Marketing
Nije naš izbor "tržište ili socijalizam". Trebamo više jednog i više drugog, istovremeno
Povodom nekih recentnih ideoloških diskusija.u javnosti.
Kapitalizam = vladavina kapitala.
U tržišnoj privredi vlada borba za višak vrijednosti između nadničara, profitera i rentijera. (Doduše i kamatara također, što bismo mogli odvojiti od profitera, pa onda imamo dominaciju financijskog kapitala nad industrijskim - u čemu je za razumijevanje važan Marx, 3. knjiga "Kapitala".)
Kapitalizam je sustav u kojem profiter dominira nad drugom dvojicom. U tom svijetu živimo. (Rast tržišta u Europi od doba Karla Velikoga doveo je do uspostave feudalizma, oblika vladavine rentijera.).
"Država blagostanja" nakon katastrofe Drugog svjetskog rata donijela je "klasni kompromis". Od početka 1980-ih, "neoliberalizam" obnavlja klasni rat u kojem, kako reče jedan veliki kapitalist "mi pobjeđujemo". Moderno globalizirano "slobodno tržište" ovisno je o nizu odluka koje su dovele države (a preduvjet je bilo američko napuštanje zlatne podloge 1970.). To je, kao i država blagostanja, politički projekt (projekc cijelog POLISA ili u ime polisa), kako kaže jedan nobelovac za ekonomiju, a ne "prirodni" sustav. (a sigurno nije ni "kraj povijesti").
Taj sustav vladavine kapitala i dominacije financijskog kapitala ("globalizacija") upada u ozbiljnu strukturalnu krizu krajem 2000-ih (a jedan vrlo slavni ekonomist krajem 1990-ih, kad je slom "Azijskih tigrova" navijestio probleme, označio sustav kao ultranestabilan).
Struktura društva može imati i snažna feudalna obilježja, plemenska, patrijarhalna, svejedno. (Kod nas je vrlo važna kronističko-klijentelistička mreža. Iz crony socijalizma prešli smo u crony capitalism), svejedno je to kapitalizam.). (Velika Britanija je u revolucimama 17. stoljeća zadržala snažne elemente feudalizma, ali su feudalci svoj prihod od rente počeli koristiti kao kapital za stjecanje profita.)
I kapital kojim upravlja država je takođek kapital. (Komunističke države uipravljale su njime vrlo slabo i izgledalo je da je taj model prošlost, ali sada Kina pokazuje vrlo učinkovotio upravljanje s dominacijom države i partije. Stopa akumulacije, koja odgovara marskističkom pojmu stope eksploatacije radne snage, mnogo je viša u Kini, a pod kontrolom držav se učinkovito ulaže i osigurava brzi rast, pa i kapital i rad imaju rastuće prihode.)
Kapitalizam je sustav vladavine kapitala. To se jasno vidi u krizi: cijela je povika da je nužno ograničiti primanja rada, da bi kapital dobio svoje. On ima prednost. Dapače, čim je kriza, kapitalu se mora obećati više, kroz izglede za višu profitnu stopu ili jednostavnije više kamate. Oni koji inzistiraju da u današnjem sustavu nema izlaza na drugi način (jer nemamo kapitala i moramo ga privući - rad bez kapitala ne može se akumulirati), možda su u pravu, u okviru ovoga sustava.
Kapital je puno pokretljiviji od rada i tu je njegova prednost (a osobito financijski kapital, milijarde dolara prebacuju se s jednog na drugi kraj svijeta pritiskom na tipku; lokalni poremećaj začas može postati katastrofa.).
Mi smo imali sustav koji je načelno pokušao uništiti svaki značaj kapitala u ime vladavine "udruženoga rada", ali u stvarnosti to nije tako funkcioniralo. (Jedna značajna knjiga sredinom 1980-ih, kad je bila obilna tzv. "krizološka" produkcija, nosila je naslov "Kapital i rad u SFRJ".) Od 1960-ih "društveno-političke zajednice" većinu svog udjela u sredstvima za financiranje investicija prenose na banke i privredne organziacije. Ali, stvarnu kontrolu nad nima nije imao "udruženi rad", ali niti "partija" kao takva, netgo neformalne "klike", kronističke mreže lidera, povezane prema dolje klijentelističkim vezama što cijelom sustavu daje žilavost.
Na višim nivoima vlasti i moći postoji horizontalna solidarnost, dok je na nižim nivoima uništena i niži slojevi se oslanjaju na vertikalnu solidarnost, tj. nekog svog druga ili kuma "gore" koji će im pomoći. Josip Županov je 1980-ih to nazvao neformalnom koalicijom birokracije i nižih slojeva radničke klase, a za puno razumijevanje potreban je još pojmovni instgrumentariji analize "socijalno" odnosno "socijalno-kulturnog" kapitala.
