Zoran Oštrić

<	kolovoz, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

31.08.2014., nedjelja

O šefovima i liderima: možemo li prevladati autoritarni mentalitet?

Ovaj tekst, u kojem preplićem načelno i osobno, nastao je u okviru ineče nezanimljive diskusije o ORaH-u. Ovdje je dotjeran i dopunjen; možda može biti zanimljiv, čai i poučan. (Po svoj prilici, ne i inspirativan; kako pišem dolje, ja sam tip učitelja, a ne lidera.)

ORaH njeguje spolni paritet, ali na vrhu ima samo jednu osobu. Mnoge zelene stranke na čelu imaju dvoje: supredsjednika i supredsjednicu. S obzirom na to kako je stranka nastala i koliko znači Mirela Holy, to je praktički neizbježno. Ali ima, po mom sudu, i dublji kontekst.

Na osnovu mojih iskustava u društvenom i političkom aktivizmu i mnogim organizacijama u kojima sam sudjelovao, u našem mentalitetu je duboko usađena potreba da organizacija ima jednog snažnog šefa ili šeficu. Bez obzira što misle pojedini sudionici i sudionice, postoji snažna tendencija organizacijske dinamike u tom smjeru. Ovdje, naravno, stranka vitalno ovisi o osobnosti Mirele Holy i tako će biti još neko vrijeme (a bilo bi naravno vrlo loše, ako tako bude i za 3-4 godine; laburisti su predugo ostali u toj situaciji).

Tako da to organizacijski naprosto neizbježno. Ono što je bitno je stil vodstva: autoritarni ili participativni? Stil vođenja može dovesti do razvoja odgovarajuće, autoritarne ili participativne kulture. Može, ali i ne mora: spontana težnja autoritarnosti može prevladati.

Lider je više od običnog šefa. Nije njegova ili njezina prva uloga da izdaje naređenja, nego da usmjerava, inspirira, dijeli viziju, osnažuje. Pravi lider gradi svoju snagu tako, da i druge čini snažnijim. Druge organizacije mogu proći s običnim šefom, ali političke stranke trebaju lidere.

U našim strankama je uobičajeno da osoba broj jedan smatra jednim od prvih zadataka eliminirati osobu broj dva (a nerijetko osoba dva sama uvrijeđeno ode i osniva novu stranku u kojoj će biti broj jedan).

Struktura u kojoj oko lidera vlada vakuum, vrlo je loša za širi društveni interes. Lider treba biti autoritet, ali ne smije biti autoritaran. Pritisci da se bude autoritaran dolaze – moje je iskustvo – osim neminovnih ljudskih ambicija, također i odozdo: mnogi ljudi to žele, lakše im se orijentirati kad je jedan šef ili jedna šefica.

Još od kraja 1980-ih, vidim kako je nesposobnost za timski rad jedna od ključnih manjkavosti našeg mentaliteta. Zasad, koliko mi se čini, Holy dobro odolijeva tom iskušenju. Uložiti svoju osobnu karizmu u građenje tima, umjesto eliminacije suparnika, tako da se stvori zdravija organizacijska kultura nego u drugim strankama (organizacijska kultura je mnogo važnija od formalne strukture), bilo bi golemo dostignuće.

"Zelena lista", kojoj sam bio osnivač i glavni tajnik, imala je određeni potencijal koji se pokazao na lokalnim izborima 2009.; to je mogla biti osnova za dalji rast (iako je bilo vrlo teško). Došlo je međutim do cijele serije unutarnjih raskola. Najveću moć koncetrirala je su-predsjednica stranke Vlasta Toth, koja je zatim sve napore usmjerila u eliminiranje konkurencije i održavanje vlastite fantazme o moći. (Ona nije imala kvalitete za političku lidericu: ni traga od karizme, koju Holy ima; nametnula se kao marljiv radnik i vješt birokrat). U stranku je ušla i postigla veliki utjecaj grupa notornih političkih kriminalaca iz Siska, koji sa zelenim idejama nisu imali nikakve dodirne točke.

To je dovelo do uništenja potencijala i do kraja 2010. stranka je izgubila polovicu aktivnih članova i ogranaka, kompromitirala se u javnosti i izgubila svaku nadu za rast. Konačno je krajem 2013. objavila samolikvidaciju i nekoliko preostalih ljudi, kako spomenuh gore, prešlo je u ORaH.

"Zelenu listu" su 2004. osnovali politički marginalci, koji su većinom imali iskustvo društvenog djelovanja i određenu prepoznatljivost i ugled u užim krugovima aktivista i javnosti (npr. Toni Vidan, Vladimir Lay, Vesna Kesić, Mirjana Gračan dr., uključujući i mene). Nije bilo valjanih lidera, nije bilo timskog duha ni vizije; ljudi su slijedili razne svoje osobne računice, interese i ciljeve.

(Ja sam to tada samo osjećao, a ne razumijavao. Bio sam frustriran i prolazio kroz duševne krize, jer nisam razumijevao što se zapravo događa i što točno ne valja. Ostao sam u nekim ključnim stvarima nezreo i naivan sve do svoje 50. godine. Ja sam ideolog i vizionar, a u poplavi pragmatizma to nikome ne treba: u našem je mentalitetu da je dnevna pragmatika ne samo najvžnija, nego i jedino važna. Liderskih sposobnosti nemam; mogu biti učitelj, ali ono što sam ljude mogao naučiti, oni su smatrali nekorisnim i nepotrebnim, pa su se i ljutili jer im solim pamet. Imam neku vrstu anti-karizme.) Niz raskola događao se već i prije 2009..

