Pregled posta

Dvije Hrvatske u ringu: ako nema kruha, ima barem igara!

Mjesec i pol nakon drugog kruga predsjedničkih izbora i tjedan dana nakon inauguracije nove predsjednice, možemo konstatirati: glavna činjenica izbora nije bila neočekivana uspješnost Ivana Sinčića u prvom krugu, nego činjenica, da je u drugom krugu izašlo 400.000 ljudi više, nego u prvom (vidi: Neke zanimljive brojke uz drugi krug izbora). To je naime dodatno pokazalo, da su politička zbivanja u Hrvatskoj i dalje fokusirane na bitku dvije vladajuće snage, te da je većina građana time zadovoljna i baš to i želi.

Politički duopol od 2000.

Hrvatska politička realnost od 2000. određena je duopolom dvije dominantne stranke, koje na izborima 2000.-2011. dobivaju između 23% i 35% glasova. (Postoci su u tim granicama, kad su izlazile samostalno. Kad su pak izlazile na izbore u koalicijama, postoci su i tim granicama kad prema rezultatima anketa procijenimo udio pojedinih članica koalicije.)

To doduše samo po sebi i nisu impresivni postoci, te nijedna od dominantnih stranaka ne može sama postići većinu za formiranje vlade. Zato se može govoriti o podijeli na dva pola, a ne o pravom dvostranačju. Svi ostali prisiljeni su orijentirati se prema ta dva pola, bilo da se trajnije veŽu uz jedan od njih, vrludaju mijenajući saveznike, ili nastoje afirmirati neki "treći put" (ili već trideset treći).

Od bitnog je značaja za strukturiranje političke scene da nijedna treća snaga, čak ni u koaliciji, ne osvaja 10% (HSLS je 2000. bio na oko 14%, ali je doživio katastrofalni pad 2003.). Osim SDP-a i HDZ-a, na čvrstu izbornu bazu mogu računati samo dvije regionalne stranke, IDS i HDSSB; a pritom je i potonja, prema rezultatima lokalnih, europskih i predsjedničkih izbora 2013.-2014, danas slabija nego što je bila 2011. (kad je u dvije izborne jedinice osvojila šest mandata).

Tendencija je, da druge tradicionalne stranke gube podršku i prisiljene su zbijati se oko dvije dominantne stranke. U suprotnom, sam njihov parlamentarni status dolazi u pitanje (kao što se dogodilo HSP-u i HSLS-u). Tako su sada na dva pola dvije koalicije sa čak 12 stranaka, a moguća su i proširenja.

Strategija polarizacije

U odnosu na vrijeme prije predsjedničkih izbora, politička se scena snažno polarizirala. Zaoštravanje sukoba danas je svjesni izbor obje dominantne stranke: strategija da se biračima nametne izbor ili-ili. Međutim, nije to puka manipulacija: činjenice pokazuju, da većina birača to želi i to traži.

Nakon što je neusporedivo važniju poruku poslala izborom gostinu u počasnoj loži na inauguraciji nego svojim "politički korektnim" govorom, nova predsjednica u prvom danu svog mandata povukla je agresivne poteze usmjerene na političku, ideološku i kulturološku polarizaciju, udvarajući se svojoj polovici Hrvatke (50,05%): pozivanje popa da blagoslovi prostorije (mogla je možda i egzorcista, da istjera Duh Nečisti koji je tu 15 godina stolovao), izbacivanje Titove biste i posjeta nelegalnom prosvjedu tzv. Branitelja u Savskoj (s velikim "B", da se označi njihova razlika prema običnim "braniteljima", koji od svojeg ratnog angažmana prije 20 godina nisu napravili profesiju ili smisao života).

Predsjednik HDZ-a prezrivo je odbacio prigovor nominalno drugog čovjeka stranke (vrlo je vjerojatno da to neće dugo biti) da je radikalna retorika pogrešna. On, eto ne misli da je retorika mobilizacije za novi rat problematična. Velika većina birača s njim se slaže.

Predsjednik stranke i predsjednica države pozivaju na "nacionalno jedinstvo" odnosno "zajedništvo", ali problem je da to faktički znači poziv na stalnu borbu protiv "unutrašnjeg neprijatelja" koji jedinstvo ugrožava ("Kvaka 22" - vidi: Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata). Pozivi na "novi domovinski rat" sigurno imaju puno više odaziva nego eventualni pozivi na "novi domovinski rad". Mi ćemo kliktati "U boj, u boj", a ekonomski program pisat će nam Nijemci.

