegavanje uporabi veleizdajničke vlasti (korištenje ovlaštene/ih i pozicionirane/ih osobe/a) pouzdaniji je oblik ostvarenja neprijateljskih namjera prema nekoj državi/narodu/naciji.

Sagledavajući iznesene tvrdnje (koje ovdje nisu dokazivane jer su dio socioloških proučavanja i sustavnosti), lakše spoznajemo pogubnost Tita (njegove izuzetne (karizmatske) povlaštenost), postitoista (političara u razdoblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije (posebno uloge Miloševića u institucionalno/neinstitucionalnoj zloupotrebi ovlasti pojedinca u nametanju i ostvarenju određene politike)) i hrvatskih titoista (u razdoblju obnašanja državne vlasti u RH; uloge Mesića i Josipovića na dužnosti predsjednika RH, Račana i Milanovića na dužnosti predsjednika Vlade RH, sdp-ovske saborske većine u razdoblju račanove koalicije i razdoblju kukuriku koalicije). To je ona vlast koja nije po društvenom ugovoru služila općoj dobrobiti, već je korištena u neprijateljskim nastojanjima ostvarenja ciljeva koji nisu ostvareni ratom ... (specijalni rat poslije rata).
Branitelji (posebno prosvjednici u Savskoj 66) su u pravu samo ako zahtijevaju potpunu smjenu (ovakve) vlasti.


09

ponedjeljak

ožujak

2015

Titoisti ne mogu tvoriti koaliciju nacionalnog jedinstva

Izborne ankete (često zlouporabljene) ili prijevremeni izbori (makar i lokalni) ukazuju na trendove...
Protekli prijevremeni izbori za gradska vijeća i gradonačelnike te zamjenike gradonačelnika (iako se u većini reizbor vršio u sredinama u kojima je Kukuriku koalicija obnašala vlast), pokazuju otpor ka promjenama (očito) nedorasle vlasti i na lokalnoj i na državnoj razini. Tko još glasuje za Kukuriku koaliciju i njene članice!?

Dva su pogleda koji mogu doprinijeti boljem razumijevanju tih procesa(rezultata).

Prvi pogled obuhvaća primjenu sociologije rata. Primjenom dostignuća te sociološke discipline da se zaključiti kako je Hrvatska (namjerno) podijeljena posljednjim ratnim aktivnostima. Agresija je imala zadaću selektivnih udara i razbijanje (ratne) kohezije hrvatskog nacionalnog bića.
Nedugo po završetku Domovinskog rata, krenula je kampanja (udbo-orjunaških krugova) o "kamenjarcima" (na državnom proračunu) i razvijenim sjevernim županijama (napučenim poštenim, marljivim, radišnim, štedljivim stanovništvom). Tuđman je lako izlazio na kraj s takvom propagandom ... (koja se od bezazlene pretvorila u zloćudnu po Tuđmanovoj smrti). Od Tuđmanove smrti HDZ ne uspijeva osvojiti te županije i gradove (iako su naseljeni pretežno hrvatskim pukom). (Zabluda o kamenjarcima na državnom proračunu je lako otklonjiva, rat se prebacivao na područja što manjih ratnih razaranja ...jer bi u protivnom ratne štete višestruko premašile sadašnji iznos, a teret bi pao (kao i sada) na sve proporcionalno ...).
Selektivnost (orjunaško-srpske) agresije (unatoč propagandističkim istupima) nije izazvana iracionalnom mržnjom (hrvatskih nacionalista), već težnjom dodatno razdijeliti hrvatski puk ...
Podupiranjem stajališta o podijeljenosti Hrvatske na razvijeni sjever i lijeni jug rat je provođen u namjeri otkloniti mogućnost jačanja zajedništva uslijed (nametnutih) ratnih iskušenja.
Sama agresija je bila selektivna i s namjerom produbiti razlike ...(protivno spoznajama sociologije rata i nasilja o ratu kao kohezivnom faktoru). Posljedice (ratne) zlobnosti sa vremenskim otklonom sada trpimo.
Sjeverne županije glasuju za SDP ... glasuju za SDP ... Hrvati glasuju za SDP ... netko glasuje za SDP ... (Hrvatsko zagorje, prigorje glasuje za SDP) ... ??? I Istra, Gorski Kotar glasuju za SDP ...
(Sve su to županije koje je zaobišlo posljednje ratno stradanje, a ni rat prije posljednjeg nisu preživljavali u zajednici ...)


