Marketing
O šefovima i liderima: možemo li prevladati autoritarni mentalitet?
Ovaj tekst, u kojem preplićem načelno i osobno, nastao je u okviru ineče nezanimljive diskusije o ORaH-u. Ovdje je dotjeran i dopunjen; možda može biti zanimljiv, čai i poučan. (Po svoj prilici, ne i inspirativan; kako pišem dolje, ja sam tip učitelja, a ne lidera.)
ORaH njeguje spolni paritet, ali na vrhu ima samo jednu osobu. Mnoge zelene stranke na čelu imaju dvoje: supredsjednika i supredsjednicu. S obzirom na to kako je stranka nastala i koliko znači Mirela Holy, to je praktički neizbježno. Ali ima, po mom sudu, i dublji kontekst.
Na osnovu mojih iskustava u društvenom i političkom aktivizmu i mnogim organizacijama u kojima sam sudjelovao, u našem mentalitetu je duboko usađena potreba da organizacija ima jednog snažnog šefa ili šeficu. Bez obzira što misle pojedini sudionici i sudionice, postoji snažna tendencija organizacijske dinamike u tom smjeru. Ovdje, naravno, stranka vitalno ovisi o osobnosti Mirele Holy i tako će biti još neko vrijeme (a bilo bi naravno vrlo loše, ako tako bude i za 3-4 godine; laburisti su predugo ostali u toj situaciji).
Tako da to organizacijski naprosto neizbježno. Ono što je bitno je stil vodstva: autoritarni ili participativni? Stil vođenja može dovesti do razvoja odgovarajuće, autoritarne ili participativne kulture. Može, ali i ne mora: spontana težnja autoritarnosti može prevladati.
Lider je više od običnog šefa. Nije njegova ili njezina prva uloga da izdaje naređenja, nego da usmjerava, inspirira, dijeli viziju, osnažuje. Pravi lider gradi svoju snagu tako, da i druge čini snažnijim. Druge organizacije mogu proći s običnim šefom, ali političke stranke trebaju lidere.
U našim strankama je uobičajeno da osoba broj jedan smatra jednim od prvih zadataka eliminirati osobu broj dva (a nerijetko osoba dva sama uvrijeđeno ode i osniva novu stranku u kojoj će biti broj jedan).
Struktura u kojoj oko lidera vlada vakuum, vrlo je loša za širi društveni interes. Lider treba biti autoritet, ali ne smije biti autoritaran. Pritisci da se bude autoritaran dolaze – moje je iskustvo – osim neminovnih ljudskih ambicija, također i odozdo: mnogi ljudi to žele, lakše im se orijentirati kad je jedan šef ili jedna šefica.
Još od kraja 1980-ih, vidim kako je nesposobnost za timski rad jedna od ključnih manjkavosti našeg mentaliteta. Zasad, koliko mi se čini, Holy dobro odolijeva tom iskušenju. Uložiti svoju osobnu karizmu u građenje tima, umjesto eliminacije suparnika, tako da se stvori zdravija organizacijska kultura nego u drugim strankama (organizacijska kultura je mnogo važnija od formalne strukture), bilo bi golemo dostignuće.
"Zelena lista", kojoj sam bio osnivač i glavni tajnik, imala je određeni potencijal koji se pokazao na lokalnim izborima 2009.; to je mogla biti osnova za dalji rast (iako je bilo vrlo teško). Došlo je međutim do cijele serije unutarnjih raskola. Najveću moć koncetrirala je su-predsjednica stranke Vlasta Toth, koja je zatim sve napore usmjerila u eliminiranje konkurencije i održavanje vlastite fantazme o moći. (Ona nije imala kvalitete za političku lidericu: ni traga od karizme, koju Holy ima; nametnula se kao marljiv radnik i vješt birokrat). U stranku je ušla i postigla veliki utjecaj grupa notornih političkih kriminalaca iz Siska, koji sa zelenim idejama nisu imali nikakve dodirne točke.
To je dovelo do uništenja potencijala i do kraja 2010. stranka je izgubila polovicu aktivnih članova i ogranaka, kompromitirala se u javnosti i izgubila svaku nadu za rast. Konačno je krajem 2013. objavila samolikvidaciju i nekoliko preostalih ljudi, kako spomenuh gore, prešlo je u ORaH.
"Zelenu listu" su 2004. osnovali politički marginalci, koji su većinom imali iskustvo društvenog djelovanja i određenu prepoznatljivost i ugled u užim krugovima aktivista i javnosti (npr. Toni Vidan, Vladimir Lay, Vesna Kesić, Mirjana Gračan dr., uključujući i mene). Nije bilo valjanih lidera, nije bilo timskog duha ni vizije; ljudi su slijedili razne svoje osobne računice, interese i ciljeve.
(Ja sam to tada samo osjećao, a ne razumijavao. Bio sam frustriran i prolazio kroz duševne krize, jer nisam razumijevao što se zapravo događa i što točno ne valja. Ostao sam u nekim ključnim stvarima nezreo i naivan sve do svoje 50. godine. Ja sam ideolog i vizionar, a u poplavi pragmatizma to nikome ne treba: u našem je mentalitetu da je dnevna pragmatika ne samo najvžnija, nego i jedino važna. Liderskih sposobnosti nemam; mogu biti učitelj, ali ono što sam ljude mogao naučiti, oni su smatrali nekorisnim i nepotrebnim, pa su se i ljutili jer im solim pamet. Imam neku vrstu anti-karizme.) Niz raskola događao se već i prije 2009..
Prelazak glavnine društvenih aktivista iz 1990-ih u profesionalce u udrugama 2000-ih drastično je potkopao onaj skromni potencijal koji je postojao, da iz progresivističkih društvenih pokreta izraste politička organizacija - obrazac, kako su nastale zelene stranke na zapadu (a puno ranije radničke, u novije doba piratske). (Primat u društvenom aktivizmu od jeseni 2012, zahvaljujući dobrim pripremama prethodnih godina, preuzeli su konzervativci, uz podršku Crkve.)
Šanse da se izgradi zelena stranka odozdo bile su slabe; kako spomenuh, nešto potencijala stvorilo se do 2009., ali je surovo uništen u godinu i pol, do kraja 2010.. Nove društvene inicijative, koje su se javile u drugoj polovici 2000-ihi početkom 2010-ih ("Pravo na grad", studentske blokade, "Facebook prosvjedi" 2011. idr.) nisu doveli do političke artikulacije.
Tako se sada stranka počela graditi "odozgo", oko jedne osobe koja je prethodnih godina izgradila ne samo prepoznatljivost i popularnost, nego i karizmu. Umjesto da iz društvenoga aktivizma izrastu politička organizacija i politički lideri, sada se oko jedne liderice stvara nova organizacija, s potencijalom da se jednoga dana, možda, stvori i novi val društvenoga aktivizma, koji se neće opet rasuti u vakuum, kao početkom 2000-ih i početkom 2010-ih.
Kad ne ide na jedan način, treba probati na drugi. Možda će također propasti, ali nade ima.
(Ja sam osobno izgorio, ostario, zamrzio ljude i oni mene, odustao od političkog, a zatim i od društvenog aktivizma. Nemam više ambicija da na nekoga utječem i pišem samo za svoju dušu. Sa stajališta povijesnog gubitnika, ipak, možda mogu imati određenu satisfakciju u spoznaji, jer intelektualni napor više je stimulran porazima nego pobjedama; nešto slično napisao je o sebi ugledni povjesničar Eric Hobsbawm.)
Post je objavljen 31.08.2014. u 12:18 sati.