Zoran Oštrić

<	veljača, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

28.02.2015., subota

O Grčkoj i Ukrajini, Njemačkoj i Francuskoj, Rusiji i Europskoj monetarnoj uniji

U nastavku na prethodni tekst o grčkoj krizi i njenom značaju u okviru europske monetarne unije i globalno (Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?), možemo vidjeti da su i nakon potvrđenog dogovora interpretacije različite. U Grčkoj su se desile prve, djelomice nasilne demonstracije radikalnih ljevičara protiv Sirizine vlade. I neki strani promatrači govore, (gorko ili trijumfalistički, ovisno o ideološkom uvjerenju) o Sirizinom porazu ili izdaji.

Treba ipak imati u vidu, da je ovo dogovor na četiri mjeseca. Pregovori će se ponoviti.

Vjerojatno među biračima Sirize ima onih koji su očekivali da će se pobjeda ostvariti preko noći, ali mislim da je svakom racionalnome jasno, da tako ne ide. Borba je tek počela. Ne može se svaka pojedinačna bitka voditi do istrebljenja. Kad je neprijatelj jači, nije sramota povući se i pripremiti za slijedeću bitku.

Normalnim se smatra dati novoj vladi 100 dana mira. Tek ćemo vidjeti, što će biti sa Sirizinom vladom.

Također je važno jasno uvidjeti, da se ne radi o nekom jednostavnom, parcijalnom problemu da su Grci previše trošili, pa stvorili problem, a inače je sve u redu. U skladu s tim, u nastavku prikazujem zanimljiv komentar kompetentne osobe o krizama u Grčkoj i Ukrajini.

Why The Euro Crisis Is A Crisis Of Sovereignty

Komentar Joschke Fischera, bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova (1998.-2005.), povodom dvije krize s kojima se Europska unija susreće, u Grčkoj i Ukrajini. U oba slučaja, Njemačka je u središtu nastojanja da se nađe diplomatsko rješenje.

U Ukrajini, novi sporazum de facto priznaje podjelu Ukrajine vojnim sredstvima. Još je otvoreno pitanje nove granice. Ruski predsjednik Vladimir Putin i dalje koristi vojnu snagu za osiguranje kontrole nad istočnom Ukrajinom i dalju destabilizaciju zemlje.

Njemačka se, kaže Fischer, tek sad suočava s konzekvencama svoje snage i utjecaja. Angela Merkel »ne definira više svoje politike u terminima "malih koraka"; sad ozbiljno shvaća strateške prijetnje i s njima se suočava frontalno.«

Tako je i u grčkoj krizi. Merkel nije u savezništvu s jastrebovima u svojoj stranci i vladi. Ona izgleda svjesna da bi izlazak Grčke iz eurozone doveo do neukrotivih posljedica, ali ostaje vidjeti može li prikupiti odlučnost za reviziju propale austerity politike nametnute Grčkoj.

Bez takve revizije, usmjerene na poticanje rasta, Europa će ostati alarmantno slaba kako međunarodno tako i unutar sebe.

Grčka također pokazuje da kriza eura nije financijska, nego kriza suverenosti. Grci su protiv vanjske kontrole svoje zemlje, ali Grčka može biti sačuvana od bankrota jedino novcem stranih poreznih obveznika, a za to mora dati provjerljive garancije i provesti nužne reforme.

Suverene nacionalne države i monetarna unija ne slažu se dobro. Ali nije teško shvatiti da ako se dogodi "Grexit", jedini geopolitički pobjednik bit će Rusija, dok će u Europi svatko izgubiti.

Očuvanje eura zahtijevat će dalje korake prema integraciji. »Takav korak zahtijeva hrabrost, ali alternative - nastavak krize eurozone ili povratak sustavu nacionalnih država - su mnogo manje privlačne.« S obzirom na dramatične globalne promjene i direktnu vojnu prijetnju Putinove Rusije, to uopće nisu alternative, i grčki "problem" izgleda nevažan.

»Merkel i francuskih predsjednik François Hollande trebaju još jednom poduzeti inicijativu i konačno staviti eurozonu na solidne temelje. Njemačka će trebati olabaviti svoju voljenu rigidnu brigu o novčaniku, a Francuska će trebati odustati od dijela svoje dragocjene političke suverenosti. Alternativa je pasivno stajati i gledati kako europski nacionalisti postaju jači, a europski integracijski projekt, unatoč šest desetljeća uspjeha, tetura još bliže ponoru.«

Izvorno objavljeno na blogu "Ekološka ekonomija"

- 00:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.02.2015., utorak

Dvije Hrvatske u ringu: ako nema kruha, ima barem igara!

Mjesec i pol nakon drugog kruga predsjedničkih izbora i tjedan dana nakon inauguracije nove predsjednice, možemo konstatirati: glavna činjenica izbora nije bila neočekivana uspješnost Ivana Sinčića u prvom krugu, nego činjenica, da je u drugom krugu izašlo 400.000 ljudi više, nego u prvom (vidi: Neke zanimljive brojke uz drugi krug izbora). To je naime dodatno pokazalo, da su politička zbivanja u Hrvatskoj i dalje fokusirane na bitku dvije vladajuće snage, te da je većina građana time zadovoljna i baš to i želi.

Politički duopol od 2000.

Hrvatska politička realnost od 2000. određena je duopolom dvije dominantne stranke, koje na izborima 2000.-2011. dobivaju između 23% i 35% glasova. (Postoci su u tim granicama, kad su izlazile samostalno. Kad su pak izlazile na izbore u koalicijama, postoci su i tim granicama kad prema rezultatima anketa procijenimo udio pojedinih članica koalicije.)

To doduše samo po sebi i nisu impresivni postoci, te nijedna od dominantnih stranaka ne može sama postići većinu za formiranje vlade. Zato se može govoriti o podijeli na dva pola, a ne o pravom dvostranačju. Svi ostali prisiljeni su orijentirati se prema ta dva pola, bilo da se trajnije veŽu uz jedan od njih, vrludaju mijenajući saveznike, ili nastoje afirmirati neki "treći put" (ili već trideset treći).