Drugi pogled obuhvaća primjenu sociologije grada i sela. HDZ je (prozapadno orijentiran) zagovarao korištenje prirodnih resursa učinkovitije. Poljoprivredno tlo je vojni strateški resurs.
Kmetovi, po padu feudalizma, sanjaju svoja usitnjena gospodarstva na kojima zaostalom tehnologijom proizvode ispod dosegnutih standarda i time drže okupiranim bitne prirodne resurse države.
Višestruko HDZ-ovo zagovaranje reformi kojima bi se povećala iskoristivost poljoprivrednih resursa daje prozapadnu autentičnost i snagu koja ukazuje na napredak, ali odnosi glasove ...
Upravo sjever, koji se voli poimati poštenim, marljivim, radišnim, štedljivim nije niti blizu tih projekcija. Nikada nisu proizvodili hrane do za vlastite potrebe (iako su imali resurse za višestruko veću proizvodnju), što ih prokazuje kao zaostale i lijene, zadojene slikom o vlastitoj vrijednosti izgrađenoj na tuđem gladovanju ...
I danas im (unatoč katastrofičnosti kukuriku vladavine) odgovara kriza (glad) kao sredstvo održavanja mita o vlastitoj radinosti. Bespotrebno je o tome razglabati ...
Pogubnost podijeljenosti hrvatskog nacionalnog bića proizlazi iz nametnutih i povijesnih okolnosti (a povijest se u najvećoj mjeri nametala).
Hrvatska mora ponuditi vlast i kadrove koji će rješavati hrvatska mimoilaženja. Politiku nacionalnog jedinstva (bez udbaša i orjunaša, veleizdajnika). Politika pomirbe je završila (titoisti više ne mogu tvoriti koaliciju nacionalnog jedinstva).


06

petak

ožujak

2015

Uzdol (Žrtve koje smo poznavali)


U želji promovirati novi hrvatski portal (HR News Portal), odlučio sam se na dvije promjene (u pisanju bloga). Podržavajući formu i orijentaciju portala koji je pokrenula Građanska inicijativa za organizaciju i razvoj civilnog društva, odlučio sam napisati blog koji će prvi objaviti HR News Portal (nakon čega ću ga objaviti kao blog). Druga promjena je izbjegavanje pisanja političkih tekstova o BiH. Osvrćući se na (teška) zbivanja u BiH, koristeći nauku (što je u podijeljenom i opterećenom društvu neuobičajeno) na primjeru vrlo složenih odnosa prikazat ću jednostavnost puta do istine (ali i količinu zastrašivanja kao sredstva odvraćanja od traženja istine) ...
S najboljim željama, nadam se kako će HR News Portal ispuniti zadaću korisnosti čitateljima i posjetiteljima (čime bi ostvario uzvišeni cilj služenja ...)






Ujedinjeni narodi (osnovani po završetku 2. svjetskog rata, 24. listopada 1945.g.) preko povelje i statuta organizacije ustoličili su Međunarodni sustav starateljstva. U iznimnim slučajevima nad određenim područjem ili državom može se uspostaviti vladavina međunarodne zajednice.
Jedan od (rijetkih) slučajeva međunarodnog starateljstva je BiH. Napominjući prisustvo međunarodne zajednice (UNa) u BiH samo se ističe zamšenost odnosa u toj državi, pa rijetko i nerado rasčlanjujem političke procese u toj državi- protektoratu.


Bilo koji osvrt na stanje ili događaj u BiH traži ozbiljan i utemeljen pristup.