Taj sustav odnosa bez velikih potresa u bitnom je ostao isti u našoj varijanti kapitalizma. Kao što nije bil ovelikih socijalnih potresa 1980-ih, tako ih nema ni danas. Ljudi se i dalje puno više pouzdaju u pomoć nekog patrona ("kuma") odozgo (vertikalne veze), nego u moć zajedničkog djelovanja s onima koji su u istom položaju (horizontalne veze).
To jest kapitalizam, naime vladavina kapitala. Dominacija onih, koji posjeduju i/ili kontroliraju kapital (novac i sredstva za proizvodnju).
E sad, problem je, kao i o socijalizmu (za razliku od Kine), da se kapitalom i danas loše upravlja, jednkako loše ili još lošije nego prije 30 godina., To vidimo na rezultatima: BDP Hrvatske je ispod onoga iz 1980., industrijska proizvonja puno manja, broj turističkih noćenja manji, zaposlenost puno manja, zaduženost države puno veća itd. - iako ima i nekih prednosti: nema značajne inflacije, nema nestašica dobara opće potrošnje, konvertabilna valuta.
NIje problem "premalo kapitalizma", tj. da radnici dobivaju previše.
Problem "položajne rente": vlasnici i kontrolori kapitala uvelike njime vladaju kao pseudo-prirodnim resursom, koji im donosi rentu, a ne profit. Rentijer naprosto uzima svoj dio viška vrijednosti i troši ga, a ne ulaže da bi stvorio još više vrijednosti, kao profiter.
Nama treba VIŠE tržišta i VIŠE države, više tržišne ekonomije i više socijalizma, istovremeno. U smislu, kako je komentator Newsweeka Jon Meacham napisao prije pet godina, povodom ideološke polemike u SAD: »Ako propustimo priznati realnost rastuće uloge vlade u ekonomiji, inzistirajući umjesto toga na vođenju ratova 21. stoljeća terminima i taktikama 20. stoljeća, osuđeni smo na beskonačnu nerazriješivu svađu.«
Zato sam spominjao njemačku öko-soziale Marktwirtschaft, eko-socijalna tržišna privreda ("ekološki" element ulazi preko rente, naknada za korištenje privrednih resursa, koji su,važno je, ne samo materijali, nego i opstanak samoga eko-sustava kao cjeline; samo to nije ona renta koju uzima korumpirani državni službenik da bi poduzetniku omogućio posao s državom, niti poduzetnik koji na taj način, osiguravajući siguran prihod od države, zapravo uživa rentu a ne profit.). To je, KJTV, primjer uravnoteženijeg sustava, koji dobro funkcionira.
Četrdeset pet godina zatirali smo građanski mentalitet pa je stalno iznova uskrsavao, a sad opet 24 godine zatiremo socijalistički, i opet nikako da ga dotučemo. Međutim, istinsko razumijevanje ne može se naći u tom pojmovnom okružju. "Mentalitet" je nešto puno trajnije i složenije, nije određeno ekonomskim ili političkim poretkom. Odnos patrona i klijenta bio je važan u Rimskome carstvu (i ranije) te preživljava, kroz sve transformacije. Ne znači da je nepromjenljiv (jer nikada i nije apsolutno homogen).
Ne treba se zakačiti na same izraze "više" i "manje". Bitna je kvaliteta, ne kvantiteta. U energetici, koju pratim, qa to je jedno od ključnih područja ekonomije i uvijek će biti, transparentno je kako je to složen odnos. EU i europske zemlje pod normalno imaju planove do 2050, počeli su s time 1990-ih, dugoročno planiranje koje je nekad bilo nezamislivo. Kina ima petogodišnje planove i dugoročne projekcije i ciljeve, a i SAD ima takve dugoročne politike.
Imamo PUNO države, veliki napor države (njemački Energiewende), ali i puno slobodnoga tržipta. Države su jako ulagale u obnovljive, i zahvaljujući tome su cijene bitno pale i sad se energetika drastično mijenja. Djelovale su na tržište tako da su se te tehnologije razvile puno brže nego što bi bilo bez državnih poticaja. A nuklearnu energiju je recimo uništio neolibneralizam - kad je država smanjia ogromna ulaganja, pokazali su se ogromni troškovi. (A da pak sve vodeće države nisu jako puno ulagale, možda se komercijalni nuklearni reaktori nikad ne bi ni pojavili.)
Na to mislim kad kažem "više države i više tržišta". Ne na broj propisa.
Tržište jednostavno ne reagira na one interese, koji se tiču nečeg što će biti za 10 ili 50 godina. Tu mora uskočiti država. Na tržištu, nove tehnologije teško se probijaju, ako postoje stare koje sasvim dobro funkcioniraju, jer naravno u početku su troškov veći. Nikad nije bilo energetike bez velikog utjcaja države.
Post je objavljen 12.07.2014. u 07:30 sati.