26.09.2009., subota
Mudroljublje
Filozofija je mudroljublje - ljubav prema mudrosti. Međutim, školski filozofi o mudrosti vrlo rijetko pričaju. Jednom sam pregledao devet riječnika filozofije (tiskanih, na hrvatskom, engleskom i njemačkom) i samo u jednom našao odrednicu "mudrost"!
"Filozofija" je nekako postao termin za "školsku" disciplinu, nešto što se proučava na odjelima za filozofiju na unioverzitetima. A u današnjoj poplavi tzv. "analitičke filozofije" (koja uopće nije mudroljublje - puno više "analize" nego filozofije), dolazi do toga da se mnogi klasični filozof više izučavaju na drugim odjelima. Pa kad su nestručnjaci zaintresirani za "mudrost", uglavnom na filozofske odjele i ne dolaze.
Zato volim reći, da sam "mudroljub". Muderost u pravom smislu riječi je nešto što je čovjeku nedostupno - zato "ljubav prema mudrosti", težnja prema mudrosti, na prvom mjestu. Zato su pitanja važnija od odgovora.
|
- 11:15 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
25.09.2009., petak
Predsjednički izbori: kako glasuju moji čitatelji :)
Nešto ležernije: postavio sam bio sa strane anketu Kome cete dati glas za predsjednika/cu? , pa evo može biti zabavno sumirati rezultate. Ne da se prognozira, tko že na izborima pobijediti, nego više, tko me čita.
U predloženom popisu nedostaje Vesna Škare-Ožbolt, koja još nije bila najavila svoju kandidaturu kad sam postavio anketu.
Ivo Josipović 23% 20
Andrija Hebrang 18.4% 16
Miroslav Tuđman 13.8% 12
jos cekam pravog/pravu 11.5% 10
Damir Kajin 10.3% 9
Vesna Pusić 6.9% 6
Denis Latin 5.7% 5
nitko 4.6% 4
Nadan Vidosević 3.4% 3
Josip Jurčević 2.3% 2
total votes: 87
Ako sumiramo kandidate "desnice" (Hebgrang, Tuđman, Vidošević, Jurčević) i "ljevice" (Josipović, Kajin, Pusić, Latin), rezultat je:
Desnica 33
Ljevica 40
neodlučni 14
Dakle, iako sam osobno izričiti ljevičar, i desničari me dosta čitaju!
|
- 19:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.09.2009., četvrtak
Bozanićev korak unatreag
Bio sam obećao da će moj slijedeći dnevnik biti na neku posve drugu temu (pa i pišem nešto o ekonomiji), ali eto naletilo je, gledao sam dossier na HTV i dolje navedeni šmrkavac naprosto me izbacio iz takta.
Kao što se i očekivalo, kardinal Bozanić, političar čije su sve propovijedi i govori u službi djevne politike, održao je, za razliku od jednostavnih riječi Škvorčevića prije pola godine, "pažljivo iznijansiran" govor, u kojem je relativizirao ustaški zločin jamranjem, kako se eto navodno skrivaju komunistički zločini - oni, o kojima je sve bitno bilo već objavljeno u razdoblju 1989.-1991. godine, a danas se vodi dnevna propaganda za zavođenje hrvatske mladeži, kako se navodno skriva istina o onome, o čemu je otada objavljeno u Hrvatskoj više od 200 knjiga (a sadašnji najavljeni kandidat za predsjednika države, Josip Jurčević, četiri godine je kao profesionalac radio za notornu "Vukojevićevu komisiju" za popisivanje ratnih i poratnih žrtava, i umjesto da napravi popis za poratne žrtve - jer one su ranije prilično dobro popisane - on je "hrabro" pisao knjižicu razoktrivajući "srpski mit o Jasenovcu", godinama nakon što su hrabriji i bolji povjesničari od njega to već učinili).
To koliko se svi skrivaju iza Stepinčevih riječi osude (polovičnih, ali ipak), stvarno je jadno. Katolička crkva kao institucija bila je istina nepravedno otuživana, ali mnogi su svećenici, sve do tadašnjeg mostarskog nadbiskupa, oduševljeno surađivali s ustaškim režimom i pravili se da ne vide njegove zločine - jer, je li, ako su "naši" malo nestašni, može im se kroz priste progledati. Malo je jedan Stepinac da sve to pokrije! (Pogledajte moj tekst Jedno razmišljanje o Alojziju Stepincu, na wkipediji, stranica za razgovor uz članak "Stepinac i Židovi", kojem sam autor.)