Prelazak glavnine društvenih aktivista iz 1990-ih u profesionalce u udrugama 2000-ih drastično je potkopao onaj skromni potencijal koji je postojao, da iz progresivističkih društvenih pokreta izraste politička organizacija - obrazac, kako su nastale zelene stranke na zapadu (a puno ranije radničke, u novije doba piratske). (Primat u društvenom aktivizmu od jeseni 2012, zahvaljujući dobrim pripremama prethodnih godina, preuzeli su konzervativci, uz podršku Crkve.)

Šanse da se izgradi zelena stranka odozdo bile su slabe; kako spomenuh, nešto potencijala stvorilo se do 2009., ali je surovo uništen u godinu i pol, do kraja 2010.. Nove društvene inicijative, koje su se javile u drugoj polovici 2000-ihi početkom 2010-ih ("Pravo na grad", studentske blokade, "Facebook prosvjedi" 2011. idr.) nisu doveli do političke artikulacije.

Tako se sada stranka počela graditi "odozgo", oko jedne osobe koja je prethodnih godina izgradila ne samo prepoznatljivost i popularnost, nego i karizmu. Umjesto da iz društvenoga aktivizma izrastu politička organizacija i politički lideri, sada se oko jedne liderice stvara nova organizacija, s potencijalom da se jednoga dana, možda, stvori i novi val društvenoga aktivizma, koji se neće opet rasuti u vakuum, kao početkom 2000-ih i početkom 2010-ih.

Kad ne ide na jedan način, treba probati na drugi. Možda će također propasti, ali nade ima.

(Ja sam osobno izgorio, ostario, zamrzio ljude i oni mene, odustao od političkog, a zatim i od društvenog aktivizma. Nemam više ambicija da na nekoga utječem i pišem samo za svoju dušu. Sa stajališta povijesnog gubitnika, ipak, možda mogu imati određenu satisfakciju u spoznaji, jer intelektualni napor više je stimulran porazima nego pobjedama; nešto slično napisao je o sebi ugledni povjesničar Eric Hobsbawm.)

- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.08.2014., petak

Nas i Rusa dvjesta miliona...

Gospođa (drugarica?) Maya, političarka aktivna na lokalnom nivou (Karlovac), iz Hrvatskih laburista, s kojom se inače u većini slučajeva slažem, izbrisala je moje komentare uz jedan njen status na facebooku i prekinula fb prijateljstvo. Nije prvi put, ali u ovom slučaju mi je krivo. :-(

Zasmetale su joj moje primjedbe na njen komentar uz vijest Trostrane plinske konzultacije u Moskvi: EU se sprema za zimu

Ona je bila napisala: »Hahahahha, što je, strah da ne bi dupe zazeblo jer ste bili glupi pa išli Rusima staviti sankcije da se umilite amerima. Baš me zanima ako stisne duža zima, recimo do -20, gdje ćete se opskrbljivati i po kojoj cijeni, tupsoni jedni. Da sam na Putinovom mjestu, sve bi cijevi zašarafila, ali sve, pa pjevajte borbene.«

Ja sam napisao da ovaj njen sarkazam smatram glupim. Pitao sam, misli li, ako neka država, na čelu s autoritarnim liderom, izvrši agresiju na susjednu zemlju i otima teritorije, a taj diktator nam prodaje nešto što nam treba, je li načelo da trebamo biti kuš? Uvijek, ili samo u slučaju Rusije, ili samo u ovom slučaju? Da je interes ispred načela?

Ona inače to ne zastupa. Zastupa načelnost u borbi za socijalna prava. Borbu siromašnih protiv bogatih. Prije bih očekivao, da zamjeri europskoj politici jer zbog kalkulantskih interesa ne poštuje vlastita načela, na kojima je poslijeratna Europa izgrađena (EU i OESS).

E sad, Putina ruska propaganda (u koju jako ulažu) prodaje, kako vidimo prilično uspješno, kao borca ne samo za nacionalnu snagu, nego i socijalnu pravdu, protiv gadnih Zapadnih kapitalista, i za siromašne Ruse protiv pokvarenih oligarha.

Putin je uveo red u Rusiji i to je nesumnjivi plus u odnosu na užas koji je tamo bio 1990-ih, kad su nazadovali i stradali nego mi koji smo imali rat. Ali, osnovni društveno-ekonomski odnosi u Rusiji su izrazito patronsko-klijentelistički, "crony capitalism" u radikalnom obliku; nazvan je i "comrade capitalism", drugarski kapitalizam (vidi: Comrade Capitalism : How Russia does business in the Putin era). To je vlast bogataša, a oni imaju interes da vlada red, a ne obračuni bandi. Isto imamo u Hrvatskoj.

Drastična je razlika u tome, što Rusija im naftu i plin, i druga rudna bogatstva, na čijem izvozu jako zarađuje. Izvukli su golemu korist od skoka cijena nafte, do kojeg je došlo zbog američke agresije na Irak 2003.. U razdoblju 1999.-2008. vrijednost izvoza je porasla šesterostruko, sa 85 na 520 milijardi USD (Izvor: Svjetska aanka). Nafta i plin 2013. godine čine 68% vrijednosti izvoza. Prihod od nafte i plina pokriva više od pola proračuna Ruske federacije, pa od toga mogu sanirati i socijalne probleme. Sličan je slučaj autoritarnih režima u Saudijskoj Arabiji, Venezueli, Kazahastanu. Dobri poslovi s naftom privukli su također i velike strane investicije, od velikog ekonomskog značaja za Rusiju.

Usput ubijaju novinare, zabranjuju građanski aktivizam, potiču premlaćivanja homoseksualaca, raspiruju velikoruski imperijalizam itd.. Iako sam ja osobno na strani bivšeg svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova, borca za ljudska prava koji se bori protiV Putinove autokracije, nije mi neshvatljivo da većina ljudi prihvaća ograničenja osobnih sloboda u ime sigurnosti. A kad se pojave najave ekonomske nesigurnosti, uvijek se može zaigrati na kartu nacionalnih emocija.

