Marketing
Hrabrost filozofa vs rezignacija intelektualca?
»Samo stoj uspravno i govori istinu.« (Miles Vorkosingan)
Prenosim dva svoja kratka teksta, objavljena u facebook grupi "Što čitam?". Htio bio to srediti, ali nemam nikad vremena za to, a mislim da moja razmišljanja mogu biti nekim čitateljima zanimljava, pa prenosim, uz manje preinake.
Žarko Paić: "Moć nepokornosti : Intelektualac i biopolitika", Zagreb: Antibarbus, 2006.
Knjiga u tradiciji postmodernog smjera u filozofiji početkom 21. stoljeća. (Alan Badiou razlikuje tri smjera: hermeneutički, analitički i postmoderni.)
Pisao sam o Foucoultovoj knjizi "Vladanje sobom i drugima", gdje analizira filozofsku pareziju: govoriti istinu (tj. ono, što kao istinu vidiš), bez obzira na opasnosti. Filozof ne smije biti samo logos (diskurs), nego i ergon (politički savjetnik), pa što ga koštalo (i makar savjete nitko ni ne treži). U obliku proroka, vrača, filozofa ili znanstvenika.
Filozofija je, kaže Foucoult, drugo ime za pareziju. Filozof je onaj tko ne teži moći i ne uključuje se u strukturu igara moći (politics), ali se uključuje u politiku u smislu rasprave o osnovama zajednice i društva (politeia).
Foucoult je također uveo pojam "biopolitika" (moć nad životom) i 1970-ih uočio nadolazak onoga što danas svi zovemo "neoliberalizam".
Trideset godina i jednu epohu kasnije (epoha globaliziranog neoliberalnog kapitalizma), nakon što je provedena trostruka destrukcija (države blagostanja, komunističkog bloka i humanističkog univerzalizma moderne), Paić piše o pojmu intelektualca danas.
Intelektualac je sveden na izbor dvije uloge: ili je "strateg i mandarin" liberalno-demokratske ideologije, ili je puki "disentolog" koji nemoćno traži mogućnost neke nove utopije. On je tada "moralno-politički disident" (Chomsky). Brani individualnu autonomiju protiv ekonomske globalizacije i medijskog "začaravanja" (mislim da sam ovdje bio preporučio i knjigu "Mediokracija").
On je, kaže Paić, radikalan, pa je i protiv "bioetike" koja je "sekularizirana teologija spasenja", nemoćna u suočavanju s globalnim kapitalizmom. Bioetičari Paiću strašno idu na živce. On se poziva i na radikalnu alternativu Milana Kangrge: "Etika ili revolucija".
Nasuprot nemoći "disentologije", u nepostojanju utopije, "moć nepokornosti" intelektualca svodi se na to da promišlja u promišljanju aktualne "distopije" u nekom meta-utopijskom traganju za "događajem" (ah, Heidegger...) u kojem se događa otpor postojećem. Tu negdje navodno ima nade.
Korisno je pročitati tu knjigu. Intelektualac, koji strasno dokazuje kako je biti intelektualac postalo besmisleno, ali ipak nekako nalazi (i sebi samom pripisuje) glas nade. Kako je destruiran poziv filozofa na Istinu, ostaje samo čangrizavo pozivanje na osobnu autonomiju od globalne moći. On više ne nastoji na ergonu: priča samome sebi.
Nasuprot tome, mislim da se važan preobražaj upravo događa u prezrenom svijetu "tehnike", gdje su mnogi filozofi zapeli u ispraznom žargonu hajdegerijanskog užasa i prezira (pa se ne usuđuju u tu šumu zaći). Tu povezujem dva smjera svojih interesa: mudroljublje i ekološku ekonomiju (osobito energetiku).
Ukazujem tu (i preporučam za čitanje) nekoliko knjiga nedavno preminulog Ulricha Becka, gdje spominje pojmove "druga moderna" i "novo prosvjetiteljstvo", te George Myerson: "Ekologija i kraj postmoderne", Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002. (Pisana prije 15 godina, pa su se i tu neke važne promjene dogodile.)
