25.07.2014., petak
Slijedećih 50 godina - u svjetlu pogrešnih očekivanja iz 1960-ih
Danas sam pogledao razgovor s fizičarom Freemanom Dysonom o njegovim predviđanjima za slijedećih 50 godina. Na poveznici je interaktivni video: možete pogledati njegove kratke odgovore o raznim temama.
Danas ima 90 godina. Davnih 1940-ih je bitno utjecao na razvoj kvantne elektrodinamike, kasnije se bavio i dao značajne priloge u brojnim područjima fizike i matematike. Široj javnosti je poznat po nekim svojim spekulativnim, ali intrigantnim idejama o razvoju tehnologije u budućnosti.
Najpoznatija je "Dysonova sfera", koja je imala dosta odjeka u SF-u ("Ringworld" Larry Nivena, "Vremenski brodovi" Stephena Baxtera). Ideja je, da se gigantskim planetarnim inženjerstvom sagradi sfera oko Sunca, na udaljenosti Zemlje. Ljudi bi živjeli na unutrašnjoj površini sfere i prikupljali svu energiju koju Sunce zrači (a sama sfera bi u okolni prostor zračila u infracrvenom spektru). Na toj površini moglo bi živjeti milijuni i milijarde puta više ljudi, nego danas na Zemlji. (U spomenutim romanima, ideja je svedena na nešto skromniju verziju prstena.)
Pritom je važno imati na umu njegove riječi: »Poanta kod predviđanja nije je li ono istinito ili lažno. Predviđanje je u bitnom ili upozorenje, ili nada.« Dajemo predviđanja na osnovu mogućnosti koje sagledavamo i tendencija koje uočavamo.
To je značajna uloga znanstvene fantastike, koju u svojim teorijskim radovima naročito ističe Darko Suvin, Hrvat koji je ostvario odličnu karijeru kao književni teoretičar u anglosaksonskom svijetu. Takva sagledavanja i uočavanja utječu na naše djelovanje i usmjeravaju ga - ne samo (i ne prvenstveno) individualno, nego i grupno, nacionalno i globalno. Ka boljem, a možda i ka lošijem.
O osvajanju svemira kaže Dyson da ne očekuje velike pomake u slijedećih 50 godina, ali da bi to moglo doći na red u slijedećih stotinjak godina. To je drugačije od nada, koje su obilježile njegovu generaciju u zreloj dobi, 1960-ih godina kad je Apolo 11 sletio na Mjesec, a Arthur C. Clarke i Stanley Kubrick snimili film "Odiseja u svemiru 2001.". Tada su uistinu očekivali (a također i mnogi zaneseni mladići i djevojke, danas u pedesetima i šesdesetima) da će osvajanje svemira obilježiti slijedećih pola stoljeća.
A. Clarke (nešto stariji od Dysona, umro 2008. u dobi od 91 godinu) je za Dysona rekao da je »jedan od istinskih genija našeg vremena«. Na stranici BBC Audio: Dyson and Clarke možete poslušati što su obojica govorili o ljudskom letu u svemir. Godine 2011. je Dyson za svoj rad i brojna dostignuća dobio "Arthur C. Clarke Lifetime Achievement Award". Zanimljivo je spomenuti da je "Arthur C. Clarke Innovator Award" iste godine dobio Elon Musk, danas najpoznatiji kao osnivač i generalni direktor tvrtki Tesla Motors (električni automobili) i SolarCity (fotonaponske tehnologije i baterije), za svoj dugogodišnji rad na tri problema kojima se i Clark bavio: Internet, čista energija i osvajanje svemira.
Danas očekujemo da će slijedećih pedesetak godina biti usmjereno prvenstveno tome da sredimo stvari na Zemlji. (U vezi s tim, Dyson je na strani "skeptika" u pogledu klimatskih promjena, ali ne i na strani politički aktivnih i u SAD utjecajnih poricatelja.) A onda bi se zaista naš pogled ponovo mogao okrenuti prema Svemiru. Uz planiranje dugoročnih projekata, koji će trajati stoljećima, bez neposrednih pragmatičnih motiva (kao što je bilo u svemirskoj trci SAD i SSSR-a).
Zanimljiva je anketa Glasale sve face iz branše: Odabrani najbolji SF filmovi svih vremena. Oni koji su glasali, velikom većinom pripadaju spomenutim, tada mlađim, a danas zrelim generacijama. Spomenuta "Odiseja" je na prvom mjestu.
Taj film je snažno utjecao na moje formiranje u razdoblju adoloscencije (rođen sam 1957.). U mojem sjećanju, neraskidivo se spojio s prijenosima misija Apolo koje smo gledali na TV (imam razglednicu s potpisima članova posade Apola 8, koja je prva ušla u orbitu oko Mjeseca). Tada smo zaista zamišljali (ne samo mi zaneseni klinci, nego i ozbiljni ljudi koji su na tim stvarima radili), da ćemo 2001. imati, kao u filmu, velike svemirske stanice u orbiti, stalnu bazu na Mjesecu, sposobnost da pošaljemo ljudsku posadu do Jupitera.