Nastupi predsjednika vlade i spekulacije o tome kako vlada priprema prijevremene izbore, pokazuju da je SDP prihvatio bačenu rukavicu i izabrao istu strategiju polarizacije.

I koliko god nekima od nas bila neugodna, to je racionalna strategija, za obe strane, s gledišta želje da se dobiju izbori za Sabor. Narodu to odgovara. Većina ljudi polarizaciju želi. Dio birača vrluda, tražeći neku alternativu duopolu, ali većina želi polarizaciju. Nije to samo odabir političkih lidera: to dolazi odozdo - iz prokletoga nacionalnoga mentaliteta, koji još uvijek nije završio onaj građanski rat od prije 70 godina (istraživanja su pokazala da se ljudi i dalje snažno politički opredjeljuju prema tome u kojoj im je vojsci bio otac ili djed u Drugom svjetskom ratu).

Još uvijek, tamo dolje u metafizičkim dubinama usranoga narodnoga bića, vojuju žestoke manjine ustaša i partizana, a domobranska većina prihvaća tako ustrojeno poprište i gleda kome se pridružiti.

Zasad, ipak, nema fizičkog nasilja

Postoje ipak i neke pozitivne okolnosti. Kako se bitke još uvijek vode za glasove a ne juriša na kote, kako većina glasača u srcu ipak jesu domobrani pa ih nasilnici plaše, zasad se fizičkoga nasilja malo; na čemu ne mora ostati.

Prije 26 godina, bio sam društveni i politički aktivist koji se borio za slobodne izbore, preuzimajući rizik kad se većina još, domobranski, nije štela mešat. Sudjelovao sam u prosvjedima i društvenim borbama sve do 2012.. Sada ima onih mlađih, novih revolucionara, koji mi kažu kako je to bezvezno, kako zapravo slobodni izbori i nisu najbolji put.

Oni, ipak, zasad minimaliziraju nasilje. Što mogu, možda sam naprosto kukavica, ali fizičko nasilje nikad nisam zavolio (vidi moje tekstove iz doba "facebook prosvjeda" prije četiri godine, kad je došlo do fizičkog sukoba u Radićevoj: Mi smo odgojili te huligane i Bitan napredan na današnjem prosvjedu). Koliko god bili nezadovoljni "strančarenjem", još uvijek je puno bolje da se energije kanaliziraju u predizborne nego u ratne kampanje.

Mene ratnička retorika užasava; možda sam preosjetljiv, možda previše pamtim. Opet, većina možda olako prihvaća zapaljive parole, kao da je to onak neobavezna pučka zabava s pjevanjem i pucanjem, ne brinući o mogućnosti da verbalno ratovanje pređe u materijalno. Ne mogu a da se ne naježim kad predsjednik HDZ-a kaže Pred nama je novi domovinski rat, ne mislim na rat i oružje, nego mislim na domovinski rat za bolju Hrvatsku.

Ne mogu a da se ne sjetim srpskoga vožda koji je 1989. poručivao Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene, uz osudu nesloge i izdaje unutar srpskoga naroda. (Video: Celi govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989; rekao je svašta drugo, većina je bila neprobematična, ali bar neki od nas, koji smo to slušali, shvatili smo da je samo ta rečenica važna).

Okolnosti da zasad nema većeg fizičkog nasilja (zanimljivo je da nijednog fizičkog sukoba sve ovo vrijeme natezanja oko ćirićnih tabli nije bilo između Hrvata i Srba u Vukovaru), pridonosi i činjenica da nasuprot žestokoj retorici većina, praveći političke odabire, i dalje kalkulira oko sitnih klijentelističkih interesa, držeći se "amoralnog familizma". Još uvijek živimo relativno dobro, još uvijek nije došlo vrijeme kad kronističko-klijentelistički sustav više neće biti u stanju funkcionirati (lenjinistička revolucionarna sitaucija, u kojoj bi neka šatoraško-uimeobiteljaško-živozidovska radikalna frakcija mogla preuzeti pravu vlast). Hrvatska je još uvijek u boljoj situaciji nego Grčka 2009..

Velikoj većini ne smeta što su oni na vrhu lopovi, jer kalkuliraju da će preko kumovskih veza i njima nešto kapnut (vidi članak iz 2009: Ekonomija kapanja": zašto zapravo ne želimo kraj korupcije).