Od bitnog je značaja za strukturiranje političke scene da nijedna treća snaga, čak ni u koaliciji, ne osvaja 10% (HSLS je 2000. bio na oko 14%, ali je doživio katastrofalni pad 2003.). Osim SDP-a i HDZ-a, na čvrstu izbornu bazu mogu računati samo dvije regionalne stranke, IDS i HDSSB; a pritom je i potonja, prema rezultatima lokalnih, europskih i predsjedničkih izbora 2013.-2014, danas slabija nego što je bila 2011. (kad je u dvije izborne jedinice osvojila šest mandata).

Tendencija je, da druge tradicionalne stranke gube podršku i prisiljene su zbijati se oko dvije dominantne stranke. U suprotnom, sam njihov parlamentarni status dolazi u pitanje (kao što se dogodilo HSP-u i HSLS-u). Tako su sada na dva pola dvije koalicije sa čak 12 stranaka, a moguća su i proširenja.

Strategija polarizacije

U odnosu na vrijeme prije predsjedničkih izbora, politička se scena snažno polarizirala. Zaoštravanje sukoba danas je svjesni izbor obje dominantne stranke: strategija da se biračima nametne izbor ili-ili. Međutim, nije to puka manipulacija: činjenice pokazuju, da većina birača to želi i to traži.

Nakon što je neusporedivo važniju poruku poslala izborom gostinu u počasnoj loži na inauguraciji nego svojim "politički korektnim" govorom, nova predsjednica u prvom danu svog mandata povukla je agresivne poteze usmjerene na političku, ideološku i kulturološku polarizaciju, udvarajući se svojoj polovici Hrvatke (50,05%): pozivanje popa da blagoslovi prostorije (mogla je možda i egzorcista, da istjera Duh Nečisti koji je tu 15 godina stolovao), izbacivanje Titove biste i posjeta nelegalnom prosvjedu tzv. Branitelja u Savskoj (s velikim "B", da se označi njihova razlika prema običnim "braniteljima", koji od svojeg ratnog angažmana prije 20 godina nisu napravili profesiju ili smisao života).

Predsjednik HDZ-a prezrivo je odbacio prigovor nominalno drugog čovjeka stranke (vrlo je vjerojatno da to neće dugo biti) da je radikalna retorika pogrešna. On, eto ne misli da je retorika mobilizacije za novi rat problematična. Velika većina birača s njim se slaže.

Predsjednik stranke i predsjednica države pozivaju na "nacionalno jedinstvo" odnosno "zajedništvo", ali problem je da to faktički znači poziv na stalnu borbu protiv "unutrašnjeg neprijatelja" koji jedinstvo ugrožava ("Kvaka 22" - vidi: Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata). Pozivi na "novi domovinski rat" sigurno imaju puno više odaziva nego eventualni pozivi na "novi domovinski rad". Mi ćemo kliktati "U boj, u boj", a ekonomski program pisat će nam Nijemci.

Nastupi predsjednika vlade i spekulacije o tome kako vlada priprema prijevremene izbore, pokazuju da je SDP prihvatio bačenu rukavicu i izabrao istu strategiju polarizacije.

I koliko god nekima od nas bila neugodna, to je racionalna strategija, za obe strane, s gledišta želje da se dobiju izbori za Sabor. Narodu to odgovara. Većina ljudi polarizaciju želi. Dio birača vrluda, tražeći neku alternativu duopolu, ali većina želi polarizaciju. Nije to samo odabir političkih lidera: to dolazi odozdo - iz prokletoga nacionalnoga mentaliteta, koji još uvijek nije završio onaj građanski rat od prije 70 godina (istraživanja su pokazala da se ljudi i dalje snažno politički opredjeljuju prema tome u kojoj im je vojsci bio otac ili djed u Drugom svjetskom ratu).

Još uvijek, tamo dolje u metafizičkim dubinama usranoga narodnoga bića, vojuju žestoke manjine ustaša i partizana, a domobranska većina prihvaća tako ustrojeno poprište i gleda kome se pridružiti.

Zasad, ipak, nema fizičkog nasilja

Postoje ipak i neke pozitivne okolnosti. Kako se bitke još uvijek vode za glasove a ne juriša na kote, kako većina glasača u srcu ipak jesu domobrani pa ih nasilnici plaše, zasad se fizičkoga nasilja malo; na čemu ne mora ostati.

Prije 26 godina, bio sam društveni i politički aktivist koji se borio za slobodne izbore, preuzimajući rizik kad se većina još, domobranski, nije štela mešat. Sudjelovao sam u prosvjedima i društvenim borbama sve do 2012.. Sada ima onih mlađih, novih revolucionara, koji mi kažu kako je to bezvezno, kako zapravo slobodni izbori i nisu najbolji put.

Oni, ipak, zasad minimaliziraju nasilje. Što mogu, možda sam naprosto kukavica, ali fizičko nasilje nikad nisam zavolio (vidi moje tekstove iz doba "facebook prosvjeda" prije četiri godine, kad je došlo do fizičkog sukoba u Radićevoj: Mi smo odgojili te huligane i Bitan napredan na današnjem prosvjedu). Koliko god bili nezadovoljni "strančarenjem", još uvijek je puno bolje da se energije kanaliziraju u predizborne nego u ratne kampanje.

Mene ratnička retorika užasava; možda sam preosjetljiv, možda previše pamtim. Opet, većina možda olako prihvaća zapaljive parole, kao da je to onak neobavezna pučka zabava s pjevanjem i pucanjem, ne brinući o mogućnosti da verbalno ratovanje pređe u materijalno. Ne mogu a da se ne naježim kad predsjednik HDZ-a kaže Pred nama je novi domovinski rat, ne mislim na rat i oružje, nego mislim na domovinski rat za bolju Hrvatsku.

Ne mogu a da se ne sjetim srpskoga vožda koji je 1989. poručivao Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene, uz osudu nesloge i izdaje unutar srpskoga naroda. (Video: Celi govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989; rekao je svašta drugo, većina je bila neprobematična, ali bar neki od nas, koji smo to slušali, shvatili smo da je samo ta rečenica važna).