To se nije ostvarilo. S druge strane, imali smo 2001. računalne programe koji igraju šah snagom svjetskog prvaka (i bolje) i rade sve ono što je u filmu radio HAL 9001. (zapravo, uglavnom trivijalne stvari). Današnja računala međutim nemaju ni traga od emocija; u sebi nemaju ništa više od "duše" (slobodne volje, svijesti o sebi) nego što ih ima mikrovalna pećnica. (O nekim Clarkeovim predviđanjima o razvoju računala, telekomunikacija i interneta, pogledajte: Arthur C. Clarke predict the internet and the iPads decades before they were invented) Da se može pojaviti "duh u mašini" je fantazija koja je tada bila omiljena i kojoj je sam A. Clarke bio podlegao. SF je bio prepun poludjelih robota i kompjutera koji se pobune protiv čovječanstva; kasniji izdanak te tradicije u "Terminatoru". No, strojevi i dalje nemaju dušu, nego samo ljudi (što god ona bila).
Doba mojeg intelektualnog formiranja, 1970-ih i ranih 1980-ih, bilo je doba znatne popularnosti SF-a. Kasnije popularnijim postaje fantasy. Mislim da su tu važne spomenute analize Darka Suvina da se uoči razlika između tih žanrova, iako naravno postoje preklapanja ("Star Trek" je klasični SF, "Star Wars" je KJTV po duhu bliži fantasyju).
SF više utječe na pozitivni pristup da se na razvoj čovječanstva može utjecati. Čak i kad prikazuje katastrofe budućnosti, preživjeli se obično bore za više od pukog preživljavanja - tu pak cyberpank donosi promjenu, jer su situacije i izgledi vrlo deprimirajući), a za nas čitatelje prikaz može biti upozorenje na tendencije u našem svijetu protiv kojih se možemo boriti.
Fantasy je eskapistički, usmjeren na bijeg od stvarnosti. Čista mašta a ne imaginacija. Nije utopijski u smislu kako riječ "utopija" koriste Karl Meinheim, Ernst Bloch i Darko Suvin. (Jedna žalopojka zbog nestanka znanstveno-fantastičnog razmišljanja: Alec Nevala-Lee: "Freeman Dyson and the closing of the science-fictional mind").
Možda se posljednjih godina javlja nova tendencija, da SF-u opet raste popularnost, ali preslabo pratim da bih pouzdanije procjenjivao. (O tome sam pisao u članku Igre gladi, Delirij, Divergent....) Koliko vidim, manje je sada zatvorenih skupina ljubitelja SF-a, a on se normalno pojavljuje zajedno s drugim žanrovima kao dio literature koju prosječni ljudi povremeno čitaju odnosno gledaju filmove.
No, s druge strane, ako ne tražimo bijeg iz stvarnosti niti se prepustimo cinizmu i apatiji, naš pogled danas, s pravom, usmjeren je na ovaj svijet. Apolo 11 spustio se na Mjesec 1969. i to je zasad ostao ekces, van glavnog toka svjetskih zbivanja. Godinu dana kasnije napuštena je zlatna podloga američkog dolara, 1972. održana je prva konferencija UN o okolišu i objavljen prvi izvještaj Rimskog kluba "Granice rasta", a 1973. izbila je prva naftna kriza. Ti su događaji bitno utjecali na kreiranje svijeta u kojem danas živimo. Program Apolo je pak umro bez potomstva.
Stoljeće od oko 1870. do oko 1970. bilo je obilježeno fantastičnim napretkom u zemljama zahvaćenim industrijalizacijom. Od svijeta u kojem velika većina ljudi živi u bijedi i u najbogatijim državama, u ciglih stotinu godina došli smo do "države blagostanja" i "potrošačkog društva". Taj napredak bez presedana je u ljudskoj povijesti. Može se usporediti jedino s "neolitskom revolucijom", kad je prelazak s lova i sakupljanja na zemljoradnju i stočarstvo omogućio da se populacija ljudi na Zemlji poveća više desetina puta te pojave začeci civilizacije; ali taj je prelaz trajao nekoliko tisuća godina, a ovdje govorimo o smiješno kratkom odsječku povijesti.
Na ove teme, pogledajte također tekstove na blogu "Ekološka ekonomija":
Kakav će biti svijet 2100.? Što očekivati – i što činiti?
Ekologistički pesimizam vs tehnologistički optimizam, 1973.-2013.
Iz potonjega članka:
Najvažnije je pritom da je ono što mi činimo i što ćemo činiti bitan čimbenik zbivanja. Ponekad čujem “je, vi zeleni ste bez veze dizali galamu oko raznih problema, vidite da je puno problema s vremenom riješeno ili baš ublaženo”. Nerijetko su ekologisti bili previše katastrofični, a nerijetko i preoptimistični o mogućnostima naglog zaokreta. Jest, neke su stvari napravljene, ali bi li se to desilo bez “galame”, tj. idejnih i društvenih borbi? (...)
Poanta nije u tehnokratskim projekcijama na osnovu modela i tendencija kao autonomnih varijabli, nego u usmjeravanju ljudskih djelovanja. Sve projekcije, pesimističke i optimističke, daju samo grubu orijentaciju u odgovoru na bitno pitanje: “što treba činiti?”. Otprilike kao što za šahistu tijekom partije nije bitno pitanje “je li pozicija objektivno dobivena, izgubljena ili remi?”, nego koji plan treba izabrati i koji potez treba povući (nivo strategije i nivo taktike). Čak i ako ste objektivno dobiveni, lošom igrom možete izgubiti; i obrnuto.