Ne želim se svrstavati na Rusku ili Ukrajinsku stranu. Nastojim braniti načela - protiv Njih, ali i protiv Nas. A kad kriza raste, mnogi traže jednostavne ili-ili odgovore i svrstavanja.

Kako su nam "eurokrati" antipatični, tu je i tendencija "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj", dakle nam je Rusija prijatelj (i još i zaštitnik nas siromaha protiv eurokratskih eksploatatora).

Ako bismo zastupali i "prijatelj moga prijatelja je moj prijatelj", onda smo sad također mi i Srbi prijatelji; odnosno, hrvatski i srpski nacionalistički desničari: protiv eurokrakta, kao i protiv partizana. Također su sad na istoj strani, uz Rusiju, dio desničara i dio ljevičara u Hrvata, a također i neki libertarijanci.

Što god se zamjeralo Europskoj uniji i europskim političkim liderima, oni su problema ovisnosti o uvozu plina iz Rusije itekako svjesni. Rusija je dvaput, u siječnju 2006. i u siječnju 2009., privremeno obustavila isporuke, zbog spora s Ukrajinom oko dugova. To je jedan od ključnih elemenata o kojoj tvorci i provoditelji energetske politike zemalja EU razmišljaju u posljednjih desetak godina. (Vidi moj članak na blogu "Ekološka ekonomija" Ukrajina i prirodni plin : Interesi Rusije, Europe i SAD. )

Što god im zamjerali, u sustavu EU i starijih zemalja članica (EU15) ipak uz političare, okupirane dnevnim brigama, postoje i stratezi koji gledaju široku sliku i dugoročne tendencije i interese; političari ih čak i slušaju, te donesene deklaracije, strategije i planove ozbiljno shvaćaju: to su okviru za dnevno odlučivanje.

Taj manir, "Ajme kak su oni glupi! Ajme kak sam ja pametan/pametna!" krajnje je zavodljiv, ali KJTV i jako neproduktivan.

Da se vratim na članak koji je bio povod: predstavnici Rusije, Ukrajine i EU sastali su se u Moskvi, tražeći nekakav put da sukob riješi. Rekao bih da je to dobro i da treba podržati.

Sigurno se političarima svašta može zamjerati. Ja neću suditi, jer nisam dovoljno upućen u sve što se zbiva. Ali koliko vidim, EU se trudi da održi razumnu granicu da ne forsira sukob, koji bi svakako svima nanio štetu, a da se ipak nešto poduzima, kad se ljudi ubijaju. Nadam se, da će se nekakav kompromis postići. Idealnog rješenja nema.

Razvoj događaja jako podsjeća na Hrvatsku 1990.-1991.. Ne zaboravimo, nakon prvih balvana u kolovozu 1990. sljedećih pola godina nije bilo rata, samo povremene čarke. Mogli smo se nadati, da će naći nekakav kompromis. Ali je stalno eskaliralo, do razornoga rata. Glavni pokretač eskalacije je bila uvjerenost lokalnih ekstremističkih srpskih vođa da iza sebe imaju Srbiju, a srbijanskih vođa da kontroliraju JNA, pa imaju silu na svojoj strani.

Rusija ne može na to računati, iako EU nema vojnu silu koju bi mogla angažirati za pomoć Ukrajini. Ekonomski rat, kako Maya kaže: »Da sam na Putinovom mjestu, sve bi cijevi zašarafila, ali sve«, naštetio bi EU, ali još više Rusiji, kao što joj već štete i sadašnje ograničene sankcije. Putin to zna, pa je za nadati se da će ekonomska računica prevladati nad nacionalističkom megalomanijom. I Ukrajinc će morati dati neke ustupke (Krim je nažalost očito svršena priča).

Nikako ovo nije vrijeme da se bude sarkastičan, da se raspiruju strasti i priziva zaoštravanje sukoba. Pa čak i od strane nas marginalaca na Svemrežju. Kako god bilo, svako od nas, makar malecko ali ipak više od nule, sudjeluje u kreiranju javnoga mnjenja; vidi o tome i moj jučerašnji tekst Kako se lažima kreira mržnja.

Ljudi u istočnoj Ukrajini ubijaju jedni druge zbog jezika i drugih maglovitih identitetskih razlika. Loše je, ali bi moglo postati i puno gore. Može se tražiti saniranje šteta i spriječavanje eskalacija koja bi mogla dovesti do još mnogo više smrti i razaranja.

- 19:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.08.2014., četvrtak

Kako se lažima kreira mržnja

Jedna moja facebook prijateljica podijelila je status organizacije "Britain First", s ovom fotografijom i potpisom: »Muslim girls being lead off in chains to meet their new husbands«.

Odmah sam zaključio da je podvala, jer sam već nekoliko puta vidio slične falsifikate, plasirane u cilju širenja antiislamske histerije;vidi primjer dolje.

Trebalo je samo jedno guglanje (za frazu iz navedenog potpisa) da, među gomilom sajtova koji su podijelili falsifikat, nađem i objašnjenje, na blogu jednog egipatskog intelektualca

I njemu je facebook prijatelj prosljedio fotografiju, koju je pogledao. Ima više od 5.000 lajkova i 1000 dijeljenja, i broj stalno raste (a to je bilo u svibnju, prije tri mjeseca).

Looking around within the picture I could see that the women in the background had their hands on their chest in what was clearly a rhythmic beating. I realized that I was looking at a Shiite Ashoura procession. The girls covered in black and chained were performing a reenactment of the aftermath of the battle of Karbala where the granddaughter of the prophet was brought chained to the Caliph in Damascus after her brother had been decapitated. Shiites mark this time of year to be a time of mourning and sadness and recall the heroism of the prophet’s descendants in the face of tyranny.