Ekologija se pojavljuje kao nova "velika priča", kao ekologizam (i sukobljava s pretendentom na hegemonom položaj među "velikim pričama" u liku fizikalizma odnosno scijentizma; holizam vs redukcionizam), negirajući Lyotardovu tezu da je svim velikim pričama došao kraj (a da ne spominjemo, uostalom, danas kod nas agresivnu nacionalističko-katoličističku sintezu). Tu izranja novi tip "metajezika" (ah, volim te raznolike "mete-" ;-) )
Moguće su pak i događaju se i preozbrazbe tehnike (odbacivanje tehnicizma), u "Energiewende" i idealu "Circular Economy". »Za cilj je postavljen ne samo tehnologizirani svijet, nego i ekologizirani svijet.« (Myerson 2001/2002:51) Nema, naravno, garancije da će to uspjeti.
Bilješka od 30. prosinca 2014, na koju se gore pozivam:
Michael Foucault: "Vladanje sobom i drugima : Predavanje na College de France (1982.-1983.)", Zagreb: Antibarbus, 2010.. Knjiga koju sam pročitao prije par godina, a sada sam se ponovo sjetio i uzeo u ruke (kao i svoje tadanje bilješke) da pročitam neke dijelove. Zbog, naime, sukoba u koje dolazim. (Konkretno, u posljednja tri dana, zbog jednog teksta kojeg sam objavio o jednom od predsjedničkih kandidata.)
Na način kako Foucoult ovdje razlaže, nastojim slijediti ono, što vidim kao istinu (bez velikog "I"!), ne obaziraući se na igre znanja i moći (što mogu, jer sam u penziji kao društveni aktivist). To je stav koji on označava riječju "parezija". (Nažalost on nije baš pisac dobrog stila.)
Parezija je izvjesni način govorenja istinitog, koji se ne odnosi na eristiku, pedagogiju, retoriku ili umijeće dokazivanja. Ono što parezija jest ne nalazi se u internoj strukturi diskurza, ni u svrhovitosti diskurza, već u »riziku, kojem istinito govorenje izlaže samoga govornika«. (str. 58) [Ne samo onaj očiti rizik, kad filozof govori istinu tiraninu (Platon), ili pak izražava nevjeru u bogove u koje vjeruju njegovi sugrađani (Sokrat). Rizik postoji i kad govoriš samome sebi.]
Suprotno performativnom iskazu, u pareziji postoji retroakcija: događaj iskaza utječe na način bivanja subjekta. (str. 67)
»Filozofija (...) može postojati jedino u činjenici da je slušaju«. (str. 213) Uključivo govor sa samim sobom. Parezijski govornik sklapa "ugovor sa samim sobom". »Mislim da bi se na taj način mogla izvesti cijela analiza dramatike i različitih oblika dramatike istinitog diskurza: prorok, vrač, filozof, znanstvenik.« (str. 68) »Svoj rad na sebi, to je zbilja filozofije.« (str. 219)
»Filozof ne smije biti samo logos (diskurz, sam diskurz, goli diskurz). On također mora biti ergon.« (str. 205) Ergon - djelatno i funkcionalno političko savjetovanje. Ne uključiti se u strukture igara moći, ali biti uključen u politiku (politeia, osnove zajednice i društva). S time u vezi i »dimenzije iskustva ludila« (str. 11) da se, iz svoje vlastitosti, suprotstaviš vlasti (moći i znanju - onome što "svi znaju").
"Filozofija" je u bitnom samo drugo ime za pareziju. (To je jedan stav, a ne nizanje stavaka.)
Nađoh prije par dana da časopis "Holon", Postdisciplinaran znanstvneoi-stručni časopis, br. 2/2014, ima temu broja "Michel Foucoult". Pročitao sam Jadranka Brnčić: "Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu".
Ješuu ben Josefa Nazarećanina možemo, po svjedočenjima koja o njemu imamo (vidi: Bilješka o etici: Hilel i Ješua), razmatrati kao primjer parezije (na način, propovjednika i proroka, što je jedan od oblika koje Foucoult navodi).
IZvorno objavljeno na blogu "Mudroljublje".
Post je objavljen 06.02.2015. u 21:24 sati.