Mislim da danas imamo niz uputa o tome što treba činiti, koje nisu sporne i koje već donekle i činimo. Druge su zamisli složenije i možda s vremenom dođu na red.
Kakav će biti rezultat, ne možemo znati. Igra koju igramo teža je od šaha. Možda postignemo napredak i održivost, ali možda dođe do katastrofalnih procesa i propasti civilizacije.
Stoljeće od oko 1970. do 2070. bit će možda u povijesti zabilježeno kao vrijeme kad se, nakon spektakularnog rasta prethodnoga razdbolja, tehnološki i ekonomski razvoj prvenstveno usmjerava prema stabilizaciji, društveni prema širenju postignutih blagodati ka siromašnim masama slabije razvijenih zemalja, a politički prema izbjegavanju ratova i nasilja u rješavanju problema među državama ili unutar pojedinih država. U cjelini, prema ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti. Da postignemo dovoljno hrane, energije, mira i slobode za sve. Tako možda možemo izbjeći period rasula i nazadovanja (u vidu npr. cyberpunkerske aynrandovske distopije).
|
- 07:15 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
22.07.2014., utorak
Raskol među "obiteljašima" zbog ekonomske filozofije?
Nedavno mi je fb prijatelj skrenuo pažnju na raskol, koji se dogodio među "obiteljašima" zbog razlika u ekonomskoj filozofiji (što je prilično jasno artikulirano) te vjerojatno drugih idejnih, interesnih i grupaških razlika (koje su manje jasne).
Povratnici iz SAD i Australije, Bartulica i Batarelo, zastupaju slobodno tržište i "minimalnu državu" (što u SAD zastupa "Tea Party" pokret a u Australiji aktualni premijer T. Abbot), dok su Markić, ali i drugi unutar Rimokatoličke crkve ,skloniji jačoj ulozi države u zaštiti prirodnih resursa, nacionalnih interesa i socijalne pravde.
(Npr. u kampanji protiv gradnje naftovoda Družba-Adria, prije deset godina, na jednom su prosvjedu zajedno stajale poznate feministice i katoličke redovnice. Hrvatska biskupska konferencija više se puta oglasila u okviru političkih borbi oko "Hrvatskih voda".)
Komenter iz prosinca 2013. naslovom Jesu li obiteljaši uz narod ili uz kapital? ukazuje na razlike koncepcija.
Iz naslova intervjua koji je Željka Markić dala Večernjem listu, 'Naše iduće teme bit će ZOR, prodaja autocesta, voda i CA', dalo se zaključiti da bi inicijativa 'U ime obitelji' mogla referendumom pokušati zaustaviti privatizacije. (...) S druge strane, (...) Da bi novi hrvatski konzervativci mogli nakon što su 'zacementirali' brak zagovarati manje države, a više tržišta, i tako se postaviti ekonomski liberalnije od svih postojećih stranaka, otkriva i John Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare. (...) Hoće li ovi katolički tehnokrati pokušati progurati kod nas nepoznatu političku platformu, ekonomski liberalizam uz svjetonazorski konzervativizam? (...)
U svibnju je održan skup neobičnoga imena Festival progresivne kulture Kulfest. U borbi za diskurzivnu hegemoniju, konervativci pokušavaju oteti ljevici monopol na pojam "progresivno". Komentator portala bilten.org govori o »borbi za pojmovnik« i »diskurzivnim matricama« u članku
Antidržavna desnica ili o političkom uvozu,
na festivalu je izostalo vidljivo prisustvo predstavnika inicijative U ime obitelji i njenih stranačkih paravana (Hrast) kao i predstavnika Crkve u Hrvata koja je nedavno odaslala zakašnjelu i paradnu poruku o “ekonomiji moćnih” s kojom se veliki dio sudionika festivala ne bi mogli složiti bez obzira na vlastite osobne i poslovne veze s Kaptolom (...) Tako da je, paradoksalno, Kulfest bio neka vrsta antidržavnog skupa što kroz tezu o kontinuitetu sadašnje države i upravljanja sa socijalističkim periodom, što kroz interpretaciju uloge države u “nametanju” “radikalno ljevičarske misli” ili njenu “regulatorsku” ulogu u ekonomiji. (...) drugi dan Kulfesta poslužio je i kao mjesto ekumenskog pomirenja (ako je ikad do sukoba došlo) između “klasičnih” i “konzervativnih” liberala što je naglasio i sam moderator tribine Davor Huić. Kako se pokazalo, jedina bitna razlika između njih je tretman abortusa
Uslijedio je (23. svibnja) žestok napad glavnog urednika portala dnevno.hr na dvojac B&B, pri čemu ni Markić nije pošteđena: Stavovi koje promiče Opus Dei - Bartulica i Batarelo - u Hrvatskoj nikad neće proći niti će dobiti širu potporu. On doduše ne spominje ekonomsku filozofiju. Optužuje dvojac, ali i cijelu prelaturu Opus Dei, kojoj i oni i Markić pripadaju, da žele pretvoriti Hrvatsku u »teokratsko društvo«, sve rade iz interesa i želje za moći, te čak zaključuje: »U principu Opus Dei se mentalno i u promicanju stavova ne razlikuje od mentalnih komunista našeg tranzicijskog društva.« Kardinal Bozanić navodno »već duže vrijeme "kipi" zbog njihova političkog angažmana«
Oni su de facto bili predstavljeni kao protuteža Željki Markić, i u tom cilju su dobili veliki intervju u Globusu, a veliki tekst im je bio posvećen i u Jutarnjem listu. U svom epehazijskom stilu, obje tiskovine su potpuno izvrnule tezu - Markićku predstavili kao zatucanu, a njih kao tvorce nekog hrvatskog konzervativnog programa. A stvarna slika je sasvim obrnuta. (...) Njihov odnos sa Željkom Markić, koja se, po svemu sudeći, kani kandidirati za predsjednicu Republike, je kulminirao velikom svađom. Ono što je zajedničko njoj i njima je to da jednako ne razumiju da njihove ideje u Hrvatskoj ne prolaze. (...) Konzervativizam i vizija konzervativne Hrvatske koju u EPH-u predstavljaju Bartulica i Batarelo je čista tlapnja.