Radi se o uprizorenju u okviru vjerskog obreda; kao što kršćani prikazuju Isusovo rođenje, muke isl.. Podsjeća na događaj, kad je unuka proroka Muhameda bila u lancima odvedena pred kalifa u Damasku, a njenom bratu odrubljena glava. Obred izražava žaljenje, ali i sjećanje na heroizam u sukobu s tiranijom.

Propaganda funkcionira na tome, da ljudi primaju ovakve stvari "zdravo za gotovo"; povode se za trenutnim impulsima i emocijama; nemaju strpljenja uložiti nekoliko minuta u provjeru. Osobito je opasno kad raste gomila i strasti se međusobno potpiruju. gomila može postati rulja.

Ima još. U tekstu gore, a može se također isti naći na niz mjesta na netu, nakon potpisa pod fotografiju, tvrdi se: »The Council of Islamic Ideology (CII) concluded their 192nd meeting on Thursday with the ruling that women are un-Islamic and that their mere existence contradicted Sharia and the will of Allah. (...)«

Još jedno guglanje, i lako nađete izvor, na sajtu "Pakistan Today". Uz vrlo primjetljivu oznaku "SATIRE". To je satirički tekst, objavljen u islamskoj zemlji . slično kako se kod nas objavljujusatire na račun kršćanskih konzervativaca. 'Khabaristan Today" je nešto kao naš "News bar".

Evo pak jednakog primjera, koji spomenuh gore. Prije četiri mjeseca, dvojica mojih fb prijatelja poslali su mi poveznicu na slijedeću fotografiju.

navodne djevojčice mladenke

Jedan od njih je pisao: Ovo što vidite na fotografiji, nije prva pričest nego su mladenci, mladoženja i mlada čekaju u redu da se upišu u matičnu knjigu vjenčanih u Yemenu.

Provjerom preko googlea, može se naći fotografija na razhim mjestima na Svemrežju. Na sajtu middle-east-info.org, u članku iz kolovoza 2009, uz vrlo sličnu fotografiju, navodi se da se radi o masovnom vjenčanju koje je organizirao Hamas u Pojasu Gaze.

Ja sam posumnjao u autentičnost, kao i neki drugi moji fb prijatelji. I na netu nalazim, da su neki izrazili sumnju: »Photo 2: The practice of child brides has risen in the last decade. Some say this photo is fake or staged but others say it represents the law and practice of the land. Original source, unknown.«

Ovdje je trebalo više truda. Treba nešto kreativnosti u variranju pojmova i fraza u googleu, malo se potruditi pogledati video na arapskom idr...Ali, tko traži, taj i nađe! Našao sam izvještaj s jedne od ceremonija masovnih vjenčanja, koja Hamas organizira, s nizom fotografija. I iz potpisa je jasno, da su one djevojčice u bijelom djeveruše, a ne mladenke! Mladenke su odrasle i lica su im pokrivena.

Fotografija pokazuje, da su djevojčice u bijelom djeveruše, a ne mladenke

Fotografija pokazuje, da su djevojčice u bijelom djeveruše, a ne mladenke

Potpis pod ovu fotografiju: »Palestinian girls sit in front of brides during a mass wedding ceremony for 240 couples organized by the Islamic Society, a group affiliated to Hamas, in Rafah, Gaza Strip on August 5, 2010.«

Na Internetu se mogu naći podaci da je legalna dob za sklapanje braka u Palestini 18 godina, ali u praksi se to nerijetko ignorira i primjenjuje šerijatsko pravo; ono dozvoljava nižu dob, ali ipak ne niže od 15 godina, a u Pojasu Gaze 16 za djevojke i 17 za mladiće.

U Jemenu upravo sada rade na novom zakonu kojim bi se postavila granica za stupanje u brak na 18 godina; trenutno nema nikakvog zakonskog ograničenja. Postoji za to građanski pokret. Postoje islamske feministice i liberalni islamski teolozi. U skoro svim ostalim islamskim zemljama granica već postoji, 16 do 18 godina uglavnom, kao i u kršćanskim zemljama (u Rimokatiličkoj crkvi je 14 godina). Takvi ljudi, koji se bore za ljudska prava i za boljitak svojih naroda i domovina, zaslužuju našu podršku.

Mene takve stvari često jako živciraju, kad se bez provjere kopipejsta okolo svašta; ali eto, to je stoput lakše nego potrošiti sat-dva da se navodi provjere. A kad se netko kao ja u to upusti, većina će naprosto ignorirati i često nas koji cjepidlačimo proglasiti za bezvezne gnjavatore. Stvarno ne znam kako izaći iz te zamke.

Jedan od mojih fb prijatelja je priznao grešku i izbrisao fotografiju sa svojeg zida. Drugi nije.

Vidi i moj prethodni članak, iz vejače ove godine: Muhamed nije bio pedofil, a islam nije antiženski

- 09:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.08.2014., srijeda

ORaH testira sposobnosti političara

Ajd malo opet o ORaH-u. Nisam član, jer sam u studenome 2010. definitivno zaključio da nisam za politiku i da više neću pokušavati sa strankama. Vidi o tome moj članak iz siječnja 2011.: Zelena (g)lista i dalje ruje. (U proljeće 2012. sam se također defintivno povukao u mirovinu kao društveni aktivisti. Odonda samo piskaram i pljuckam sa strane.)

Članovi ORaH-a uglavnom su natprosječno inteligentni

Naslov članka zavarava, ali tako je to u novinarstvu; ne radi se samo o IQ - to bi bilo glupo. Prema tekstu, izgleda da je pristup dovoljno inventivan, a trezven. Načela "upravljanja ljudskim resursima" koja se preporučuju korporacima.

Vodstvo stranke podvrgnuto je testovima »inteligencije, znanja i socijalnih kompetencija«. Također, kaže Holy, »Gledamo karakteristike važne kod političara, poput savjesnosti, upornosti i slično.« Provjeravaju se emotivna stabilnost, verbalne vještine, organizacijske sposobnosti idr..