Nitko od onih koji su za nju glasali neće okrenuti leđa Kolindi Grabar-Kitarović zato jer če prekršiti obećanje i ostati u rezidenciji na Pantovčaku. Svima je jasno da je ono bila samo formalnost, kao što im je jasno da parole s nedeljne mise ne treba ozbiljno shvaćati. Hrvati su narod malih seronja koji žele da im na čelu budu veliki seronje, a ne nekakvi mudrijaši i moralisti. Imamo točno ono, što želimo.

Ljudi žele polarizaciju, žele ratnu retoriku, ako baš ne i pravi rat. To im je blisko, na to su svikli, to je jednostavno, crno-bijelo. Ne žele se mučiti suptilnijim promišljanjima o modusima preživljavanja i napredovanja u kompleksnom svijetu (čime se recimo intenzivno bavi ORaH u seriji predloženih "sektorskih politika", za koje je interes javnosti infinitezimalan). Žele jeftine birtijaške parole, a ne akademske analize.

Manjina luta u potrazi za čudom

Značajna manjina je dala glas Sinčiću, što su neki moji, sada već bivši, fb prijatelji, trijumfalno prikazivali kao pokazatelj revolucionarne promjene, prijeteći velikom čistkom kad dođu na vlast.

Ali, Sinčić je dobio 17% glasova, a kandidati duopola 76% u prvom krugu. A onda, kako spomenuh na početku, došlo je do snažne mobilizacije u drugom krugu, kad je ostalo ili-ili. Većina je na tu poruku "alternativn3e" manjine reagirala zbijanjem redova oko dominantnih stranaka.

Ako usporedimo rezultate istraživanja javnoga mnjenja Crodemoskop, provedenog početkom veljače, s onima tri mjeseca ranije (prije raspisivanja predsjedničkih izbora), vidimo da se pojavljuje Živi zid sa 7,8% glasova, ali rastu i HDZ za 3,6% i SDP za 3,1%. Svi drugi su opali: ORaH za 5,8%, a nijedna druga stranka ne dobiva više od 2%. Kad odbijemo neodlučne, 37% ispitanika reklo je da bi glasalo za HDZ-ovu koaliciju, 31% za SDP-ovu, 12% za ORaH i 10% za ŽZ. Duopol dobiva 68% glasova, što je manje nego što su na izborima 2011. osvojili Kukuriku koalicija, HDZ i stranke koje su sad u koaliciji sa HDZ-om (41% prema oko 35%, ukupno oko 76%), ali i dalje uvjerljiva većina. (Pogledajte vrlo zanimljivu prezentaciju Dragan Bagić: "Izbori za Hrvatski sabor 2011. godine iz sociološke perspektive").

Koncentracija glasova na dva pola bila je najjača 2007., na izborima koji su održani u vrijeme kad nije bilo krize. Četiri godine kasnije, Kukuriku koalicija je uvjerljivo pobijedila, ali je zanimljivo da su stranke koalicije dobile zapravo manje glasova, nego što su četiri stranke dobile ukupno, samostalnim nastupom, četiri godine ranije (41,1% prema 45,4%, dakle za 4,3% manje). HDZ je dobio za 11,4% manje (sa 34,9 na 23,5%).

Oko 15% glasova godine 2011. otišlo je novim akterima, a oko 10% rasulo se na razne marginalce, što je pokazalo da dio birača traga za "trećom opcijom". Ali to je manjina.

Ugrubo, tada kao i danas (uzevši u obzir da od 2000. HDZ i SDP nikad nisu pali ispod 23%), birači koji izlaze na izbore su podjeljeni na četiri podjednaka dijela: četvrtina je čvrsto na desnici, četvrtina čvrsto na ljevici, četvrtina vrluda prema prilici (kao što su i mnoge "centrističke" stranke vrludale sklapajući koalicije i sa SDP-om i sa HDZ-om), a četvrtina traga za nekom alternativom, ali su pritom krajnje nestalni i velik se dio tih glasova rasipa. Lutaju u potrazi za nadom, ili čudom.

Od "trećeg puta" do trideset trećeg

Laburisti su 2011., u svojem prvom nastupu, dobili 5,2% glasova i osvojili šest mandata (manje nego što su se nadali), a sad će se boriti za goli opstanak.

Nezavisna lista Ivana Grubišića dobila je 2,8%, a sad je prošlost (te glasove, pa možda i više, u 10. izbornoj jedinici mogao bi dobiti "MOST nezavisnih lista").

Koalicija "Bloka umirovljenici zajedno" (BUZ) i dvije manje stranke, koju je predvodio Ljubo Jurčić (četiri godine ranije SDP-ov kandidat za predsjednika vlade), dobila je 2,8%; sad je BUz u HDZ-ovom bloku, a Jurčićeva u međuvremenu osnovana stranka je ispod 1%.