Okolnosti da zasad nema većeg fizičkog nasilja (zanimljivo je da nijednog fizičkog sukoba sve ovo vrijeme natezanja oko ćirićnih tabli nije bilo između Hrvata i Srba u Vukovaru), pridonosi i činjenica da nasuprot žestokoj retorici većina, praveći političke odabire, i dalje kalkulira oko sitnih klijentelističkih interesa, držeći se "amoralnog familizma". Još uvijek živimo relativno dobro, još uvijek nije došlo vrijeme kad kronističko-klijentelistički sustav više neće biti u stanju funkcionirati (lenjinistička revolucionarna sitaucija, u kojoj bi neka šatoraško-uimeobiteljaško-živozidovska radikalna frakcija mogla preuzeti pravu vlast). Hrvatska je još uvijek u boljoj situaciji nego Grčka 2009..

Velikoj većini ne smeta što su oni na vrhu lopovi, jer kalkuliraju da će preko kumovskih veza i njima nešto kapnut (vidi članak iz 2009: Ekonomija kapanja": zašto zapravo ne želimo kraj korupcije).

Nitko od onih koji su za nju glasali neće okrenuti leđa Kolindi Grabar-Kitarović zato jer če prekršiti obećanje i ostati u rezidenciji na Pantovčaku. Svima je jasno da je ono bila samo formalnost, kao što im je jasno da parole s nedeljne mise ne treba ozbiljno shvaćati. Hrvati su narod malih seronja koji žele da im na čelu budu veliki seronje, a ne nekakvi mudrijaši i moralisti. Imamo točno ono, što želimo.

Ljudi žele polarizaciju, žele ratnu retoriku, ako baš ne i pravi rat. To im je blisko, na to su svikli, to je jednostavno, crno-bijelo. Ne žele se mučiti suptilnijim promišljanjima o modusima preživljavanja i napredovanja u kompleksnom svijetu (čime se recimo intenzivno bavi ORaH u seriji predloženih "sektorskih politika", za koje je interes javnosti infinitezimalan). Žele jeftine birtijaške parole, a ne akademske analize.

Manjina luta u potrazi za čudom

Značajna manjina je dala glas Sinčiću, što su neki moji, sada već bivši, fb prijatelji, trijumfalno prikazivali kao pokazatelj revolucionarne promjene, prijeteći velikom čistkom kad dođu na vlast.

Ali, Sinčić je dobio 17% glasova, a kandidati duopola 76% u prvom krugu. A onda, kako spomenuh na početku, došlo je do snažne mobilizacije u drugom krugu, kad je ostalo ili-ili. Većina je na tu poruku "alternativn3e" manjine reagirala zbijanjem redova oko dominantnih stranaka.

Ako usporedimo rezultate istraživanja javnoga mnjenja Crodemoskop, provedenog početkom veljače, s onima tri mjeseca ranije (prije raspisivanja predsjedničkih izbora), vidimo da se pojavljuje Živi zid sa 7,8% glasova, ali rastu i HDZ za 3,6% i SDP za 3,1%. Svi drugi su opali: ORaH za 5,8%, a nijedna druga stranka ne dobiva više od 2%. Kad odbijemo neodlučne, 37% ispitanika reklo je da bi glasalo za HDZ-ovu koaliciju, 31% za SDP-ovu, 12% za ORaH i 10% za ŽZ. Duopol dobiva 68% glasova, što je manje nego što su na izborima 2011. osvojili Kukuriku koalicija, HDZ i stranke koje su sad u koaliciji sa HDZ-om (41% prema oko 35%, ukupno oko 76%), ali i dalje uvjerljiva većina. (Pogledajte vrlo zanimljivu prezentaciju Dragan Bagić: "Izbori za Hrvatski sabor 2011. godine iz sociološke perspektive").

Koncentracija glasova na dva pola bila je najjača 2007., na izborima koji su održani u vrijeme kad nije bilo krize. Četiri godine kasnije, Kukuriku koalicija je uvjerljivo pobijedila, ali je zanimljivo da su stranke koalicije dobile zapravo manje glasova, nego što su četiri stranke dobile ukupno, samostalnim nastupom, četiri godine ranije (41,1% prema 45,4%, dakle za 4,3% manje). HDZ je dobio za 11,4% manje (sa 34,9 na 23,5%).

Oko 15% glasova godine 2011. otišlo je novim akterima, a oko 10% rasulo se na razne marginalce, što je pokazalo da dio birača traga za "trećom opcijom". Ali to je manjina.

Ugrubo, tada kao i danas (uzevši u obzir da od 2000. HDZ i SDP nikad nisu pali ispod 23%), birači koji izlaze na izbore su podjeljeni na četiri podjednaka dijela: četvrtina je čvrsto na desnici, četvrtina čvrsto na ljevici, četvrtina vrluda prema prilici (kao što su i mnoge "centrističke" stranke vrludale sklapajući koalicije i sa SDP-om i sa HDZ-om), a četvrtina traga za nekom alternativom, ali su pritom krajnje nestalni i velik se dio tih glasova rasipa. Lutaju u potrazi za nadom, ili čudom.

Od "trećeg puta" do trideset trećeg

Laburisti su 2011., u svojem prvom nastupu, dobili 5,2% glasova i osvojili šest mandata (manje nego što su se nadali), a sad će se boriti za goli opstanak.

Nezavisna lista Ivana Grubišića dobila je 2,8%, a sad je prošlost (te glasove, pa možda i više, u 10. izbornoj jedinici mogao bi dobiti "MOST nezavisnih lista").

Koalicija "Bloka umirovljenici zajedno" (BUZ) i dvije manje stranke, koju je predvodio Ljubo Jurčić (četiri godine ranije SDP-ov kandidat za predsjednika vlade), dobila je 2,8%; sad je BUz u HDZ-ovom bloku, a Jurčićeva u međuvremenu osnovana stranka je ispod 1%.

Na desnici, nakon raskola u HSP-u, koalicija HSP-AS i HČSP osvojila je 2,8% i jedan saborski mandat. Nakon toga je HSP-AS prišao HDZ-ovom bloku, a nedavno je Ruža Tomašić sa mjesta predsjednice stranke iz stranke istupila i osnovala novu stranku, najavljujući samostalni nastup.