Sociologija rata metodološki gradi odnos prema organiziranom nasilju društvenih skupina. Povijest BiH je opterećena granicom carstava, civilizacija ...
Moderna povijest BiH (računajući od početka propasti Osmanlijskog carstva ...) protkana je i suvremenim ciljevima (socio-političkog) formiranja BiH.
Povlačenjem osmanlija iz BiH (Berlinskim kongresom 1878.), pitanje BiH postaje geostrateško pitanje svjetskih sila (AU, Nijemačke, Rusije, Velike Britanije ...odreda carstava).
Zbog tog je sudbina tog područja neizvjesna (iako je socio-političko zaostajanje tog područja pravi razlog nepostojanja političkog rješenja za BiH). BiH je bila dio zaostaloga Osmanskog carstva (koje je propalo) i nije očekivan samostalan iskorak BiH ka modernim političkim i drugim procesima, koji bi to područje svrstali u moderne državne tvorevine.
Ali je zbog tih razloga ponukao mnoge na osvajačke ambicije. Prestankom postojanja jedne (vladajuće) sile, nastoji se uspostaviti zamjenska (vladajuća) sila.
Problem BiH je problem ustroja Osmanlijskog carstva i podjednako je (uz poneke razlike) simptomatičan svim područjima na kojim su vladali osmanlije a kasnije napustili ta područja (Sjeverna Afrika, Sirija, Izrael, Jordan, Libanon, Egipat, Irak, ... Rumunjska, Kosovo, Srbija, Vojvodina, Grčka, Bugarska, Moldavija, Gruzija, Armenija, Ukrajina (s Krimom)).
Zaustavljeni (ili iskrivljeni) socio-politički procesi uzrok su mnogih današnjih nesuglasica.



U toj složenosti, pozivanje na (naučnu disciplinu) sociologiju rata (i nasilja) ukazat će nam na nekoliko bitnih (običnom oku neprimjetnih) detalja (koji bitno određuju gledanje na procese).
Sociologija rata i nasilja koristi dva bitna pojma u raščlambi procesa. Kumulativnu birokratizaciju prisile i centrifugalnu ideologizaciju.

Kumulativna birokratizacija prisile je proces stalnog povećavanja organizacijske sposobnosti za uništenje,koristeći sve širu birokratsku racionalizaciju (u veberovskom smislu, proisteklu iz vojne sfere) uključivanjem ne samo kontrole i uporabe nasilja i vođenja ratova, te pacificiranjem društvenog poretka zazivanjem monopolističke prijetnje upotrebom nasilja (S. Malešević: Sociologija rata i nasilja, str. 18., Zagreb, 2011.).
Centifugalna (masovna) ideologizacija je proces uključivanja opismenjavanjem, medijskom dostupnošću i drugim sredstvima većeg dijela stanovništva u političke procese ... (S. Malešević: Sociologija rata i nasilja, str. 20., Zagreb, 2011.). (Definicije nisu navedene strogoj formi, niti ih možemo smatrati autorovim definiranjem ...)

Sociologija rata i nasilja korištenjem (socioloških) naučnih spoznaja izvodi niz spoznaja utemeljenih na osnovama (koje je uspostavila). Zanimljive su spoznaje o pojmu nacije i njegovom značenju za rat, o pojmu mikrosolidarnost. Obje spoznaje će biti korištene u osvrtu na rat u BiH.


U BiH je, po prestanku postojanja stabilne osmanlijske sile a po težnji uspostave (monopola) sile zbog pacificiranja društvenog poretka, nastalo takmičenje za prevlast u BiH. Po Berlinskom kongresu, AU je 1878. uspostavila protektorat nad BiH. Time proces stabiliziranja (uspostave monopolne sile) nije završen.
Geostrateški nepovoljan razvoj po svjetske sile izazvalo je niz oružanih i neoružanih sukoba oko dominacije nad teritorijima koje je napuštalo Osmanlijsko carstvo. Međusobni sukobi porobljenih naroda (zbog uspostave nacionalnih država i određivanja granica) i sukoba svjetskih sila zbog geostrateškog značenja tih područja.
Balkanski ratovi (1912., 1913.), Prvi svjetski rat, ratovi nastali raspadom SFRJ su posljedica te zamršenosti.
Zbog dosljednosti, morali bi nabrojiti sve sudionike i njihove interese (što bi ovaj prikaz dodatno učinilo nepreglednijim).

