Pregled posta

Nas i Rusa dvjesta miliona...

Gospođa (drugarica?) Maya, političarka aktivna na lokalnom nivou (Karlovac), iz Hrvatskih laburista, s kojom se inače u većini slučajeva slažem, izbrisala je moje komentare uz jedan njen status na facebooku i prekinula fb prijateljstvo. Nije prvi put, ali u ovom slučaju mi je krivo. :-(

Zasmetale su joj moje primjedbe na njen komentar uz vijest Trostrane plinske konzultacije u Moskvi: EU se sprema za zimu

Ona je bila napisala: »Hahahahha, što je, strah da ne bi dupe zazeblo jer ste bili glupi pa išli Rusima staviti sankcije da se umilite amerima. Baš me zanima ako stisne duža zima, recimo do -20, gdje ćete se opskrbljivati i po kojoj cijeni, tupsoni jedni. Da sam na Putinovom mjestu, sve bi cijevi zašarafila, ali sve, pa pjevajte borbene.«

Ja sam napisao da ovaj njen sarkazam smatram glupim. Pitao sam, misli li, ako neka država, na čelu s autoritarnim liderom, izvrši agresiju na susjednu zemlju i otima teritorije, a taj diktator nam prodaje nešto što nam treba, je li načelo da trebamo biti kuš? Uvijek, ili samo u slučaju Rusije, ili samo u ovom slučaju? Da je interes ispred načela?

Ona inače to ne zastupa. Zastupa načelnost u borbi za socijalna prava. Borbu siromašnih protiv bogatih. Prije bih očekivao, da zamjeri europskoj politici jer zbog kalkulantskih interesa ne poštuje vlastita načela, na kojima je poslijeratna Europa izgrađena (EU i OESS).

E sad, Putina ruska propaganda (u koju jako ulažu) prodaje, kako vidimo prilično uspješno, kao borca ne samo za nacionalnu snagu, nego i socijalnu pravdu, protiv gadnih Zapadnih kapitalista, i za siromašne Ruse protiv pokvarenih oligarha.

Putin je uveo red u Rusiji i to je nesumnjivi plus u odnosu na užas koji je tamo bio 1990-ih, kad su nazadovali i stradali nego mi koji smo imali rat. Ali, osnovni društveno-ekonomski odnosi u Rusiji su izrazito patronsko-klijentelistički, "crony capitalism" u radikalnom obliku; nazvan je i "comrade capitalism", drugarski kapitalizam (vidi: Comrade Capitalism : How Russia does business in the Putin era). To je vlast bogataša, a oni imaju interes da vlada red, a ne obračuni bandi. Isto imamo u Hrvatskoj.

Drastična je razlika u tome, što Rusija im naftu i plin, i druga rudna bogatstva, na čijem izvozu jako zarađuje. Izvukli su golemu korist od skoka cijena nafte, do kojeg je došlo zbog američke agresije na Irak 2003.. U razdoblju 1999.-2008. vrijednost izvoza je porasla šesterostruko, sa 85 na 520 milijardi USD (Izvor: Svjetska aanka). Nafta i plin 2013. godine čine 68% vrijednosti izvoza. Prihod od nafte i plina pokriva više od pola proračuna Ruske federacije, pa od toga mogu sanirati i socijalne probleme. Sličan je slučaj autoritarnih režima u Saudijskoj Arabiji, Venezueli, Kazahastanu. Dobri poslovi s naftom privukli su također i velike strane investicije, od velikog ekonomskog značaja za Rusiju.

Usput ubijaju novinare, zabranjuju građanski aktivizam, potiču premlaćivanja homoseksualaca, raspiruju velikoruski imperijalizam itd.. Iako sam ja osobno na strani bivšeg svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova, borca za ljudska prava koji se bori protiV Putinove autokracije, nije mi neshvatljivo da većina ljudi prihvaća ograničenja osobnih sloboda u ime sigurnosti. A kad se pojave najave ekonomske nesigurnosti, uvijek se može zaigrati na kartu nacionalnih emocija.

Ne želim se svrstavati na Rusku ili Ukrajinsku stranu. Nastojim braniti načela - protiv Njih, ali i protiv Nas. A kad kriza raste, mnogi traže jednostavne ili-ili odgovore i svrstavanja.