HDSSB je 2011. znatno napredovao u odnosu na 2007. i udvostručio broj mandata (s tri na šest), ali sad je veliko pitanje mogu li to održati.

Ako usporedimo rezultate izbora za Europski parlament 2013. i 2014, predsjedničkih izbora i anketa, s rezultatima izbora za Sabor 2011., vidimo da ukupni udio glasača "trećih putova" nije bitno povećan, a strahovito su nestalni.

U mjesecima pred druge izbore za Europski parlament, održane u svibnju 2014., formirale su se nove stranke i koalicije, koje su ciljale na glasove nezadovoljnika. Meni se tada činilo da je došlo do stabilizacije političke ponude. (Vidi članak od 17. travnja 2014.: zađite na izbore - ne cmizdrite, da nemate za koga glasat!.) Oni koji su bili protiv "establišmenta", odnosno duopola, mogli su birati između četiri snage, koje su imale šanse osvojiti mandati i koje su dobro pokrivale politički spektar: ljevica (laburisti), desnica (Savez za Hrvatsku), liberali (Partnerstvo hrvatskog centra) i zeleni (ORaH). Napisao sam tada da smatram, bez obzira na osobnu preferenciju, da bi bilo dobro da sve četiri liste osvoje mandat.

Rezultat je međutim bio da 73% glasača dalo glas duopolu. Od ova četiri, samo ORaH je bio uspješan. U slijedećim mjesecima, obje koalicije su se raspale. Iz SzH je HRAST otišao HDZ-u, HDSSB je najavio samostalan nastup i time je ta koalicija faktički prošlost. HSLS je otišao HDZ-u, a o Gabrićevom "Nacionalnom forumu" do prije par dana (kad su se pojavile spekulacije o suradnji s novom Josipovićevom inicijativom) nije bilo ni glasa.

Duopol nije ugrožen

Pojava "Živog zida" nije ugrozila duopol. Glasovi, koje dobijaju u anketi, u gore spomenutoj usporedbi s početkom studenog, idu na račun ORaH-a, laburista, Saveza za Hrvatsku i drugih. Na izborima za Sabor 2011, "treći putevi" dobili su 14 mandata tj. 10% (šest laburisti, šest HDSSB i dva lista Ivana Grubišića). Sad bi to moglo biti više, ali malo je vjerojatno da će biti mnogo više.

Živi zid je pokupio prosvjedne glasove. Teško je predvidjeti kako će se odnos prema njima dalje razvijati. Mogli bi rasti, ali i bitno opasti. Ne bi bilo prvi put. Godine 2005. pojavio se Boris Mikšić kao kandidat koji je došao "niotkuda" i gotovo ušao u drugi krug, a kasnije je sa svojim pokušajima da osnuje stranku skrahirao i brzo nestao sa scene. Godine 2010. Bandić je dobio u drugom krugu 40% (37%, ne računajući BiH), a na izborima za Sabor 2011. doživio je kataklizmu. Mogli bi možda još porasti na radikalnoj antisistemskoj retorici, ali taj je prostor ograničen.

ORaH je prije tri-četiri mjeseca visoko uzletio u nekim anketama. Bilo je to objektivno neodrživo u odnosu na njihove realne mogućnosti. Dio njihovih glasova su pravi zeleni (možda 3%), dio su razočarani glasači SDP-a i drugih lijevih stranaka, a dio fluidni tragači za bilo kakvim "trećim putem". Dio drugih i veći dio trećih su im sad okrenuli leđa, ali još uvijek imaju dobru osnovu nadati se da će osvojiti 10-12% glasova i 15-ak mandata.

Sada su neka previranja na ljevici, s ciljem da se oko Josipovića i možda još poneke jake osobe okupi neka snaga, koja bi mogla oduzeti one glasove nezadovoljnih SDP-om, koji sad daju glasove ORaH-u i još uvijek SDP-ovoj koaliciji. Mirela Holy, koja je puno uložila u podržavanje Josipovića, sad je rekla da neće surađivati s njim. Teško mi je vjerovati da bi se tu mogla okupiti neka ozbiljna snaga. Josipović nema tu karizmu. Mogao bi tu biti poneki mandat, kao i Čačićevih reformista u 3. izbornoj jedinici, možda i Linića u 8..

Svi "treći putovi" zajedno, na ljevici i desnici, mogli bi možda osvojiti dvaput više mandata nego 2011., i to više zahvaljujući koncentraciji glasova (manji rasap na marginalne liste) nego ukupnom rastu glasova. Ne vjerujem da bi se moglo dogoditi da svi zajedno osvoje više od 30 mandata (od 140, ne računajući trojicu HDZ-ovih Hercegovaca i osam "manjinaca").

Mobilijacija lijeve polovice Hrvatske

Tako, dakle, ključna bitka ostaje između dva dominantna bloka, koji će među sobom podijeliti, vjerovatno, između 110 i 120 mandata. Iako je ljevica doživjela poraz na predsjedničkim izborima (za jedan promil - BiH ne treba računati, jer tamo će HDZ uvijek imati preko 90%), vidljivo je da su se mnogi iz lijeve polovice Hrvatske (manjina od 49,95%), koji su bili rezignirani zbog katastrofalne neuspješnosti aktualne vlade i desne ofanzive (započete ujesen 2012., suradnjom "U ime obitelji", Hrvatske biskupske konferencije i HDZ-a u kampanji protiv zdravstvenog odgoja), sada trgnuli, suočeni s mogućnosti da Opus Dei, šatoraši, lopine i paraziti posve zavladaju Hrvatkom. A dolaze konačno i neke umjereno dobre vijesti iz privrede - navodno je Hrvatska konačno izašla iz recesije.