U BiH mogući sudionici su stanovništvo BiH (u međusobnoj interakciji i interakciji sa susjednim državama), susjedne države, međunarodna zajednica UN, geostrateški svjetske sile (USA, Rusija, Velika Britanija, Njemačka, ...), ...
Spoznaja sociologije rata i nasilja o jačanju nacionalnih obilježja u ratu (protivno mišljenju kako nacionalizam vodi ratu) primijenjeno na rat u BiH dovodi do razobličavanja mitova uspostavljenih specijalnim ratom.
Muslimansko se stanovništvo (od odlaska osmanlija) postepeno (nesamostalno) formira kao politička nacija. Genocid nad muslimanskim življem u dva svjetska rata, dekroatizacija istog stanovništva (kao produkt nametanja kolektivne krivnje Hrvata), srbizacija nesrba (muslimana, Vlaha), titoističko izdvajanje muslimana u novu naciju (kao proces odvajanja od moguće uspostave ravnoteže) , genocid u posljednjem ratu 1992.-1996. ...
Svojstveno državama koje nisu organizacijski napredovale (zbog uspostave ravnoteže) karakterističan je proces pojačane kumulativne birokratizacije prisile primjenom monopoliziranog nasilja, kao i nedostatak centrifugalne ideologizacije (nepostojanje zajedničke ideologije u širim masama).

Mikrosolidarnost (kao posljedica tradicionalnog odnosa u Osmanlijskom carstvu i kao društvena norma) prisilili su sudionike u ratnim zbivanjima na ograničene akcije (manjeg broja sudionika ratnih događanja). (Posebno su interesantni podaci o broju ispaljenih metaka za jednog ubijenog ... i u tom kontekstu aktivnosti specijalnih (malobrojnih) jedinica u stvaranju katoličko-muslimanskog sukoba.)
Zaključak se odnosi na hrvatski i muslimanski (bošnjački) živalj. Srbi (Vlasi) su zbog postojanja oba elementa (kumulativna birokratska prisila, centrifugalna ideologizacija) kojima razlučujemo ratne procese, značajnije sudjelovali u ratnim strahotama. Podaci o ispucanim mecima za jednog ubijenog ukazuju na bitno manju količinu mikrosolidarnosti u srpskim postrojbama.
Temeljem nauke lako je ustanoviti i uzročnika ratnih stradanja.

Nakon spoznaje o (poraznom) srpskom učešću u ratu, primjenom naučnih spoznaja osvrnimo se na (kraći) hrvatsko-muslimanski sukob u BiH.
Srbi su očigledno primijenili (agresijsku) ratnu silu u BiH. Katolici i muslimani su u tim okolnostima prirodni saveznici (protiv agresije). Ako postoje teorije o zajedničkom podrijetlu (o muslimanima kao cvijeću hrvatstva, Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti) i spoznaji o jačanju nacionalnih veza u ratnim okolnostima (primjer je Španjolska koja se nacionalno formirala u maurskim ratovima), ograničenosti muslimansko-hrvatskog sukoba dvojbeno je tko je kontrolirao i uspostavljao odnose.
Interes Bošnjaka (povijesno izloženi srpskom nasilju), interesi Hrvata izrodili su neinteresnim postupcima (koje su uspostavili malobrojni pripadnici dviju etničkih skupina).
Interes britansko-rusko/sovjetsko/ruske antigremanske politike osovine zla je izbjegavanje procesa nacionalnog spajanja muslimana i katolika u zajedničku naciju. Srpski interesi su izdvajanje muslimanskog stanovništva u zasebnu jedinicu izloženu teritorijalnom smanjenju.


Unatoč tim stremljenjima, muslimani će po istraživanju vlastitog podrijetla ustanoviti pripadnost i donijeti odluku o svojoj političkoj sudbini.
Sukobi manjeg intenziteta katolika i muslimana imao je zadaću spriječiti formiranje jedne nacije (a to nije odgovaralo ni katolicima niti muslimanima). Pravoslavcima (time i Rusima) da.
Antigermanska politika.