Nekoliko dana kasnije, opet u Globusu, Darko Hudelist (koji je s njima napravio intervjuu u prosincu 2013.) objavljuju tekst Novi konzervativizam u Hrvatskoj: usvajanje načela pokreta, u kojem o grupaciji oko dvojca B&B govori s mnogo simpatija. Među sedam načela "novog konzervativizma su i "Ograničena državna vlast" i "Tržišno gospodarstvo".
drugi je osjetljivi detalj - naglašeno afirmativan stav Novih konzervativaca prema kapitalizmu, pa i prema tzv. neoliberalnom kapitalizmu, koji je danas vrlo česta, pa i omiljena, meta napada ne samo ljevičara nego i većine hrvatskih mainstream-medija (pa, naposljetku, i većine tzv. običnih ljudi. (...) Kako u redovima Katoličke crkve postoje vidljivi otpori prema svakoj malo jačoj afirmaciji slobodnoga gospodarstva i (neo)liberalnog poduzetništva, (... ) Novi konzervativci su se - što se na prvi pogled može doimati paradoksalnim - okrenuli svojim suparnicima i neistomišljenicima na svjetonazorskom području, ali zato svojim sumišljenicima kada je riječ o području ekonomije. To jest - ekonomskim liberalima. Konkretno, njima trojici - Nenadu Bakiću, Velimiru Šonji i Davoru Huiću.
Sve napisano naravno treba uzeti o određenom rezervom. Ali spomenuti sukob koncepcija svakako postoji. Ako promatramo osnovne sustave ideja u ekonomiji i u kulturi, sukobljeni su parovi slobodno tržište - državna regulacija i tradicionalizam - permisivisam. U političkoj praksi pak kod raznih se ljudi, pokreta i organizacija javljaju sve četiri moguće kombinacije.
stobodno tržište + tradicionalizam = "novi konzervativci"
slobodno tržište + permisivizam = libertarijanci
državna regulacija + tradicionalizam = "stari konzervativizam/nacionalizam"
državna regulacija + permisivizam = socijaldemokrati i socijalisti
Sukobi ideologija su redovno žešće profilirani nego što je to u praksi kad se gledaju sklopovi uvjerenja birača.
Problem je "slobodnotržištaraca" da na toj osnovi ne mogu dobiti izbore, pa masovnu mobilizaciju moraju potražiti na drugim pitanjima. Odnosno, svoja libertarijanska odnosno neoliberalna ekonomska uvjerenja ne spominjati na izborima, nego ih kamuflirati djelovanjem kroz masovnu stranku desnice (HDZ), gradeći prijateljske odnose s velikim kapitalistima, pa preoviditi kad se vlast osvoji.
Kad se o Željki Markić radi, kao što sam pisao ranije, mislim da se našla posve u zapećku i da je njenih "pet minuta slave" realno minulo, te nema šanse postati ozbiljan politički igrač. Uspjeh u obrani termina "brak" bio je tanak (niska mobilizacija), a tema je preuska da bi se na njoj gradila pozicija. Zato se sad pokušava ubaciti u posve drugu tematiku, u koju se ne razumije i gdje po mom sudu također nema šanse izboriti se za političku značajnost. Čak i da uspije u još jednoj građanskoj inicijativi za referendum, to je posebna tema i ne garantira političku karijeru.
|
- 00:01 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
12.07.2014., subota
Nije naš izbor "tržište ili socijalizam". Trebamo više jednog i više drugog, istovremeno
Povodom nekih recentnih ideoloških diskusija.u javnosti.
Kapitalizam = vladavina kapitala.
U tržišnoj privredi vlada borba za višak vrijednosti između nadničara, profitera i rentijera. (Doduše i kamatara također, što bismo mogli odvojiti od profitera, pa onda imamo dominaciju financijskog kapitala nad industrijskim - u čemu je za razumijevanje važan Marx, 3. knjiga "Kapitala".)