Bitno je i ovo: »Nakon testiranja svaki će visokopozicionirani član stranke, pa i Holy, imati individualne razgovore s psiholozima koji su provodili testiranje. Oni će im reći u čemu su dobri i koje vještine trebaju razvijati i iskoristiti ih.«

Testiranjima se ljudi usmjeravaju na poslove, koji im najbolje leže. Ali, važo je da»Holy kaže da će najvažniji ipak biti rad i upornost pojedinca«. Na osnovu testova, daju se samo sugestije.

Svakako ima nedoumica s takvim pristupima (vidi karikaturu!), ali uvode zanimljivu, originalnu dinamiku. Važno je ne podleći opsjednustosti kvantifikacijom (magija brojeva, kao što je "kvocjent inteligencije"), nego koristiti i kvalitativne metode. Važno je da test na daje presudu, nego smjernice (tako je to i autor IQ testova bio zamislio).

Kako sam svjedočio mnogim katastrofalnim grupnim dinamikama u posljednjih 30 godina (plus katastrofalnim osobnim odlukama), smatram to vrlo poticajnim.

Možete zanemariti ono u čemu ste loši i razvijati dalje ono u čemu ste već dobri odnosno imate dara. Ali možete se naravno također truditi, da više napora usmjerite u ono gdje ste loši, da kompenzirate svoje slabosti. Poznati su slučajevi "nadkompenzacije", poradigmatski primjer je Demosten (ekspreti bi mu rekli da nije za javne nastupe).

A politika, KJTV, nužno zahtijeva raznolike sposobnosti, u kojima treba biti barem donekle dobar. Ne možete biti "fah-idiot", što možete u raznim profesijama: briljantan u svom poslu ali trapav u svemu ostalome. (Radikalni slučaj: Robert Ficher, svjetski šahovski prvak 1972.-1975..) Morate niz sposobnosti barem donekle razvijati. A također: morate imati strast. Postoje dvije grupe vrlo različitih sposobnosti, koje sam usporedio sa chessboxiingom.

Jedan dobar, opsežniji intevju: Mirela Holy: Ako se planira voziti po istim tračnicama, onda je logična koalicija HDZ-a i SDP-a- (I opet naslov vodi u zabludu, jer velika većina intervjua je o ORaH-u, a ne o HDZ-u i SDP-u.)

Meni krivo za stranku "Za grad", koja se nažalost pokazala kao promašen, nedomišljen projekt. "Plesali" su samo nekoliko mjeseci, nisu imali predodžbu o tome, što to zapravo znači, biti politička stranka. Zapravo, na kraju, ispalo je da je to bila lakoumna igrica ljudi s "udrugaške" scene, uz društveni aktivizam koji je više hobi nego strast (i više kulturološki nego sociološki zasnovan). Donekle me podsjetilo na "Europsku zelenu listu", koja je nastupila na izborima 1990. i odmah nakon toga se raspala.

Moji prethodni članci o ORaH-u:

Isprazno paničarenje vs. ozbiljna eko-politika (6. kolovoza 2014.)

ORaH, SDP i "civilna scena" (31. svibnja 2014.)

Osnovan ORaH - stranka Mirele Holy (29. listopada 2013.)

Neki raniji članci o zelenoj politici:

Zelena lista prestaje postojati, a ja se upisujem u HDZ! (27. prosinca 2013.)

O zelenima, ekologizmu, ljevici, gay brakovima... (28. travnja 2013.)

Zelenih na izborima ima, ali nema... :-( (10. travnja 2013.)

Ima li nade za zelenu političku opciju u Hrvatskoj? (3. srpnja 2011.)

- 19:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.08.2014., subota

Kako se pozivati na znanost, a lagati

Piše: Zoran Oštrić

Moj tekst Aktivisti i inženjeri (...), izazvao je uobičajene šablonske reakcije ljudi koji iz nekih profiterskih ili ideoloških razloga ne podnose obnovljive izvore energije.

Tako se komentaru na pollitika.com slavodobitno prenosi članak, objavljen u veljači 2012., o jednom znanstvenom istraživanju koje je navodno pokazalo da su vjetroelektrane zapravo štetne za globalnu klimu.

Ja sam prvo odgovorio slijedećim komentarom. Objavljen je danas u 11:53 i prenosim ga ovdje bez izmjena, jer mi se čini zanimljivim kao dokument (vidi i slijedeći moj komentar dolje).

Ah , vi čajni partijaneri! :-)

Čovjek se uvijek može pouzdati u vas da ćete na svojim sajtovima uvijek isponova kopipejstat linkove i citate iz ultrapozdanih znanstvenih časopisa kao što je Daily Mail. :-D

Drugo, da će se iskopati nekakav stvarni znanstveni rad i dati mu apsurdno tumačenje, koje obično šokira same autore članka.

Ovdje imamo naslov Wind farms can actually INCREASE climate change, a u podnaslovu: Tory MPs write to PM demanding dramatic subsidy cuts. I u tome je smisao.

Torijevci naravno ne traže dramatično rezanje subvencija (odnosno potpora) za nuklearke, iako su one (proračunato na kilovatsat očekivane proizvodnje) i u VB znatno veće nego za VE na kopnu. Nisu torijevci protiv subvencija, nego su za subvencije za svoje cronies.

U Njemačkoj, u razdoblju 1970.-2012. su subvencije za ugljen bile šest puta veće, a za nuklearnu energiju triput veće nego za obnovljive.

Glede pak izvornoga rada, na koji se članak u DM poziva, on se odnosi na vrlo veliku vjetroelektranu u Kaliforniji (u Europi takvih nema - agregati se rade u grupama po desetak), sagrađenu u pustinji, dakle u osobitim klimatskim uvjetima. I onda je danju malo svježije - kao veliki ventilatori. :-P A ipak je to samo lokalni fenomen, kao što ga izaziva svaka ljudska djelatnosti, industrija ili stanovanje - u centru Zagreba uvijek je toplije, nego kod mene na periferiji.