Potaknuto sjećanjem na uzdolske žrtve ...


05

četvrtak

ožujak

2015

Problematiziranje branitelja (kao sredstvo politike geostrateškog pozicioniranja)

Problem (državotvorne) stranke, branitelja i pojedinaca koji su politički okrenuti od umjetne tvorevine Jugoslavije (bez Bugara) ima svoju genezu.

Ustrajavanje na antigermanskoj politici tvorbe slavensko-proruske države (bez Bugara, jer bi Hrvati i Bugari ukrupnjenu državu dominantno priklonili njemačkoj sferi) geostrateški je proces (koji se prelama preko hrvatskih nacionalnih interesa). Prva jugoslavija je bila slavensko-probritanska tvorevina (koja je neslavno propala). Je li moguće stvoriti treću Jugoslaviju (s Bugarskom) koja bi bila slavensko-pronjemačka ...?

Svi koji su zastupali antigermansku političku osovinu aktivno iskazuju svoje nezadovoljstvo samostalnom (pronjemačkom) Hrvatskom. Kako bi onda podržavali pronjemačku (treću) Jugoslaviju?

Problemi stranke, branitelja i političkih snaga koje (po ekonomskoj geografiji) teže prirodnim savezništvima nisu problemi koji proizlaze iz strukture stranke, branitelja već iz njihova prava na prirodni tijek (stvaranja moći).
Uistinu je potrebno prokazati i javno razobličiti sve koji Hrvatsku guraju (u već viđenu političko-civilizacijsku katastrofu). Stoljeće Jugoslavija nas je teritorijalno, demografski i svekoliko unazadio. U vrijeme zabrane rata i agresije, Hrvatska je genocidnom politikom raseljena, teritorijalno i demografski umanjena, ...

Politika pomirbe, nakon 25 godina, podijelila je Hrvate na one koji žele Hrvatsku i one koji i dalje služe antihrvatskoj geopolitičkoj struji. Razvidno. Protivno međunarodnom pravu i povelji UN-a.
Ustrajnost na protuprirodnoj i protupravnoj politici mora prestati. Hrvatska mora razriješiti s tutorima i uzurpatorima političke moći ...
(Politika pomirbe nije služila manjini kao zaštita za antihrvatske postupke, već uključivanje u normalan svakodnevni život koji ne sadržava otuđenje političke moći i postupke mimo volje većine ...)


04

srijeda

ožujak

2015

Mit o privatizacijskoj pljački i ratnom profiterstvu

Gospodarski oporavak ...
Hrvatska je na razdjelnici političkih putova, koji ovise o gospodarskim smjernicama i nakanama.

Razlika između HDZ-a i SDP-a je neprimjetno očita.
Specijalnim ratom (ispiranjem mozga) nastoje izjednačiti vrijednost gospodarskih pravaca i stvoriti diskreditirajuće faktore za odbacivanje HDZ-ovog smjera ...

Hrvatska je podijeljena na prozapadnu (tradicionalističku, većinsku) i prorusku (boljševičko orjunašku, manjinsku).
U vrijeme diktature (proletarijata) shvaćao sam zašto manjina ima pravo upravljati većinom. U demokraciji ne shvaćam tu namjeru.

Kulturološko-civilizacijski šok (jugoslavije, socijalizma (društvenog vlasništva), despocije, autokracije, ...).

Doba ustrojavanja (obnove autokratske, despotske) druge Jugoslavije je obilježeno (zakašnjelom, socijalističkom) industrijalizacijom. Industrijalizacija je prožeta povećanim ulaganjem (koja ne mogu biti utemeljena samo na ideološkom određenju). I socijalistička privreda (unatoč društvenom vlasništvu) podliježe zakonu ponude i potražnje ...