Kako su nam "eurokrati" antipatični, tu je i tendencija "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj", dakle nam je Rusija prijatelj (i još i zaštitnik nas siromaha protiv eurokratskih eksploatatora).

Ako bismo zastupali i "prijatelj moga prijatelja je moj prijatelj", onda smo sad također mi i Srbi prijatelji; odnosno, hrvatski i srpski nacionalistički desničari: protiv eurokrakta, kao i protiv partizana. Također su sad na istoj strani, uz Rusiju, dio desničara i dio ljevičara u Hrvata, a također i neki libertarijanci.

Što god se zamjeralo Europskoj uniji i europskim političkim liderima, oni su problema ovisnosti o uvozu plina iz Rusije itekako svjesni. Rusija je dvaput, u siječnju 2006. i u siječnju 2009., privremeno obustavila isporuke, zbog spora s Ukrajinom oko dugova. To je jedan od ključnih elemenata o kojoj tvorci i provoditelji energetske politike zemalja EU razmišljaju u posljednjih desetak godina. (Vidi moj članak na blogu "Ekološka ekonomija" Ukrajina i prirodni plin : Interesi Rusije, Europe i SAD. )

Što god im zamjerali, u sustavu EU i starijih zemalja članica (EU15) ipak uz političare, okupirane dnevnim brigama, postoje i stratezi koji gledaju široku sliku i dugoročne tendencije i interese; političari ih čak i slušaju, te donesene deklaracije, strategije i planove ozbiljno shvaćaju: to su okviru za dnevno odlučivanje.

Taj manir, "Ajme kak su oni glupi! Ajme kak sam ja pametan/pametna!" krajnje je zavodljiv, ali KJTV i jako neproduktivan.

Da se vratim na članak koji je bio povod: predstavnici Rusije, Ukrajine i EU sastali su se u Moskvi, tražeći nekakav put da sukob riješi. Rekao bih da je to dobro i da treba podržati.

Sigurno se političarima svašta može zamjerati. Ja neću suditi, jer nisam dovoljno upućen u sve što se zbiva. Ali koliko vidim, EU se trudi da održi razumnu granicu da ne forsira sukob, koji bi svakako svima nanio štetu, a da se ipak nešto poduzima, kad se ljudi ubijaju. Nadam se, da će se nekakav kompromis postići. Idealnog rješenja nema.

Razvoj događaja jako podsjeća na Hrvatsku 1990.-1991.. Ne zaboravimo, nakon prvih balvana u kolovozu 1990. sljedećih pola godina nije bilo rata, samo povremene čarke. Mogli smo se nadati, da će naći nekakav kompromis. Ali je stalno eskaliralo, do razornoga rata. Glavni pokretač eskalacije je bila uvjerenost lokalnih ekstremističkih srpskih vođa da iza sebe imaju Srbiju, a srbijanskih vođa da kontroliraju JNA, pa imaju silu na svojoj strani.

Rusija ne može na to računati, iako EU nema vojnu silu koju bi mogla angažirati za pomoć Ukrajini. Ekonomski rat, kako Maya kaže: »Da sam na Putinovom mjestu, sve bi cijevi zašarafila, ali sve«, naštetio bi EU, ali još više Rusiji, kao što joj već štete i sadašnje ograničene sankcije. Putin to zna, pa je za nadati se da će ekonomska računica prevladati nad nacionalističkom megalomanijom. I Ukrajinc će morati dati neke ustupke (Krim je nažalost očito svršena priča).

Nikako ovo nije vrijeme da se bude sarkastičan, da se raspiruju strasti i priziva zaoštravanje sukoba. Pa čak i od strane nas marginalaca na Svemrežju. Kako god bilo, svako od nas, makar malecko ali ipak više od nule, sudjeluje u kreiranju javnoga mnjenja; vidi o tome i moj jučerašnji tekst Kako se lažima kreira mržnja.

Ljudi u istočnoj Ukrajini ubijaju jedni druge zbog jezika i drugih maglovitih identitetskih razlika. Loše je, ali bi moglo postati i puno gore. Može se tražiti saniranje šteta i spriječavanje eskalacija koja bi mogla dovesti do još mnogo više smrti i razaranja.

Post je objavljen 29.08.2014. u 19:15 sati.