Da takvih učinaka ima, i da imaju nekakav značaj, svakako bi bili već dokumentirani i u Europi, koja ima znatno više instaliranih kapaciteta VE nego SAD. A u svakom slučaju to je lokalno - ni stotinu puta više VE ne bi imalo značaj za globalnu klimu.

Prenosim zatim moj slijedeći komentar, objavljen u 12:48. Dodatna objašnjenja mislim da nisu potrebna

"the headline is not an accurate representation of my work"

Prethodni odgovor namjerno sam napisao "iz glave", a da nisam, što inače običavam, prethodno prosurfao u potrazi za dodatnim informacijama (jest, znam da većina svemržnih diskutanata to smatra smiješnim gubitkom vremena - onaj koji pročita samo jedan izvor, uvijek zna više od onog, tko ih pročita deset).

Pa sam proguglao naknadno, i naravno, bez greške, odmah našao par dodatnih izvora. Na vrhu je ono, na što sam se mogao kladiti - naime, autor originalnoga članka, na kojeg se u članku u Daily Mailu pozivaju, opovrgava njihove ekstrapolacije. How the 'windfarms increase climate change' myth was born

Ovaj članak je od 7. veljače 2012., dakle koga tematika zanima, a ne samo propaganda, mogao ga je lako naći. Direktno odgovara na članak u DM, objavljen 5. veljače 2012. (a rad, čiji je autor Somnath Roy, na koji se poziva, objavljen je 2010.) i vrlo brzo postao popularan na Svemrežju.

Somewhat predictably, that headline quickly attracted attention and was being disseminated with particular gusto on climate sceptic sites such as Climate Depot and JunkScience. The news was also reported on Dallasblog.com ("Wind Farms Cause Global Warming, some Scientists say") and then on the Orange County Register website with the headline: "Another Global Warming Oops Moment."

Nisam to znao, ali eto, pogodio sam, jer znam taj mehanizam, kako se mitovi na Svemrežju stvaraju i začas šire.

E sad, vidite, ulazimo tu u komplikacije, koje su tipične, kad nekom gnjavatoru jedan izvor nije dovoljan, nego ih traži deset ili više.

The germ of this current interest in Roy's study can most likely be pinned to an article in the New Scientist published on 30 January, entitled: "Power paradox: Clean might not be green forever." It covered a lot of very interesting research, including a passing mention of Roy's 2010 study. (...) But it was an article - as you might expect given it was reflecting the state of fledgling research into this topic - peppered with words such as "could", "possibly" and "might". It also made it clear that Roy's study was focused on how windfarms can affect their local climate (within an area 300 metres "downwind" from the turbines), not, as might be interpreted from the Mail's headline, the much wider phenomenon of "climate change".

Do 300 metara dakle, čak i za vrlo veliku "farmu" vjetroagregata. Članak također sadrži neke preporuke kako bi se taj utjecaj mogao minimalizirati (ako se procjeni potrebnim).

I konačno, sam autor, Somnath Roy, objašnjava:

My Proceedings of the National Academy of Sciences paper is on local-scale processes where we find that windfarms may make the nights warmer and days cooler in their immediate vicinity. Climate change is a longer-term phenomenon involving process that operate at larger spatial scales… (...)

We then moved onto the Mail's article. He said: I am already getting emails on this. I will have to categorically say that the headline is not an accurate representation of my work.

Eto. Nije to prvi takav slučaj da se uzmu dve-tri rečenice iz nekog znanstvenog rada, potpuno im se izmijeni smisao i onda time maše kao definitivnim dokazom da su radovi svih drugih znanstvenika plod komunističke zavjere isl.. Iza svega stoje posebni interesi moćnih bogataša. I nažalost uvijek nalaze lakomislenu publiku, koja pada na naslove i na teoriju "jedna referenca je bolja od deset".

Na Svemrežju pak možete naći i druge članke o utjecaju vjetroelektrana na lokalne vremenske prilike. Jedan noviji pregled istraživanja: tekst u "Scientific American" 7. veljače 2014..

- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2014., srijeda

Isprazno paničarenje vs. ozbiljna eko-politika

Zastupnica u EP Marijana Petir (HSS) sazvala je 31. srpnja tiskovnu konferenciju s temom Monsantova 'lažna' humanitarna pomoć?. Govorila je o donaciji koju je biotehnološka kompanija Monsanto najavila za žrtve poplave u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Sumnja da bi na taj način mogli prošvercati GMO sjeme u Hrvatsku.

Monsanto na svojem mrežnom sjedištu navodi da se radi o konvencionalnom sjemenu. Iz Ministarstva poljoprivrede odgovaraju da su u stalnom kontaktu s kompanijom, a donacija još nije realizirana. Poljopirvredna inspekcija obavlja stalne preglede. U Hrvatskoj nema GM usjeva.

Dobro je, da se Petir vraća temama, s kojima je započela političku karijeru prije 15-ak godina, kao antinuklearna aktivistica. Utisak je međutim da se ovdje radi o površnoj reakciji i jeftinom prikupljanju političkih poena.

Donacija je bila najavljena 16. lipnja, a 18. lipnja se vijest pojavila u jednom hrvatskom lokalnom mediju. Stranka ORaH, odnosno saborska zastupnica Mirela Holy, već je dva dana kasnije poslala upit nadležnom ministarstvu. Stigao je korektan odgovor i zasad nema povoda da se ne vjeruje. Bilo je to prije mjesec dana, a u međuvremenu nije bilo nikakvih novih podataka.