Zato postoji tendencija da se ljevičari i liberali okupe oko SDP-a kao manjeg zla. Osobno, mislim isto što sam napisao prije mjesec dana: »Koliko god se gadim i plašim desnog okupljanja, više jednostavno ne mogu misliti, da je bolje da i 2016. imamo na čelu vlade idiota, nego špiju. S potonjim, bar ćemo znati na čemu smo. Rizik, ali to je bolje nego beznadno truljenje.«

Zoran Milanović je po mom mišljenju idiot, u onoma izvornom grčkom smislu, naime čovjeka koji uopće ne brine o interesu polisa, kad se radi o vođenju vlade. Ali, svakako, sposoban je onesposobiti sposobne, da bi sebe održao na vlasti okružujući se poslušnicima. I tako sad igra na polarizaciju, s pravom računajući na okupljanje oko njega i SDP-a. Žarko Puhovski je konstatirao: »Grabar-Kitarović se kao predsjednica države okomila na Milanovića, a time mu samo pomaže pred parlamentarne izbore. (...) U SDP-u su shvatili da je Karamarko u pravu i da ne možeš dobiti sve građane, ali da zato možeš okupiti svoje. (...) Milanović nema drugu šansu osim ovakvih konfrontacija, i on sada kopira Karamarkovu strategiju.«.

Kao što su HDZ-u neprijatelji na svim izborima bili oni koji su ga napadali sdesna (i to je od 1992. uspješno suzbijao), tako je Milanoviću prvi cilj suzbiti napade slijeva. Poraz na izborima protiv HDZ-a moći će preživjeti (s dobrim šansama da i nakon toga održi kontrolu nad SDP-om, jer beneficija za dijeljenje bit će i u oporbi), ali rast lijeve alternative mogao bi biti razoran (kako se dogodilo u Sloveniji i Grčkoj, gdje su nekad vladajuće socijaldemokratske stranke svedene na marginalnost); ali mi smo daleko od toga.

Zabava za mase

Imamo dakle i dalje igru na dva gola, zabavu za mase. Kad nema kruha, barem ima igara! U svemu tome, ozbiljne političke teme i dalje neće dolaziti na red. Nije nažalost samo predsjednik Vlade idiot. Malo se ljudi bavi politikom (ili "politikama") kao sagledavanjem općih i zajedničkih interesa, interesa polisa.

I dalje imamo tri trivijalna sukoba:

- amoralni familizam u masama (gledanje "gdje meni može nešto kapnut") i kronistička mreža na vrhu;

- familistički moralizam (obitelj, vjera, domovina - kao na misi, 15 minuta tjedno) nasuprot ispraznim lijevim i liberalnim frazama;

- birtijaško-stadionska derača i malograđansko dizanje finih nosića.

Propadanje će se nastaviti. Ništa novo u zadnjih 35 godina.

- 12:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.02.2015., ponedjeljak

Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?

Prenosim dijelove članka objavljenog na blogu "Ekološka ekonomija". Ako vas zanima, pogledajte cijeli članak!

Što točno znači dogovor, koji su prije tri dana (petak, 20. veljače) financijski ministri Grčke i eurozone, nakon dramatičnog radnog tjedna? Navodno je propast pregovora spriječena jednosatnim telefonskim razgovorom Ciprasa i Merkel u četvrtak kasno navečer (...)

Prenosimo neke aktualne komentare, te razmišljaa nekih publicista i neortodoksnih ekonomista o dubljim strukturalnim uzrocima poremećaja, unutar Grčke i međunarodno.

Tumačenja aktualnog dogovora su raznolika, te svakako vrlo nesigurna, jer je prošlo tek dva dana. (...)

Radikalna ljevica napada Sirizu za izdaju izbornih obećanja (...)

Nobelovac Paul Krugman objavio je danas na svom blogu komentar Greece Did OK. On smatra da je Grčka postigla uspjeh. Glavni problem pregovora je grčki primarni suficit: koliko će smjeti potrošiti na druge stvari, osim vraćanja dugova? (...)

Krugman smatra da Njemačka neće moći dalje nametati rigidne mjere odricanja (austerity). Prije nekoliko godina, sve su "vrlo važne osobe" (VSPs) u Europi vjerovale u austerity, ali danas to više nije slučaj. (...)

Sirizu nazivaju radikalnom ljevicom, ali ona to zapravo nije. (...)

Njemački suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan EMU. Nesumnjivo da na dulji rok vanjski deficit može biti štetan za ekonomiju, piše Flassbeck, ali isto je istina za suficit. (...)

Wolfgang Kauder je rekao da Grci moraju shvatiti kako nije europska politika bail-outa ono što ih je gurnulo u jad, nego promašaj njihovih vlastitih elita. Međutim, reforme koje je Troika iznudila od 2010. uperene su protiv običnih ljudi. (...)

Pavlos Elefteriadis piše da fundamentalni problem Grčke nije ekonomski rast nego politička nejednakost. Trapavi propisi i nefunkcionalne institucije ostale su od 2009. uglavnom nepromijenjene, jer je to u interesu favorizirane manjine, a osobito najbogatijih. (...)

Troika nije tražila fundamentalne reforme u tim odnosima i tako su samo održavali status quo. Jednako se događa u Irskoj, Španjolskoj i Portugalu. (...)

Cipras je najavio radikalne mjere protiv oligarha (...)

Nikoloudis priznaje da fokusiranje na najbogatije i najmoćnije neće eliminirati izbjegavanje poreza. Dapače: u cjelini, najveće kompanije su najskrupolozinije u plaćanju poreza, za razliku od npr. mnogih slobodnih zanimanja. Napad na korupcijsko ponašanje moćnih interesa je više u interesu pravde nego povećanja državnih prihoda. Moja je ambicija promijeniti sustav, a ne boriti se protiv svih, rekao je Nikoloudis. (...)

Široka ekonomska superiornost u mnoštvu djelatnosti ne mora voditi do trgovačkog suficita. Ako se više zarađuje, nema razloga da se više i ne troši. (...)

Njemački višak i rastući dug na europskoj periferiji su dvije strane istog novčića. (...)

Nijemci svoj višak štednje koriste za financiranje partnera unutar eurozone da kupuju njemačke proizvode. Tako ovi gomilaju dugove, koje je sve teže vraćati. Da nema zajedničke valute, svaka zemlja bi mogla voditimonetarnu politiku, usklađujući vrijednost svoje valute. (...)