Kapitalizam je sustav u kojem profiter dominira nad drugom dvojicom. U tom svijetu živimo. (Rast tržišta u Europi od doba Karla Velikoga doveo je do uspostave feudalizma, oblika vladavine rentijera.).
"Država blagostanja" nakon katastrofe Drugog svjetskog rata donijela je "klasni kompromis". Od početka 1980-ih, "neoliberalizam" obnavlja klasni rat u kojem, kako reče jedan veliki kapitalist "mi pobjeđujemo". Moderno globalizirano "slobodno tržište" ovisno je o nizu odluka koje su dovele države (a preduvjet je bilo američko napuštanje zlatne podloge 1970.). To je, kao i država blagostanja, politički projekt (projekc cijelog POLISA ili u ime polisa), kako kaže jedan nobelovac za ekonomiju, a ne "prirodni" sustav. (a sigurno nije ni "kraj povijesti").
Taj sustav vladavine kapitala i dominacije financijskog kapitala ("globalizacija") upada u ozbiljnu strukturalnu krizu krajem 2000-ih (a jedan vrlo slavni ekonomist krajem 1990-ih, kad je slom "Azijskih tigrova" navijestio probleme, označio sustav kao ultranestabilan).
Struktura društva može imati i snažna feudalna obilježja, plemenska, patrijarhalna, svejedno. (Kod nas je vrlo važna kronističko-klijentelistička mreža. Iz crony socijalizma prešli smo u crony capitalism), svejedno je to kapitalizam.). (Velika Britanija je u revolucimama 17. stoljeća zadržala snažne elemente feudalizma, ali su feudalci svoj prihod od rente počeli koristiti kao kapital za stjecanje profita.)
I kapital kojim upravlja država je takođek kapital. (Komunističke države uipravljale su njime vrlo slabo i izgledalo je da je taj model prošlost, ali sada Kina pokazuje vrlo učinkovotio upravljanje s dominacijom države i partije. Stopa akumulacije, koja odgovara marskističkom pojmu stope eksploatacije radne snage, mnogo je viša u Kini, a pod kontrolom držav se učinkovito ulaže i osigurava brzi rast, pa i kapital i rad imaju rastuće prihode.)
Kapitalizam je sustav vladavine kapitala. To se jasno vidi u krizi: cijela je povika da je nužno ograničiti primanja rada, da bi kapital dobio svoje. On ima prednost. Dapače, čim je kriza, kapitalu se mora obećati više, kroz izglede za višu profitnu stopu ili jednostavnije više kamate. Oni koji inzistiraju da u današnjem sustavu nema izlaza na drugi način (jer nemamo kapitala i moramo ga privući - rad bez kapitala ne može se akumulirati), možda su u pravu, u okviru ovoga sustava.
Kapital je puno pokretljiviji od rada i tu je njegova prednost (a osobito financijski kapital, milijarde dolara prebacuju se s jednog na drugi kraj svijeta pritiskom na tipku; lokalni poremećaj začas može postati katastrofa.).
Mi smo imali sustav koji je načelno pokušao uništiti svaki značaj kapitala u ime vladavine "udruženoga rada", ali u stvarnosti to nije tako funkcioniralo. (Jedna značajna knjiga sredinom 1980-ih, kad je bila obilna tzv. "krizološka" produkcija, nosila je naslov "Kapital i rad u SFRJ".) Od 1960-ih "društveno-političke zajednice" većinu svog udjela u sredstvima za financiranje investicija prenose na banke i privredne organziacije. Ali, stvarnu kontrolu nad nima nije imao "udruženi rad", ali niti "partija" kao takva, netgo neformalne "klike", kronističke mreže lidera, povezane prema dolje klijentelističkim vezama što cijelom sustavu daje žilavost.
Na višim nivoima vlasti i moći postoji horizontalna solidarnost, dok je na nižim nivoima uništena i niži slojevi se oslanjaju na vertikalnu solidarnost, tj. nekog svog druga ili kuma "gore" koji će im pomoći. Josip Županov je 1980-ih to nazvao neformalnom koalicijom birokracije i nižih slojeva radničke klase, a za puno razumijevanje potreban je još pojmovni instgrumentariji analize "socijalno" odnosno "socijalno-kulturnog" kapitala.
Taj sustav odnosa bez velikih potresa u bitnom je ostao isti u našoj varijanti kapitalizma. Kao što nije bil ovelikih socijalnih potresa 1980-ih, tako ih nema ni danas. Ljudi se i dalje puno više pouzdaju u pomoć nekog patrona ("kuma") odozgo (vertikalne veze), nego u moć zajedničkog djelovanja s onima koji su u istom položaju (horizontalne veze).
To jest kapitalizam, naime vladavina kapitala. Dominacija onih, koji posjeduju i/ili kontroliraju kapital (novac i sredstva za proizvodnju).
E sad, problem je, kao i o socijalizmu (za razliku od Kine), da se kapitalom i danas loše upravlja, jednkako loše ili još lošije nego prije 30 godina., To vidimo na rezultatima: BDP Hrvatske je ispod onoga iz 1980., industrijska proizvonja puno manja, broj turističkih noćenja manji, zaposlenost puno manja, zaduženost države puno veća itd. - iako ima i nekih prednosti: nema značajne inflacije, nema nestašica dobara opće potrošnje, konvertabilna valuta.