Na desnici, nakon raskola u HSP-u, koalicija HSP-AS i HČSP osvojila je 2,8% i jedan saborski mandat. Nakon toga je HSP-AS prišao HDZ-ovom bloku, a nedavno je Ruža Tomašić sa mjesta predsjednice stranke iz stranke istupila i osnovala novu stranku, najavljujući samostalni nastup.

HDSSB je 2011. znatno napredovao u odnosu na 2007. i udvostručio broj mandata (s tri na šest), ali sad je veliko pitanje mogu li to održati.

Ako usporedimo rezultate izbora za Europski parlament 2013. i 2014, predsjedničkih izbora i anketa, s rezultatima izbora za Sabor 2011., vidimo da ukupni udio glasača "trećih putova" nije bitno povećan, a strahovito su nestalni.

U mjesecima pred druge izbore za Europski parlament, održane u svibnju 2014., formirale su se nove stranke i koalicije, koje su ciljale na glasove nezadovoljnika. Meni se tada činilo da je došlo do stabilizacije političke ponude. (Vidi članak od 17. travnja 2014.: zađite na izbore - ne cmizdrite, da nemate za koga glasat!.) Oni koji su bili protiv "establišmenta", odnosno duopola, mogli su birati između četiri snage, koje su imale šanse osvojiti mandati i koje su dobro pokrivale politički spektar: ljevica (laburisti), desnica (Savez za Hrvatsku), liberali (Partnerstvo hrvatskog centra) i zeleni (ORaH). Napisao sam tada da smatram, bez obzira na osobnu preferenciju, da bi bilo dobro da sve četiri liste osvoje mandat.

Rezultat je međutim bio da 73% glasača dalo glas duopolu. Od ova četiri, samo ORaH je bio uspješan. U slijedećim mjesecima, obje koalicije su se raspale. Iz SzH je HRAST otišao HDZ-u, HDSSB je najavio samostalan nastup i time je ta koalicija faktički prošlost. HSLS je otišao HDZ-u, a o Gabrićevom "Nacionalnom forumu" do prije par dana (kad su se pojavile spekulacije o suradnji s novom Josipovićevom inicijativom) nije bilo ni glasa.

Duopol nije ugrožen

Pojava "Živog zida" nije ugrozila duopol. Glasovi, koje dobijaju u anketi, u gore spomenutoj usporedbi s početkom studenog, idu na račun ORaH-a, laburista, Saveza za Hrvatsku i drugih. Na izborima za Sabor 2011, "treći putevi" dobili su 14 mandata tj. 10% (šest laburisti, šest HDSSB i dva lista Ivana Grubišića). Sad bi to moglo biti više, ali malo je vjerojatno da će biti mnogo više.

Živi zid je pokupio prosvjedne glasove. Teško je predvidjeti kako će se odnos prema njima dalje razvijati. Mogli bi rasti, ali i bitno opasti. Ne bi bilo prvi put. Godine 2005. pojavio se Boris Mikšić kao kandidat koji je došao "niotkuda" i gotovo ušao u drugi krug, a kasnije je sa svojim pokušajima da osnuje stranku skrahirao i brzo nestao sa scene. Godine 2010. Bandić je dobio u drugom krugu 40% (37%, ne računajući BiH), a na izborima za Sabor 2011. doživio je kataklizmu. Mogli bi možda još porasti na radikalnoj antisistemskoj retorici, ali taj je prostor ograničen.

ORaH je prije tri-četiri mjeseca visoko uzletio u nekim anketama. Bilo je to objektivno neodrživo u odnosu na njihove realne mogućnosti. Dio njihovih glasova su pravi zeleni (možda 3%), dio su razočarani glasači SDP-a i drugih lijevih stranaka, a dio fluidni tragači za bilo kakvim "trećim putem". Dio drugih i veći dio trećih su im sad okrenuli leđa, ali još uvijek imaju dobru osnovu nadati se da će osvojiti 10-12% glasova i 15-ak mandata.

Sada su neka previranja na ljevici, s ciljem da se oko Josipovića i možda još poneke jake osobe okupi neka snaga, koja bi mogla oduzeti one glasove nezadovoljnih SDP-om, koji sad daju glasove ORaH-u i još uvijek SDP-ovoj koaliciji. Mirela Holy, koja je puno uložila u podržavanje Josipovića, sad je rekla da neće surađivati s njim. Teško mi je vjerovati da bi se tu mogla okupiti neka ozbiljna snaga. Josipović nema tu karizmu. Mogao bi tu biti poneki mandat, kao i Čačićevih reformista u 3. izbornoj jedinici, možda i Linića u 8..

