Pregled posta

Aktivisti i inženjeri, vizije i politike, narod i kapital

Prenosim svoj tekst, izvorno objavljen na blogu "Ekološka ekonomija".

Godine 2001., držao sam predavanje na zagrebačkom FER-u, pred nesklonom publikom budućih inženjera energetike. Voljeli su nuklearnu (i također druge goleme projekte - "Big is Beautiful", veličina je moć) i prezirali obnovljive, jer su ih tako profesori učili. (Još godinama kasnije, mogli ste pasti na ispitu ako upotrijebite termin "alternativni" izvori, umjesto "dopunski".)



Pitali su me: »Kako biste vi riješili problem skladištenja viška energije, ako bude veliki udio vjetrenih i solarnih elektrana, pa povremeno proizvode više od aktualne potrošnje, a drugi put ne rade kad je struja potrebna?«

Rekao sam im da to ne znam. »Ali, neću ja rješavati taj problem - nego vi.«

 

Ti obnovljivci samo stvaraju probleme...

Danas u istraživanju i razvoju, kao i na demonstracijskim i prvim komercijalnim projektima, na pohrani energije (i također na drugim problemima upravljanja elektroenergetskim sustavom s velikim udjelom VE i SE, vidi npr.: Flexible AC Transmission Systems) rade u svijetu tisuće mladih inženjera i znanstvenika te generacije. Čak i na FER-u.

Možda vam se to čini varijacijom na "ideje naše, benzin vaš". Razni fantasti, utopisti, filozofi, humanisti, teoretičari samo stvaraju nered, a onda očekuju od tehničara, inženjera, praktičara, znanstvenika da ih riješe. Da nismo gnjavili, ne bi problema ni bilo.

Ali, ideje jesu važne.

Dok je udio izvora koji su isprekidani i prirodno nepodložni akumulaciji malen, pa se ne može dogoditi da im proizvodnja premaši trenutnu potražnju (dok su oni samo "aditivni", problem je uskladiti njihov rad s drugim elektranama. Treba imati klasične elektrane, koje su dovoljno fleksibilne da brzo smanjuju ili povećavaju snagu. Za to su povoljne akumulacijske hidroelektrane i klasične termoelektrane, nepovoljne TE na ugljen (iako se i one danas grade tako da budu mnogo fleksibilnije), a potpuno nepogodne nuklearne.

Međutim, sad se događaju sati kad tekuća proizvodnja VE i FN prelazi tekuću potrošnju. I kako se i dalje ide na rast instaliranih kapaciteta, to će se ponavljati sve češće. Zato su potrebna skladišta energije, u kojima će se višak skladištiti nekoliko sati (recimo od podneva do večeri, kad domaćinstva trebaju elektriku) ili dulje.

 

A opet - stvaraju i prilike za biznis!

Za to postoje razne tehnologije: reverzibilne hidroelektrane (odavno poznate i tu nema ništa bitno novo), baterije (tj. spremnici kemijske energije, litijum-ionske ili u nekoj drugačijoj izvedbi), vodik, komprimirani zrak i još neke mogućnosti. Njarazvijenije zemlje svijeta (SAD, Kina, Njemačka, Japan...) intenzivno ulažu u istraživanje i razvoj tih tehnologija.

Tako se više ne radi samo o tome da raste udio obnovljivih u proizvodnji električne energije, nego o strukturalnoj promijeni cijeloga sustava. O tome često pišemo na ovom blogu (posljednji tekst: Kako promjena elektroenergetskog sustava mijenja ekonomske računice), a ovdje dodajem samo najnoviju poveznicu na seminar konzultantske tvrtke "Navigant Research": Webinar Replay: Utility Distribution Microgrids.

E sad, naravno, može se reći: pa zašto se uopće gnjavimo sa svim tim? Tu su veliki troškovi; svakako je jeftinije ostati na starim, pouzdanim izvorima i mrežama.

Preobrazba cijelog elektroenergetskog sustava naravno puno košta. Moglo bi se to izbjeći - za neko vrijeme. Njemačka bi danas iz postojećih klasičnih elektrana (uključujući nuklearne) zadovoljiti sve svoje potrebe za električnom energijom, a da nisu izgradili ni jednu vjetrenu ili solarnu. A uložili su ogromni novac (i još ulažu, zbog ugovora na 20 godina) i izgradili 70.000 MW. I dalje će graditi, po 2.500 MW solarnih i 2.500 MW kopnenih vjetroelektrana godišnje.

 

Zašto mijenjamo ono, što dobro funkcionira?

To vrijedi, danas i u bliskoj budućnosti. Ali napredne zemlje su počele razmišljati o tome što će biti za 50-ak godina. To nije puno - to je kraće od jednog ljudskog života. Ljudi moje generacije neće biti živi za 50 godina, ali naša djeca hoće. Kakav ćemo im svijet ostaviti, sad kad smo na pozicijama donošenja odluka?