NIje problem "premalo kapitalizma", tj. da radnici dobivaju previše.
Problem "položajne rente": vlasnici i kontrolori kapitala uvelike njime vladaju kao pseudo-prirodnim resursom, koji im donosi rentu, a ne profit. Rentijer naprosto uzima svoj dio viška vrijednosti i troši ga, a ne ulaže da bi stvorio još više vrijednosti, kao profiter.
Nama treba VIŠE tržišta i VIŠE države, više tržišne ekonomije i više socijalizma, istovremeno. U smislu, kako je komentator Newsweeka Jon Meacham napisao prije pet godina, povodom ideološke polemike u SAD: »Ako propustimo priznati realnost rastuće uloge vlade u ekonomiji, inzistirajući umjesto toga na vođenju ratova 21. stoljeća terminima i taktikama 20. stoljeća, osuđeni smo na beskonačnu nerazriješivu svađu.«
Zato sam spominjao njemačku öko-soziale Marktwirtschaft, eko-socijalna tržišna privreda ("ekološki" element ulazi preko rente, naknada za korištenje privrednih resursa, koji su,važno je, ne samo materijali, nego i opstanak samoga eko-sustava kao cjeline; samo to nije ona renta koju uzima korumpirani državni službenik da bi poduzetniku omogućio posao s državom, niti poduzetnik koji na taj način, osiguravajući siguran prihod od države, zapravo uživa rentu a ne profit.). To je, KJTV, primjer uravnoteženijeg sustava, koji dobro funkcionira.
Četrdeset pet godina zatirali smo građanski mentalitet pa je stalno iznova uskrsavao, a sad opet 24 godine zatiremo socijalistički, i opet nikako da ga dotučemo. Međutim, istinsko razumijevanje ne može se naći u tom pojmovnom okružju. "Mentalitet" je nešto puno trajnije i složenije, nije određeno ekonomskim ili političkim poretkom. Odnos patrona i klijenta bio je važan u Rimskome carstvu (i ranije) te preživljava, kroz sve transformacije. Ne znači da je nepromjenljiv (jer nikada i nije apsolutno homogen).
Ne treba se zakačiti na same izraze "više" i "manje". Bitna je kvaliteta, ne kvantiteta. U energetici, koju pratim, qa to je jedno od ključnih područja ekonomije i uvijek će biti, transparentno je kako je to složen odnos. EU i europske zemlje pod normalno imaju planove do 2050, počeli su s time 1990-ih, dugoročno planiranje koje je nekad bilo nezamislivo. Kina ima petogodišnje planove i dugoročne projekcije i ciljeve, a i SAD ima takve dugoročne politike.
Imamo PUNO države, veliki napor države (njemački Energiewende), ali i puno slobodnoga tržipta. Države su jako ulagale u obnovljive, i zahvaljujući tome su cijene bitno pale i sad se energetika drastično mijenja. Djelovale su na tržište tako da su se te tehnologije razvile puno brže nego što bi bilo bez državnih poticaja. A nuklearnu energiju je recimo uništio neolibneralizam - kad je država smanjia ogromna ulaganja, pokazali su se ogromni troškovi. (A da pak sve vodeće države nisu jako puno ulagale, možda se komercijalni nuklearni reaktori nikad ne bi ni pojavili.)
Na to mislim kad kažem "više države i više tržišta". Ne na broj propisa.
Tržište jednostavno ne reagira na one interese, koji se tiču nečeg što će biti za 10 ili 50 godina. Tu mora uskočiti država. Na tržištu, nove tehnologije teško se probijaju, ako postoje stare koje sasvim dobro funkcioniraju, jer naravno u početku su troškov veći. Nikad nije bilo energetike bez velikog utjcaja države.
|
- 07:30 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.07.2014., srijeda
Tomislav Stockinger, umjetnik svjetske klase!
Afera "Barbika" skrenula je pažnju šire javnosti na jednog dosad malo poznatog umjetničkog stvaraoca.
Riječ je o Hrvatu njemačkog porijekla Tomislavu Stockingeru, performeru danas u svijetu sve zapaženijeg smjera situacionističkog postnadrealizma.
Ovom se izvedbom pretvorio iz mladića koji obećava u priznatu zvijezdu među poznavateljima globalnih hipertrendova drugog desetljeća 21. stoljeća.
Njegova prethodno umjetničko djelovanje bilo je osnivanje Nacionalističke lige Republike Hrvatske, u čemu su zdušno sudjelovali satirični nadrealistički portali dnevno.hr, narod.hr i jesamvaszeznuo.com.
Grupa umjetnika, okupljena pod imenom Monti Pajton, kreirala je bizarnu virtualnu realnost. Ali učinjen je samo jedan korak u desupstancijalizaciji (raz-stvarivanju) realnoga, jer gledatelj nije uključen u zbivanje. On sam promatra i zna, da ono što promatra nije stvarno pa se ne raz-otkriva lakanovska razlika stvarnog i realnog.