"Industrijalizacija je pojačavanje udjela industrije u ukupnom gospodarstvu. U novije se doba sve više govori o postindustrijskom dobu. Proces industrijalizacije obuhvaća ulaganja, ne samo u industriju, već također i u infrastrukturu kao promet i informatiku, i ljudski kapital kao obrazovanje i njegu. Države u kojima je industrijalizacija tek započela nazivaju se "zemljama u razvoju". Države u kojima je industrijalizacija uglavnom provedena nazivaju se "novo industrijaliziranim zemljama", dok države kod kojih je taj proces završen nazivaju se "razvijene zemlje".

Utjecaj industrije na prostor proučava industrijska geografija koju je u Hrvatskoj razvio Dragutin Feletar. Industrijalizacija uzrokuje i povećani broj gradskog stanovništva zbog razvijanja prometa."


http://hr.wikipedia.org/wiki/Industrijalizacija

Industrijalizacija kao oblik težnje uspostavi modela (učinkovitijeg) načina zadovoljavanja vlastitih potreba podrazumijeva poštivanje zakona ponude i potražnje.
Kako je nagla industrijalizacija proces povećanog ulaganja, a zakon ponude i potražnje govori kako će tek potražnja opravdati ta ulaganja, sam proces industrijalizacija mora biti promišljen (naglo i ideološki vođeno ulaganje nije garancija uspješnosti industrijalizacije).
Zaključujemo, socijalistička industrijalizacija (utemeljena na marksovom konceptu razvoja teške industrije, za koju Hrvatska nije imala uvjeta)(druga industrijalizacija Hrvatske, jer je Hrvatska započela prvu industrijalizaciju u sastavu Austro-Ugarske monarhije), je pogrešna.

"Ekonomski zemljopis[1][2][3][4] ili ekonomska geografija[5] je znanost o zemljopisnom smještaju proizvodnih snaga i pojedinih gospodarskih objekata, ako je ta lokacija određena zakonima društvenog razvitka, a ne zakonima prirode. Ekonomska geografija izučava uvjete prostornog razvitka i rasporeda proizvodnih postrojenja, što djelomice zavisi od ljudske volje, a djelomice od položaja i rasprostranjenosti prirodnih bogatstava pojedine zemlje.

...

Ta stajališta suprotstavljena su prostornoj ekonomiji ili lokacijskoj ekonomiji koja gleda na ta pitanja s mikroekonomske perspektive. Umjesto da pripiše lokacijske odluke zemljopisu, prostorna ekonomija tipično koristi apstraktnije varijable poput udaljenosti ili vremena putovanja. Ekonomski zemljopis je u nedavnim desetljećima izgubila naklonost većine ekonomista koji su se usmjerili na metode prostorne ekonomije."


http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekonomski_zemljopis

Zamjerke socijalističkoj (drugoj) industrijalizaciji Hrvatske su ideološke postavke ustrajavanja na razvoju teške industrije (za koju Hrvatska nije imala uvjeta). nasilnom provođenju vlasničkoga oblika (društvenoga vlasništva), povećanih ulaganja bez poštivanja zakona ponude i potražnje (planska privreda) što je sve imalo zadaću iscrpiti gospodarski potencijal Hrvatske, gospodarstvom oslabiti jednu političku struju a ojačati drugu koju su i vojno osnažili sredstvima tog gospodarstva ... Ideološke odrednice takvog gospodarstva su razvidne. Imale su zadaću izazvati slom i dovesti do rata, što se i ostvarilo. (Model ukrajinske krize zorno ocrtava politiku koja je primijenjena i na Hrvatskoj.)

Post socijalističko (post ratno) hrvatsko gospodarstvo opterećeno je (unatoč orjunaškoj propagandi o privatizacijskoj pljački i ratnom profiterstvu) iscrpljenošću mogućnosti ulaganja i razvoja (znatnim sredstvima uloženim u socijalističku industrijalizaciju i ratnim razaranjima, koji tvore cjelinu troška).
Angažiranje njemačkih gospodarskih stručnjaka pod vodstvom prof. Hans-Werner Sinna nedvojbeno će pomoći razobličenju mitova kojim su se proruske (političke) snage okružile nastojeći zamagliti uzroke hrvatskog stoljeća krize (kojoj je sastavni dio i posljednja kriza koju proživljavamo pod vodstvom kukuriku koalicije).