Tržište ne gleda 50 godina unaprijed, a uobičajeno ni političari. Ali napori ekološkog pokreta, drugih društvenih pokreta, kao i etičara i znanstvenika, doveli su do toga da gledati na dulji rok postane normalno.

Nekoliko puta diskutirao sam s ljudima koji su tehnokratski fundamentalisti: dokazuju, da ništa osim prirodnih znanosti i tehnologije uopće nije važno. Jedino tehničari donose napredak i omogućuju profite, ostalo je sve potrošnja i blebetanje. Pa tako ne bi bilo ni obnovljivih izvora, da nisu inženjeri razvili tehnologije.

To je naravno točno. Ali, da nije bilo društvenih borbi za okoliš i za socijalnu pravdu, ne bi vlade mijenjale politike, ne bi se stvarala nova potražnja i nova radna mjesta u tom području. Tisuće istraživača i stotine tisuća radnika radili bi nešto drugo.

Pojavila se velika zabrinutost zbog raznih poremećaja u okolišu, a ponajviše zbog klimatskih promjena. Dalje, zabrinutost zbog globalnog, a također i lokalnog, iscrpljivanja prirodnih resursa. Zabrinutost zbog ovisnosti o uvozu fosilnih goriva, a također i urana i nuklearnog goriva.

Nijemci su 1990-ih vodili velike rasprave. Puno je ljudi sudjelovalo i to je dovelo u velikoj mjeri do konsenzusa o "Energiewende", energetskom zaokretu.

Imaju još puno domaćega ugljena, ali te zalihe će s vremenom nestati. Koriste puno prirodnoga plina, zalihe u Sjevernome moru će s vremenom također nestati; ovise o uvozu iz Rusije što se pokazuje kao geopolitički rizik (Rusija sada znatno povećava izvoz u Kinu), a na dulji rok i to će nestati. Ovise o uvozu nafte. Njemačka je vrlo gusto naseljena i vrlo osjetljiva na klimatske promjene.

Zaključili su da će se do 2050. godine neizbježno dogoditi bitne promjene ("zaokret", die Wende). Pa su onda zaključili, da treba početi raditi za planiranom, vođenom procesu zaokretanja sada, a ne čekati 2049., kako to činimo mi Balkanci. Tako su uveli feed-in tarife 1991. i donijeli prvi Zakon o obnovljivim izvorima energije 2000. godine. Na četvrtini puta, sad su donijeli novi zakon (vidi:
Overview Renewable Energy Sources Act), a da strateške ciljeve nisu promijenili.

 

Francuska ide njemačkim putem, a Hrvatska poljskim

Nijemci su svjetski lider, ali nisu prvi po investicijama u obnovljive izvore. Sada je prva Kina, a tim putem idu i drugi, od Francuske (Nuklearke OUT, obnovljivi IN), do Indije (Nova vlada stavlja solarnu u središte energetske politike).

Unutar Europske unije, grupaciju energetskih konzervativaca čini većina novih članica, nekada pod vlašću komunističkih partija (Poljska i Mađarska – europski energetski konzervativci).

Dosadašnje hrvatske vlade su se ponašale kao da je priča o klimatskim promjenama i obnovljivim izvorima prolazna bjelosvetska moda, kojoj moramo formalno udovoljavati jer gnjavatori iz EU i UN to traže (a mi smo majstori u tome da se pravimo da nešto radimo - i ulažemo energiju u glumljenje rada radije nego u sam rad).

Sadašnja je vlada pak otvoreno, ponosno rekla da će poduzeti sve što je u njenoj moći, da spriječi razvoj obnovljivih i promjenu sustava. Nama je, smatraju, dovoljno do 2020. instalirati onoliko vjetroelektrana koliko Njemačka instalira svaka dva mjeseca, i onoliko solarnih koliko Njemačka instalira svaki tjedan. Bilo bi lođe za Hrvatsku kad bi uvoznici izgubili zaradu od uvoza 3.500 tona ugljena dnevno.

Jedan od problema jest, da ovaj razvoj donosi dobrobit običnim građanima, a ugrožava interese velikih kompanija. Više od pola kapaciteta obnovljivih elektrana (osim velikih hidroelektrana) u Njemačkoj u vlasništvu je građana (osobno ili preko zadruga), a većina ostaloga u vlasništvu lokalne samouprave. Manje od deset posto drže velike kompanije, koje su prekasno shvatile da se događa stvarno velika promjena (vidi: Kako su europske elektroprivredne kompanije izgubile 500 milijardi eura).

A nijedna naša vlada nije nikad dala ni tračka sumnje, na kojoj je strani kad se sukobe interesi puka i interesi kapitala.

Post je objavljen 05.08.2014. u 09:34 sati.