Postnadrealisti čine drugi i slijedeće korake, sartrovski rastvarajući esenciju u ex-sistenciji, vajthedovski postavljajući ontološki primat relacije nad individualitetom, situacije nad akterima. Spajaju vitgenštajnovski primat činjenica nad stvarima sa hajdegerijanskim raz-krčivanjem da bi se (bes)smislenost (ne)bitka dovela do neskrivenosti.
"Čovjek u visokom dvorcu" Philipa F. Dicka, roman o svijetu u kojem su Sile Osovine pobijedile u Drugom svjetskom ratu, a jedan pisac znanstvene fantastike piše roman o svijetu u kojem su Saveznici pobijedili. Akteri konačno dolaze do spoznaje da je knjigu zapravo napisala Knjiga promjena, kineski I Čing, razotkrivajući tako istinu nestvarnosti njihovoga svijeta i njih samih.
Borghes i njegove priče u pričama. Priča o izmišljenom liku i događajima o kojima se piše kao da su stvarni, a piše pod pseudonimom i priloženi su lažni podaci o nepostojećem autoru. Magijski realizam, lakanovska vladavina imaginarnoga nad realnim, svijet snova rasčišćava put ka dubljoj spoznaji zbilje (što uključuje spoznaju da dubina ne postoji, nego samo površinsko surfanje).
Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću, obratio nam se priopćenjem u vezi osnivanja "Nacionalističke lige Republike Hrvatske. Priopćenje Vam donosimo u cijelosti:
"U Zagrebu je, uz zvukove „Lijepe Naše" i Thompsonove „Lijepa li si", u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski" osnovana Nacionalistička liga Republike Hrvatske. O zanimanju za osnivanje navedene organizacije najbolje svjedoči fotografija prepune dvorane „Vatroslav Lisinski", koja je bila premala za sve zainteresirane sudionike skupa.
Na skupu su Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava Hrvata, Savez nacionalističkih boraca i nacionalista Republike Hrvatske, Udruga mladih nacionalista Grada Zagreba, Inicijativa mladih za ljudska prava pripadnika hrvatskoga naroda, Nacionalistička akcija, Centar za domoljubne studije, Centar za mir i nenasilje protiv hrvatskoga naroda i Šufflayev institut kao inicijatori u svoje kao i u ime velikog broja drugih organizacija civilnog društva i udruga / udruženja koja okupljaju hrvatske domoljube i nacionaliste: intelektualce, radnike, poljoprivrednike, umjetnike, branitelje, studente i učenike iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, nazočnima i javnosti predstavile novoosnovanu Nacionalističku ligu Republike Hrvatske.
Tko se ovdje zajebava, a tko je stvar ozbiljno shvatio?
–> Stockinger, koji piše izmišljeno priopćenje o nepostojećem događaju, navodeći dugačak spisak nepostojećih udruga (očite su aluzije na one ideološki suprotne: Documenta, Građanski odbor za ljudska prava, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske itd.)?
–> Portali, koji to prenose kao da je ozbiljno (zajedno s fotografijom, koju im je Stockinger dostavio, koja prikazuje nekakav očito nepolitički skup u dvorani Lisinski)?
–> Komentatori na sajtu dnevno.hr koji cijelu stvar komentiraju kao da je ozbiljna (pa pitaju za e-maili za upis u članstvo i unaprijed se bune jer mediji ovom skupu ne posvećuju dovoljnu pažnju itd.)?
–> Autor uvodnoga posta u topicu Regimenta - Centar za suočavanje Jugoslavena s prošlošću na forumhr.?
–> komentaroti na forum.hr koji se nadovezuju strašno ozbiljnim komentarima ("jugo-udbaška oficirka za vezu", "krtica u redovima desnice", "Regimenta je u stanju uništiti Josipovića")?
Ili smo uistinu u zabludi svi mi, koji mislimo da se ovaj skup u realnosti nikada nije ni desio?
Ili očita laž služi tome, da se prikrije očita istina? Naime, da ta Liga odavno postoji i marljivo djeluje?
Od "virtualne realnosti" ka "nad-realnosti": izmišljotina koja je stvarnija od same stvarnosti.
Možda ovaj umjetnik svojom izmišljotinom razotkriva da mi živimo u Matrixu, u virtualnoj realnosti u kojoj se taj skup nije dogodio, a u nadrealnosti - jeste.
Bilo kako bilo, Stockingera nesumnjivo čeka velika svjetska karijera.
U ovom svemiru ili nekom drugom.
|
- 23:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.07.2014., utorak
Jeste li ikad čuli za TE Sisak C? A trebali bi...
Što zna dete što je 18 mjeseci... :-D
»U TE Sisak 2009. godine započela je izgradnja plinskog kombi kogeneracijskog postrojenja BLOK C 230 MWe + 50 MWt. Očekivano puštanje u pogon novog postrojenja je početkom 2013. godine.«
Ovo i danas (upravo pogledah) stoji na mrežnoj stranici HEP-Proizvodnje.
Posljednja najava koju sam vidio jest da je očekivano puštanje u pogon u lipnju 2014.. I opet ništa.
E sad, HEP je u vlasništvu države, donio je pristojan prihod proračunu 2013.. A grade (ili bar plaćaju) Rusi, po posebnom ugovoru, kao naknada za klirinški dug SSSR-a Jugoslaviji. Ne bi li to zakašnjenje od godinu i pol zasluživalo da se Vlada time pozabavi? Umjesto beskonačnog histeriziranja kako su HE Ombla i TE Plomin C, koji se tek planiraju, nacionalni interes?