Slično je Holy postupila i prije nekoliko godina, kad je, također kao saborska zastupnica, postavila pitanje o "chemtrailsima". Nekoliko ministarstava uputilo je solidno argumentiran odgovori. Ovdje se radi, za razliku o GMO, o potpuno izmišljenom problemu. Političar ipak treba uvažavati tjeskobe svojh birača, a da ipak ne diže paniku nepotrebno.

Zabilježimo i vijest od 13. lipnja: »Davor Škrlec, europarlamentarac ORaH-a, zajedno s kolegicama i kolegama iz frakcije EGP-a (Europske stranke zelenih) oštro je reagirao na odluku Europskog vijeća ministara zaštite okoliša koje je na jučer održanom sastanku u Luxemburgu dalo zeleno svjetlo genetski modificiranim organizmima (GMO-ima) u Europskoj Uniji.«

Na ovom primjeru može se vidjeti razlika između plitkog populizma i ozbiljne politike. Ne treba vikati "vuk" kad vuka nema, a da se istovremeno ne reagira na stvarne probleme tamo gdje treba i gdje se može - u Europskom parlamentu. Znatan broj europararlamentaraca i parlamentarki bavi se zaštitom okoliša, ne samo iz kluba zelenih, pa je za nadati se da će Petir ubuduće svoje energije usmjeriti u djelatnost, za koju su je birači izabrali.

Bilo bi dobro, da netko u Hrvatskoj zastupa konzervativnu varijantu ekologizma. Tu je koncepciju prije 20 godina zastupao Predrag Haramija, koji je bio glavni tajnik HSS-a i predsjednik Hrvatskog saveza zelenih, ali on se 1995. prodao HDZ-u i isčezao iz politike. Jedini slučaj u Europi da je član zelene stranke postao predsjednik vlade (samo kraće vrijeme) dogodio se u Litvi, gdje je zelena stranka socijalno konzervativna (različita od gotovo svih ostalih članica Europske zelene stranke) i u trajnoj koaliciji sa Seljačkom strankom. Aktualna predsjednica njemačke vlade, demokršćanka, u visoku je politiku ušla 1990-ih kao ministrica okoliša u vladi Helmutha Kohla.

Ekologija sama po sebi, naravno, nije ni lijeva ni desna. Ali zahtijeva razmišljanje, a ne samo draškanje emocija.

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.08.2014., utorak

Aktivisti i inženjeri, vizije i politike, narod i kapital

Prenosim svoj tekst, izvorno objavljen na blogu "Ekološka ekonomija".

Godine 2001., držao sam predavanje na zagrebačkom FER-u, pred nesklonom publikom budućih inženjera energetike. Voljeli su nuklearnu (i također druge goleme projekte - "Big is Beautiful", veličina je moć) i prezirali obnovljive, jer su ih tako profesori učili. (Još godinama kasnije, mogli ste pasti na ispitu ako upotrijebite termin "alternativni" izvori, umjesto "dopunski".)

Pitali su me: »Kako biste vi riješili problem skladištenja viška energije, ako bude veliki udio vjetrenih i solarnih elektrana, pa povremeno proizvode više od aktualne potrošnje, a drugi put ne rade kad je struja potrebna?«

Rekao sam im da to ne znam. »Ali, neću ja rješavati taj problem - nego vi.«

Ti obnovljivci samo stvaraju probleme...

Danas u istraživanju i razvoju, kao i na demonstracijskim i prvim komercijalnim projektima, na pohrani energije (i također na drugim problemima upravljanja elektroenergetskim sustavom s velikim udjelom VE i SE, vidi npr.: Flexible AC Transmission Systems) rade u svijetu tisuće mladih inženjera i znanstvenika te generacije. Čak i na FER-u.

Možda vam se to čini varijacijom na "ideje naše, benzin vaš". Razni fantasti, utopisti, filozofi, humanisti, teoretičari samo stvaraju nered, a onda očekuju od tehničara, inženjera, praktičara, znanstvenika da ih riješe. Da nismo gnjavili, ne bi problema ni bilo.

Ali, ideje jesu važne.

Dok je udio izvora koji su isprekidani i prirodno nepodložni akumulaciji malen, pa se ne može dogoditi da im proizvodnja premaši trenutnu potražnju (dok su oni samo "aditivni", problem je uskladiti njihov rad s drugim elektranama. Treba imati klasične elektrane, koje su dovoljno fleksibilne da brzo smanjuju ili povećavaju snagu. Za to su povoljne akumulacijske hidroelektrane i klasične termoelektrane, nepovoljne TE na ugljen (iako se i one danas grade tako da budu mnogo fleksibilnije), a potpuno nepogodne nuklearne.

Međutim, sad se događaju sati kad tekuća proizvodnja VE i FN prelazi tekuću potrošnju. I kako se i dalje ide na rast instaliranih kapaciteta, to će se ponavljati sve češće. Zato su potrebna skladišta energije, u kojima će se višak skladištiti nekoliko sati (recimo od podneva do večeri, kad domaćinstva trebaju elektriku) ili dulje.

A opet - stvaraju i prilike za biznis!

Za to postoje razne tehnologije: reverzibilne hidroelektrane (odavno poznate i tu nema ništa bitno novo), baterije (tj. spremnici kemijske energije, litijum-ionske ili u nekoj drugačijoj izvedbi), vodik, komprimirani zrak i još neke mogućnosti. Njarazvijenije zemlje svijeta (SAD, Kina, Njemačka, Japan...) intenzivno ulažu u istraživanje i razvoj tih tehnologija.

Tako se više ne radi samo o tome da raste udio obnovljivih u proizvodnji električne energije, nego o strukturalnoj promijeni cijeloga sustava. O tome često pišemo na ovom blogu (posljednji tekst: Kako promjena elektroenergetskog sustava mijenja ekonomske računice), a ovdje dodajem samo najnoviju poveznicu na seminar konzultantske tvrtke "Navigant Research": Webinar Replay: Utility Distribution Microgrids.