Monetarno popuštanje i slabiji euro samo preusmjeravaju europske interne neravnoteže prema van. (...)

Problematično je međutim je li ovisnost o volji SAD da dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije što je fer, nego što je održivo. A nije održivo da Amerikanci stalno igraju ulogu zadnjeg utočišta svjetske potrošnje, stalno posuđujući da bi živjeli iznad svojih sredstava. (...)

Sadašnji "rast" Njemačka ostvaruje financirajući neodržive trgovinske neravnoteže, unutar i izvan eurozone. Taj je rast iluzija. za Njemačku, kao i za svijet, to je loša trgovina. (...)

- 20:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.02.2015., petak

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", Vol 10 (2014), br. 1 (upravo tiskan). Otvoreno za diskusiju!

Sažetak

Pojam ekološkog ili okolišnog pokrata u ovom radu koristi se u najširem smislu. Razlikuju se "građanski" i "društveni" aktivizam, povezano s pojmovnim razlikovanjem "građanskog" i "civilnog" društva. "Ekologistički pokret" razmatra se kao uži segment. Može se govoriti i o raznim ekološkim pokretima, vezanim uz posebne teme ili uvjerenja. U radu se posebno razmatra pokret za ekološku poljoprivredu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih nastavlja se na aktivnosti iz druge polovice 1980-ih, kada je ostvario relativno masovnu mobilizaciju javnosti. Nakon razdoblja intenzivnih ratnih operacija 1991., već od početka 1992. neke udruge obnavljaju i šire aktivnost, a javljaju se i nove.

Do kraja 1996. razvijaju se brojne lokalne, nacionalne i međunarodne aktivnosti, razvijaju vještine društvenog aktivizma i jačaju organizacijske sposobnosti. Mogu se razlikovati "lokalističke" i "progresističke" udruge. Idološki, pojavljuju se tri struje: konzervativna, socijalno-ekološka i dubinsko-ekološka. Konfuzija i svjetonazorski raskoli doveli su do raspada Hrvatskog saveza zelenih. Nasuprot tome, afirimirala se grupa udruga oko "Zelenog foruma", osobito zagrebačka Zelena akcija, koja u široj javnosti postaje paradigma za ekološki pokret u cjelini.

Razdoblje 1997.-1999. donosi uspjehe u masovnoj mobilizaciji. Organizirane su nacionalne kampanje protiv termoelektrana na ugljen i protiv GMO. Pokret za ekološku poljoprivredu lobiranjem postiže prve uspjehe. Vrlo je značajno sudjelovanje ekoloških udruga u kampanji "Glas '99".

U završnom dijelu rada obrađuje se situacija početkom 2000-ih godina. Koalicijska vlada bitno mijenja odnos prema civilnome društvu. To međutim ima i negativne učinke, jer se dinamika društvenih pokreta ukrućuje u statiku "trećeg sektora". Mnogo je manje sadržajnih promjena bilo u odnosu prema okolišu, prirodi i načelu ekološke održivosti.

- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.02.2015., utorak

Postanite vlasnik električne nanomreže i zeznite Elektru!

Na blogu Ekološka ekonomija objavio sam članak Nova elektroenergetika: od nanomreže do supermreže. Fundamentalna tema za ekonomiju i politiku, o kojoj nažalost kod nas gotovo nitko ne govori. Prenosim ovdje nekoliko rečenica, nadajući se da će što više čitatelja poželjeti pročitati i cijeli tekst!

Kućne solarne elektrane postaju toliko jeftine, da je cijena proizvodnje jednog kilovatsata (LCOE) u velikom dijelu svijeta već sad manja nego ona koju potrošać plaća lokalnoj elektrodistribuciji. (...)

Da biste smanjili ukupne troškove i svoju ovisnose o Elektri, možete se dogovoriti sa susjedom i isntalirati nekoliko metara žice tako da vaša domaćinstva postaju jedan potrošač. (...)

I tako može nastati mala, lokalna mreža, koja umrežava nekoliko stotina malih potrošača i malih proizvođača (...)

Takve lokalne mreže se onda mogu međusobno povezivati i usklađivati, da bi se optimirala proizvodnja i potrošnja, sigurnost i fleksibilnost (...)

Ne radi se (više) o nekom "njuedžovskom", holističkom, "alternativnom" zazivanju harmonije, nasuprot kaosu tržišta, pragmatičnosti država i nemilosrdnosti konkurencije. Riječ je o kretanjima u srcu globaliziranog kapitalizma. (...)

Savjetnička tvrtka Navigant Research od ožujka organizira globalnu diskusiju insidera o temi The Future of Small Scale Microgrids and Nanogrids (...)

Zaključuju da će oni koji se prilagode ovim ubrzano mijenjajućim tržišnim snagama napredovati u novu eru malih, distribuiranih, samodovoljnih mrežnih sustava. Oni koji ne prihvate rizik ostat će otraga, vezani uz zastarjeli posnovni model i prevaziđene tenologije.

[DISCLAIMER: Djeco, ne pokušavajte to kod svoje kuće! Hrvatski čitatelji moraju imati u vidu da su ovo vijesti s jednog drugog planeta, zvanog Zemlja. Kod nas se to ne isplati i nikad se neće isplatiti. Ako ne vjerujete, pitajte našu Vladu, naše najutjecajnije eksperte ili trenutnog direktora HEP-a (požurite dok ga ne smjene - doduše, teško da će i slijedćei biti drugačiji.)]

- 22:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.02.2015., nedjelja

Žudnja za mudrošću vs pragmatizam znanosti?

Prenosim nekoliko pasusa iz teksta Što bi to bilo "čista" filozofija?, objavljenom na blogu Mudroljublje.

(...) Sljedeći zapisi su potaknuti jednom davnom diskusijom na forum.hr (srpanj 2013), kad je jedan diskutant ustvrdio da je filozofija u odnosu na znanost potpuno nemoćna, neplodna i nepotrebna, postavivši zahtjev da mu se navede jedan jedini izum koji služi ljudima za povećanje blagostanja, a do kojeg se došlo čistim filozofiranjem.