Svi "treći putovi" zajedno, na ljevici i desnici, mogli bi možda osvojiti dvaput više mandata nego 2011., i to više zahvaljujući koncentraciji glasova (manji rasap na marginalne liste) nego ukupnom rastu glasova. Ne vjerujem da bi se moglo dogoditi da svi zajedno osvoje više od 30 mandata (od 140, ne računajući trojicu HDZ-ovih Hercegovaca i osam "manjinaca").

Mobilijacija lijeve polovice Hrvatske

Tako, dakle, ključna bitka ostaje između dva dominantna bloka, koji će među sobom podijeliti, vjerovatno, između 110 i 120 mandata. Iako je ljevica doživjela poraz na predsjedničkim izborima (za jedan promil - BiH ne treba računati, jer tamo će HDZ uvijek imati preko 90%), vidljivo je da su se mnogi iz lijeve polovice Hrvatske (manjina od 49,95%), koji su bili rezignirani zbog katastrofalne neuspješnosti aktualne vlade i desne ofanzive (započete ujesen 2012., suradnjom "U ime obitelji", Hrvatske biskupske konferencije i HDZ-a u kampanji protiv zdravstvenog odgoja), sada trgnuli, suočeni s mogućnosti da Opus Dei, šatoraši, lopine i paraziti posve zavladaju Hrvatkom. A dolaze konačno i neke umjereno dobre vijesti iz privrede - navodno je Hrvatska konačno izašla iz recesije.

Zato postoji tendencija da se ljevičari i liberali okupe oko SDP-a kao manjeg zla. Osobno, mislim isto što sam napisao prije mjesec dana: »Koliko god se gadim i plašim desnog okupljanja, više jednostavno ne mogu misliti, da je bolje da i 2016. imamo na čelu vlade idiota, nego špiju. S potonjim, bar ćemo znati na čemu smo. Rizik, ali to je bolje nego beznadno truljenje.«

Zoran Milanović je po mom mišljenju idiot, u onoma izvornom grčkom smislu, naime čovjeka koji uopće ne brine o interesu polisa, kad se radi o vođenju vlade. Ali, svakako, sposoban je onesposobiti sposobne, da bi sebe održao na vlasti okružujući se poslušnicima. I tako sad igra na polarizaciju, s pravom računajući na okupljanje oko njega i SDP-a. Žarko Puhovski je konstatirao: »Grabar-Kitarović se kao predsjednica države okomila na Milanovića, a time mu samo pomaže pred parlamentarne izbore. (...) U SDP-u su shvatili da je Karamarko u pravu i da ne možeš dobiti sve građane, ali da zato možeš okupiti svoje. (...) Milanović nema drugu šansu osim ovakvih konfrontacija, i on sada kopira Karamarkovu strategiju.«.

Kao što su HDZ-u neprijatelji na svim izborima bili oni koji su ga napadali sdesna (i to je od 1992. uspješno suzbijao), tako je Milanoviću prvi cilj suzbiti napade slijeva. Poraz na izborima protiv HDZ-a moći će preživjeti (s dobrim šansama da i nakon toga održi kontrolu nad SDP-om, jer beneficija za dijeljenje bit će i u oporbi), ali rast lijeve alternative mogao bi biti razoran (kako se dogodilo u Sloveniji i Grčkoj, gdje su nekad vladajuće socijaldemokratske stranke svedene na marginalnost); ali mi smo daleko od toga.

Zabava za mase

Imamo dakle i dalje igru na dva gola, zabavu za mase. Kad nema kruha, barem ima igara! U svemu tome, ozbiljne političke teme i dalje neće dolaziti na red. Nije nažalost samo predsjednik Vlade idiot. Malo se ljudi bavi politikom (ili "politikama") kao sagledavanjem općih i zajedničkih interesa, interesa polisa.

I dalje imamo tri trivijalna sukoba:

- amoralni familizam u masama (gledanje "gdje meni može nešto kapnut") i kronistička mreža na vrhu;

- familistički moralizam (obitelj, vjera, domovina - kao na misi, 15 minuta tjedno) nasuprot ispraznim lijevim i liberalnim frazama;

- birtijaško-stadionska derača i malograđansko dizanje finih nosića.

Propadanje će se nastaviti. Ništa novo u zadnjih 35 godina.

Post je objavljen 24.02.2015. u 12:11 sati.