E sad, naravno, može se reći: pa zašto se uopće gnjavimo sa svim tim? Tu su veliki troškovi; svakako je jeftinije ostati na starim, pouzdanim izvorima i mrežama.

Preobrazba cijelog elektroenergetskog sustava naravno puno košta. Moglo bi se to izbjeći - za neko vrijeme. Njemačka bi danas iz postojećih klasičnih elektrana (uključujući nuklearne) zadovoljiti sve svoje potrebe za električnom energijom, a da nisu izgradili ni jednu vjetrenu ili solarnu. A uložili su ogromni novac (i još ulažu, zbog ugovora na 20 godina) i izgradili 70.000 MW. I dalje će graditi, po 2.500 MW solarnih i 2.500 MW kopnenih vjetroelektrana godišnje.

Zašto mijenjamo ono, što dobro funkcionira?

To vrijedi, danas i u bliskoj budućnosti. Ali napredne zemlje su počele razmišljati o tome što će biti za 50-ak godina. To nije puno - to je kraće od jednog ljudskog života. Ljudi moje generacije neće biti živi za 50 godina, ali naša djeca hoće. Kakav ćemo im svijet ostaviti, sad kad smo na pozicijama donošenja odluka?

Tržište ne gleda 50 godina unaprijed, a uobičajeno ni političari. Ali napori ekološkog pokreta, drugih društvenih pokreta, kao i etičara i znanstvenika, doveli su do toga da gledati na dulji rok postane normalno.

Nekoliko puta diskutirao sam s ljudima koji su tehnokratski fundamentalisti: dokazuju, da ništa osim prirodnih znanosti i tehnologije uopće nije važno. Jedino tehničari donose napredak i omogućuju profite, ostalo je sve potrošnja i blebetanje. Pa tako ne bi bilo ni obnovljivih izvora, da nisu inženjeri razvili tehnologije.

To je naravno točno. Ali, da nije bilo društvenih borbi za okoliš i za socijalnu pravdu, ne bi vlade mijenjale politike, ne bi se stvarala nova potražnja i nova radna mjesta u tom području. Tisuće istraživača i stotine tisuća radnika radili bi nešto drugo.

Pojavila se velika zabrinutost zbog raznih poremećaja u okolišu, a ponajviše zbog klimatskih promjena. Dalje, zabrinutost zbog globalnog, a također i lokalnog, iscrpljivanja prirodnih resursa. Zabrinutost zbog ovisnosti o uvozu fosilnih goriva, a također i urana i nuklearnog goriva.

Nijemci su 1990-ih vodili velike rasprave. Puno je ljudi sudjelovalo i to je dovelo u velikoj mjeri do konsenzusa o "Energiewende", energetskom zaokretu.

Imaju još puno domaćega ugljena, ali te zalihe će s vremenom nestati. Koriste puno prirodnoga plina, zalihe u Sjevernome moru će s vremenom također nestati; ovise o uvozu iz Rusije što se pokazuje kao geopolitički rizik (Rusija sada znatno povećava izvoz u Kinu), a na dulji rok i to će nestati. Ovise o uvozu nafte. Njemačka je vrlo gusto naseljena i vrlo osjetljiva na klimatske promjene.

Zaključili su da će se do 2050. godine neizbježno dogoditi bitne promjene ("zaokret", die Wende). Pa su onda zaključili, da treba početi raditi za planiranom, vođenom procesu zaokretanja sada, a ne čekati 2049., kako to činimo mi Balkanci. Tako su uveli feed-in tarife 1991. i donijeli prvi Zakon o obnovljivim izvorima energije 2000. godine. Na četvrtini puta, sad su donijeli novi zakon (vidi:
Overview Renewable Energy Sources Act), a da strateške ciljeve nisu promijenili.

Francuska ide njemačkim putem, a Hrvatska poljskim

Nijemci su svjetski lider, ali nisu prvi po investicijama u obnovljive izvore. Sada je prva Kina, a tim putem idu i drugi, od Francuske (Nuklearke OUT, obnovljivi IN), do Indije (Nova vlada stavlja solarnu u središte energetske politike).

Unutar Europske unije, grupaciju energetskih konzervativaca čini većina novih članica, nekada pod vlašću komunističkih partija (Poljska i Mađarska – europski energetski konzervativci).

Dosadašnje hrvatske vlade su se ponašale kao da je priča o klimatskim promjenama i obnovljivim izvorima prolazna bjelosvetska moda, kojoj moramo formalno udovoljavati jer gnjavatori iz EU i UN to traže (a mi smo majstori u tome da se pravimo da nešto radimo - i ulažemo energiju u glumljenje rada radije nego u sam rad).

Sadašnja je vlada pak otvoreno, ponosno rekla da će poduzeti sve što je u njenoj moći, da spriječi razvoj obnovljivih i promjenu sustava. Nama je, smatraju, dovoljno do 2020. instalirati onoliko vjetroelektrana koliko Njemačka instalira svaka dva mjeseca, i onoliko solarnih koliko Njemačka instalira svaki tjedan. Bilo bi lođe za Hrvatsku kad bi uvoznici izgubili zaradu od uvoza 3.500 tona ugljena dnevno.

Jedan od problema jest, da ovaj razvoj donosi dobrobit običnim građanima, a ugrožava interese velikih kompanija. Više od pola kapaciteta obnovljivih elektrana (osim velikih hidroelektrana) u Njemačkoj u vlasništvu je građana (osobno ili preko zadruga), a većina ostaloga u vlasništvu lokalne samouprave. Manje od deset posto drže velike kompanije, koje su prekasno shvatile da se događa stvarno velika promjena (vidi: Kako su europske elektroprivredne kompanije izgubile 500 milijardi eura).

A nijedna naša vlada nije nikad dala ni tračka sumnje, na kojoj je strani kad se sukobe interesi puka i interesi kapitala.

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>