Bio je naravno uvjeren, da je to nemoguće. Moja je prva reakcija bila:

Oh, to je jednostavno. Jedan takav izum jest: ideja da bi izumi trebali služiti ljudima za povećanje blagostanja. (...)

Zašto se danas podrazumijeva da se filozof smije služiti samo riječima i čim se u igri matematika kompliciranija od običnog brojanja, to više nije "filozofija"? (...)

Kako je došlo do toga, da se "težnja ka mudrosti" istjera iz "znanosti", koja se shvaća posve utilitarno? (...)

Što u pojmu "filozof" spriječava da se netko bavi eksperimentima, matematikom i "specifičnim pitanjima"? Naravno da ne možeš pridonijeti fizici ako ne razumiješ matematiku i eksperimentiranje, to nije sporno. Mora li tu fizičar stati? Ne može li filozof to naučiti? (...)

Možda je von Weizsäcker naprosto bio izdanak jednog doba, vrhunca klasičnoga njemačkoga duha prije nacističkog uništenja, koje je ozbiljno shvaćalo takva pitanja i visoko uvažavalo tradicionalnu filozofiju (što i kod njegovog mentora Heisenbergamožemo jasno vidjeti)? Jesu li 1950-ih i 1960-ih, uzletom pragmatičnih Amerikanaca (...) i "krajem metafizike", njihove predodžbe zasnovane na klasičnom obrazovanju (iz "prve kulture") postale bespovratno zastarjele, pa su njihovi studenti bili posve u pravu tvrdeći da im Platon i Kant više nisu potrebni? Pa su sada njihovi unuci hiperinteligentni anti-intelektualci poput četvorke iz serije "Teorija velikog praska", kojima su, van njihovih struka, jedina duhovna hrana popularni stripovi i filmovi koji su doduše i meni dragi, ali su ipak trivijalna literatura (kič) za duhovni nivo adoloscenata? (...)

A svime time bavim se, barem kako ja sam sebe doživljavam, iz jednog jedinog, zajedničkog poriva žudnje za mudrošću. Uvijek se pitam "a što to zapravo znači?". To sam u Uzorna filozofija 1 označio kao "filozofski po-stav". Mislim da se to što činim može nazvati filozofiranjem i ne tarem glavu s time je li čisto ili nečisto. Još manje o tome, je li korisno, hoće li dovesti do nekog izuma ili povećati blagostanje. (...)

Filozof ne zna ono, što »svi znaju«. Ali na osnovu toga neznanja, može tragati za novim znanjima. Može pokušati postati znalac. Početni iskorak usmjerava dalje korake.

Je li tada još uvijek filozof? I jeste i nije. Ne u dva različita smisla, nego u istom smislu. Kao što infinitezimala jest i nije jednaka nuli.

(Uzorna filozofija 4)

- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.02.2015., petak

Hrabrost filozofa vs rezignacija intelektualca?

»Samo stoj uspravno i govori istinu.« (Miles Vorkosingan)

Prenosim dva svoja kratka teksta, objavljena u facebook grupi "Što čitam?". Htio bio to srediti, ali nemam nikad vremena za to, a mislim da moja razmišljanja mogu biti nekim čitateljima zanimljava, pa prenosim, uz manje preinake.

Žarko Paić: "Moć nepokornosti : Intelektualac i biopolitika", Zagreb: Antibarbus, 2006.

Foucoult (na partiallyexaminedlife.com)

Knjiga u tradiciji postmodernog smjera u filozofiji početkom 21. stoljeća. (Alan Badiou razlikuje tri smjera: hermeneutički, analitički i postmoderni.)

Pisao sam o Foucoultovoj knjizi "Vladanje sobom i drugima", gdje analizira filozofsku pareziju: govoriti istinu (tj. ono, što kao istinu vidiš), bez obzira na opasnosti. Filozof ne smije biti samo logos (diskurs), nego i ergon (politički savjetnik), pa što ga koštalo (i makar savjete nitko ni ne treži). U obliku proroka, vrača, filozofa ili znanstvenika.

Filozofija je, kaže Foucoult, drugo ime za pareziju. Filozof je onaj tko ne teži moći i ne uključuje se u strukturu igara moći (politics), ali se uključuje u politiku u smislu rasprave o osnovama zajednice i društva (politeia).

Foucoult je također uveo pojam "biopolitika" (moć nad životom) i 1970-ih uočio nadolazak onoga što danas svi zovemo "neoliberalizam".

Trideset godina i jednu epohu kasnije (epoha globaliziranog neoliberalnog kapitalizma), nakon što je provedena trostruka destrukcija (države blagostanja, komunističkog bloka i humanističkog univerzalizma moderne), Paić piše o pojmu intelektualca danas.

Intelektualac je sveden na izbor dvije uloge: ili je "strateg i mandarin" liberalno-demokratske ideologije, ili je puki "disentolog" koji nemoćno traži mogućnost neke nove utopije. On je tada "moralno-politički disident" (Chomsky). Brani individualnu autonomiju protiv ekonomske globalizacije i medijskog "začaravanja" (mislim da sam ovdje bio preporučio i knjigu "Mediokracija").

On je, kaže Paić, radikalan, pa je i protiv "bioetike" koja je "sekularizirana teologija spasenja", nemoćna u suočavanju s globalnim kapitalizmom. Bioetičari Paiću strašno idu na živce. On se poziva i na radikalnu alternativu Milana Kangrge: "Etika ili revolucija".

Nasuprot nemoći "disentologije", u nepostojanju utopije, "moć nepokornosti" intelektualca svodi se na to da promišlja u promišljanju aktualne "distopije" u nekom meta-utopijskom traganju za "događajem" (ah, Heidegger...) u kojem se događa otpor postojećem. Tu negdje navodno ima nade.

Korisno je pročitati tu knjigu. Intelektualac, koji strasno dokazuje kako je biti intelektualac postalo besmisleno, ali ipak nekako nalazi (i sebi samom pripisuje) glas nade. Kako je destruiran poziv filozofa na Istinu, ostaje samo čangrizavo pozivanje na osobnu autonomiju od globalne moći. On više ne nastoji na ergonu: priča samome sebi.