Ili postoje pak vrlo jaki interesi, da se kasni? I istovremeno jadikuje kako puno struje uvozimo? A ne spominje da od 2009. ni TE Sisak (postojeća dva bloka) i TE Rijeka gotovo uopće ne rade? Nego se samo mahnita kako moramo graditi nove TE, a ovamo imamo skoro 1000 MW van pogona (ne radi ili kasni gradnja)?
|
- 20:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
07.07.2014., ponedjeljak
Kardinala za ministra!
Prenosim neke svoje biilješke sa facebooka.
Neki na desnici skovali su parolu da je ORaH = SDP light.
Ja bih rekao, da je SDP, nakon Mornarovog poklonjenja nadbiskupu = HDZ lighth.
Ministar je KJTV trebao, ako već smatra taj razgovor potrebnim, pozvati nadbiskupa sebi. To bi već činilo značajnu razliku.
SDP nikad nije bio moj izbor, ali sam generalno smatrao, od kraja 1990-ih (ne ranije, kad sam još milsio da bi HSLS mogao biti druga stranka koja bi mogla zamijeniti HDZ!), da je vlada na čelu sa SDP-om bolja od HDZ-ova. Sad više nemam razloga to misliti.
U ekonomiji, prošli tjedan je ORaH imao tribinu o ekonomskoj demokraciji (radničko zaposjedanje, kooperative, etičko bankarstvo), nešto od čega se "liberalni tehnokrati" u SDP-u užasavaju. Tribina je bila zanimljiva, četiri kvalitetna izlaganja, iako mislim previše u NGO-stilu, falilo je političke oštrice. Vidjet ćemo hoće li to ostati samo koketiranje ili dio programa.
(Iskreno, koliko vidim, narod više voli "dobrog gazdu" nego da mu govore kako se sam treba borit za svoje interese. Nedostatak horizontalne solidarnosti, paternalističko-klijentelističke mreže koje i dalje funkcioniraju i ljudi se na njih oslanjaju.)
Čitao sam u subotnjem Jutarnjem, prilog "Magazin", komentar Darka Hudelista, na osnovu razgovora sa Tončijem Kursarom, Zdravkom Petakom i Antunom Vujićem. Naslov: "Komadina i Picula u bajci o povratku korijenima socijaldemokracije«. Kaže da je "liberalni tehnokratizam" danas vladajuća paradigma na kojoj počiva politička Europske unije i svih drugih u svijetu. Ulazi i u neka čudna generalna filozofiranja o "reverzibilnoj koncepciji vremena", naime, da je nemoguće povratiti "državu blagostanja" iz 1950-ih do 1970-ih.
Nisam sve detaljno pročitao, ali fali rekao bih poentiranje: znači li to da je vladavina "liberalne tehnokracije" sada i zauvjek neminovna jer je to fukojamski "kraj povijesti", ili treba tražiti radikalnije, drugačije pristupe i traganja za alternativama? Jer, najzad, i sasvim umjereni analitičari kažu da ovaj sustav ima ozbiljnih problema, ne manih nego što ih se u "državi blagostanja" pokazalo 1970-ih.
Ljevica bi valjda ipak trebala pokazati barem otvorenost prema mogućnostima alternative. Pa onda recimo eksperimentima, ne mora se ići na tradicionalnu revolucionarnu koncepciju rušenja cijelog sustava jednim udarcem.
Zato su stvari kao "ekonomska demokracija", koje gore spomenuh, zanimljive. Primjer jednog ITAS-a, gdje su radnici održal ibar dio proizvodnje nekedašnje "Prvomajske", pa kasnije i povećali, dok je ono što su preuzeli država i tajkuni uništeno.
U kulturi (što znači, u jednostavnom dvosektorskom modelu, sve što nije ekonomija), ORaH zastupa (a njegova predsjednica personificira) ono što, da bih izbjegao dvosmislenosti oko pojma "liberalan", nazivam "permisivistička" koncepcija, nasuprot konzervativnoj ili tradicionalističkoj (ljevica vs. desnica u kulturnoj sferi). Tu postoji ozbiljna podjela u hrvatskome društvu (za razliku od ekonomije gdje samo na marginama ima žestokih ideoloških sukobljavanja libertarijanaca i socijalista), a zadnjih godina konzervativna (pa i reakcionarna) struja je puno bolje organizirana (već desetak godina na Bogoslovnom fakultetu se podučava socijalno zagovaranje i management neprofitnih organizacija).
A SDP nema ni minimuma nekakve koncepcije, svjetonazorske osnove, koju stranka mora imati, da bi na dulji rok održala prepoznatljivost. Svi su izgubljeni u dnevnom pragmatizmu. Tradicionalisti su u ofanzivi? Ajmo se odmah predat, to je lakše nego da odlučno zastupamo svoju izvornu koncepciju. (Ionako smo to zastupali samo zato jer ovi iz EUrope gnjave...)
Kak je krenulo, bit će parola SDP = ORaH light.
|
- 22:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|