Nasuprot tome, mislim da se važan preobražaj upravo događa u prezrenom svijetu "tehnike", gdje su mnogi filozofi zapeli u ispraznom žargonu hajdegerijanskog užasa i prezira (pa se ne usuđuju u tu šumu zaći). Tu povezujem dva smjera svojih interesa: mudroljublje i ekološku ekonomiju (osobito energetiku).

Ukazujem tu (i preporučam za čitanje) nekoliko knjiga nedavno preminulog Ulricha Becka, gdje spominje pojmove "druga moderna" i "novo prosvjetiteljstvo", te George Myerson: "Ekologija i kraj postmoderne", Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002. (Pisana prije 15 godina, pa su se i tu neke važne promjene dogodile.)

Ekologija se pojavljuje kao nova "velika priča", kao ekologizam (i sukobljava s pretendentom na hegemonom položaj među "velikim pričama" u liku fizikalizma odnosno scijentizma; holizam vs redukcionizam), negirajući Lyotardovu tezu da je svim velikim pričama došao kraj (a da ne spominjemo, uostalom, danas kod nas agresivnu nacionalističko-katoličističku sintezu). Tu izranja novi tip "metajezika" (ah, volim te raznolike "mete-" ;-) )

Moguće su pak i događaju se i preozbrazbe tehnike (odbacivanje tehnicizma), u "Energiewende" i idealu "Circular Economy". »Za cilj je postavljen ne samo tehnologizirani svijet, nego i ekologizirani svijet.« (Myerson 2001/2002:51) Nema, naravno, garancije da će to uspjeti.

Bilješka od 30. prosinca 2014, na koju se gore pozivam:

Michael Foucault: "Vladanje sobom i drugima : Predavanje na College de France (1982.-1983.)", Zagreb: Antibarbus, 2010.. Knjiga koju sam pročitao prije par godina, a sada sam se ponovo sjetio i uzeo u ruke (kao i svoje tadanje bilješke) da pročitam neke dijelove. Zbog, naime, sukoba u koje dolazim. (Konkretno, u posljednja tri dana, zbog jednog teksta kojeg sam objavio o jednom od predsjedničkih kandidata.)

Na način kako Foucoult ovdje razlaže, nastojim slijediti ono, što vidim kao istinu (bez velikog "I"!), ne obaziraući se na igre znanja i moći (što mogu, jer sam u penziji kao društveni aktivist). To je stav koji on označava riječju "parezija". (Nažalost on nije baš pisac dobrog stila.)

Parezija je izvjesni način govorenja istinitog, koji se ne odnosi na eristiku, pedagogiju, retoriku ili umijeće dokazivanja. Ono što parezija jest ne nalazi se u internoj strukturi diskurza, ni u svrhovitosti diskurza, već u »riziku, kojem istinito govorenje izlaže samoga govornika«. (str. 58) [Ne samo onaj očiti rizik, kad filozof govori istinu tiraninu (Platon), ili pak izražava nevjeru u bogove u koje vjeruju njegovi sugrađani (Sokrat). Rizik postoji i kad govoriš samome sebi.]

Suprotno performativnom iskazu, u pareziji postoji retroakcija: događaj iskaza utječe na način bivanja subjekta. (str. 67)

»Filozofija (...) može postojati jedino u činjenici da je slušaju«. (str. 213) Uključivo govor sa samim sobom. Parezijski govornik sklapa "ugovor sa samim sobom". »Mislim da bi se na taj način mogla izvesti cijela analiza dramatike i različitih oblika dramatike istinitog diskurza: prorok, vrač, filozof, znanstvenik.« (str. 68) »Svoj rad na sebi, to je zbilja filozofije.« (str. 219)

»Filozof ne smije biti samo logos (diskurz, sam diskurz, goli diskurz). On također mora biti ergon.« (str. 205) Ergon - djelatno i funkcionalno političko savjetovanje. Ne uključiti se u strukture igara moći, ali biti uključen u politiku (politeia, osnove zajednice i društva). S time u vezi i »dimenzije iskustva ludila« (str. 11) da se, iz svoje vlastitosti, suprotstaviš vlasti (moći i znanju - onome što "svi znaju").

"Filozofija" je u bitnom samo drugo ime za pareziju. (To je jedan stav, a ne nizanje stavaka.)

Nađoh prije par dana da časopis "Holon", Postdisciplinaran znanstvneoi-stručni časopis, br. 2/2014, ima temu broja "Michel Foucoult". Pročitao sam Jadranka Brnčić: "Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu".

Ješuu ben Josefa Nazarećanina možemo, po svjedočenjima koja o njemu imamo (vidi: Bilješka o etici: Hilel i Ješua), razmatrati kao primjer parezije (na način, propovjednika i proroka, što je jedan od oblika koje Foucoult navodi).

IZvorno objavljeno na blogu "Mudroljublje".

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2015., utorak

Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata

U pozivima na "nacionalno jedinstvo" postoji "Kvaka 22": preokretanje u suprotnost.

Kad političar poziva na jedinstvo (nacije, klase ili drugo), uvijek je to praćeno pozivom da se obračuna s onima, koji jedinstvo ugrožavaju.

Tako je bilo u socijalizmu, kad je bila hajka na tehnomenadžere, anarholiberale isl, i tako je danas, kad desnica poziva na obračun s komunistima, jugoslavenima, ćirilicom, pederima itd..

(Usput, 1970-ih, kad se uvodio "pluralizam samoupravnih interesa", pojavila se i parola: "Svi jedinstveni u borbi za pluralizam!)

Takvih uvijek ima, ili se uvijek mogu naći. Borba za jedinstvo Hrvata jest borba protiv loših Hrvata.

Tako da se poziv na nacionalno jedinstvo preobražava u poziv na stalnu budnost i borbu protiv Neprijatelja. To je permanentna borba, jer Neprijatelj nikad ne spava i nemoguće ga je posve iskorijeniti.

Tako je rat uvijek važniji nego rad.

- 12:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>