No, raspalio me balavac koji upravo nastupa na prvom programu HTV, u Dosieru, dr. Željko Tanjić, mladi svećenik iz komisije "Iustita et Pax", koji je odmah, u maniri ordinarnog manipulatora i moralne mizerije (takvi su bili funkcionari Saveza socijalističke omladine, na koje sam pizdio prije 30 godina kao omladinac), skrenuo priču na ordinarne i mnogo puta raskrinkane laži velikosrpske propagande o milijun ubijenih Srba, pa se onda to ljigavo mladučne čak drznulo upitati a što je čovjek, koji bi mu mogao biti djed, kojem su cijelu obitelj osim mlađeg brata u holokaustu pobili ustaše (a njih su se dvojica spasili bijegom u partizane, sa 16 i 14 godina), napravio da tu laž pobije? Riječ je o Slavku Goldsteinu, čovjeku nevjerojatne pomirljivosti, koji je u izjavi snimljenoj za emisiju rekao kako je Bozanić u Jasenovcu došao na pola puta. A svatko, tko se malo time bavio, mora znati, da zaista Slavko Goldstain, kao Židov, intelektualac i povjesničar, zajedno sa svojim sinom Ivom, jeste učinio uistinu mnogo da se laži, koje svijetom šire tzv. Jasenovac Research Institute i druga četnička gamad, pobiju, i da su obojica odali priznanje nadbiskupu Alojziju Stepincu za neke akcije zaštie Židova, koje je poduzeo! Koji je to jad i bijeda, koja je to nepravda i ratno huškanje od člana komisije "Pravda i mir", da tako podlo podmeće jednom gospodinu kao što je Slavko Goldstein, kojem nije dostojan noge oprati (kao što je Isus činio)!
Bozanićev cilj bio je, kao čovjeku koji je u hijerhiji katoličke crkve iznad Škvorčevića, kao kardinal koji je istovremeno, kako sam rekao, uvijek sav uronjen u dnevnu politiku (te pričice o "teološkom pristupu", koje širi i gore spominani crkveni omladinac, neka objese crnom mačku o rep), sanirati koliko se može od "štete" koju je ovaj načinio. Napravio je dakle korak natrag. Šteta, ali nešto dobro jest postignuto, iako su ustašoidi u Crkvi nažalost još jaki.
Zoran Oštrić
|
- 23:30 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
23.09.2009., srijeda
Nikoletina Bursać: Obračun s Bogom
Spomenut je usput u jednoj diskusiji na svemrežju besrmtni Nikoletina Bursać, i pripovjetka u kojoj on svojoj majci objašnjava kako odsada nema Boga. Pa evo da uvrstim malo vrhunske literature na svoj blog! Skenirao sam tu priču, iz knjige tiskane 1957. (UBR: godina mojeg rođenja) (UBR = Usput Budi Rečeno), te efektni crtež Zulfikara Džumhura koji je ilustrirao to izdanje - njegovi crteži izvanredno odgovaraju atmosferi priča. Vrijedi pročitati, bez obzira kakvo je vaše osobno religijsko i idejno uvjerenje, jer riječ je o vrhunskoj literaturi.
Branko Ćopić je bio izvrstan pisac. Možda je danas u Hrvatskoj najpoznatiji po "Ježevoj kućici": univerzalna priča o ljubavi prema domu. Meni je, uz Nikoletinu, ostala u pamćenju također zbirka priča "Vasilisa i monah", uglavnom se događaju u poslijeratnom periodu, te ozbiljni roman "Gluvi barut" koji razbija oficijelnu mitologiju o čistoći revolucije.
OBRAČUN S BOGOM
Nikoletina Bursać, partizanski vodnik, svratio kod matere na konak. Sjedi uz prozor, dobuje prstima po stolu i stroga izraza sluša staričino pričanje.
— Moj sinko, nek samo tebe dragi bog i sveta nedjelja sačuvaju u životu, a meni je lako za sve ostalo.
Nikoletina ništa ne odgovara, samo odbojno frknu f ćutke pruži duvansku kutiju Talijanu, zarobljeniku, koji već poodavno živi i radi tu, kod Nikoline matere.
— Neće li dragi bog dati, da se ovaj rat uskoro završi? — upitno se ogleda stara na Nikoletinui ali ovaj samo puši i mrko zuri u ćošak. Pored njega, na klupi, Talijan miluje mačku i tepa joj:
— Dobro, dobro!
Od svih naših riječi, Talijan je najprije naučio riječ „dobro", pa iako sad zna priličan broj novih, on se ipak najčešće služi onom prvom, jer je najsigurniji da će s njom dobro proći. Tako je za njega „dobro-dobro" i kad počne oluja s grmljavinom, dobro je kad ga nude jelom, kad goni,krmaču, kad se odaziva na dječju viku itd.
Nikoletina, dobrodušno namrgođen, gleda Talijana i mačku pa se okreće materi:
— A ovaj tvoj... jede li on mačke ili je to, tek onako — propaganda?
— Ma, hajde! — začuđeno odmahuje stara i smješka se na Talijana. — Otkud će kršteno čeljade jesti mačke, bog s tobom?
— Dobro, dobro! — za svaki slučaj potvrdi zarobljenik i nasmija se na njih oboje.
Nikoletina se opet mršti, ćuti, nešto žvaće, a zatim se usturuje na stolici i prokašljava se; Oprezna mati diže glavu od ognjišta i očekuje šta će momak reći.
— Majko, — svečano započinje Nikoletina i "udara dlanom po stolu— otsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
— Ma šta ti to reče?
— Nema boga, jesi li čula?
— Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
— Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
— Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
— Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam nekidan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
— Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
— Neće niko. Šta će nam kiša? — nabusito odgovara momčina. — Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
— Šta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
— Karakter... to ti je — tako kao napriliku jedna mašina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
, — E moj sinko, moj sinko! — vajka se starica i obraća se Talijanu, — Ču li ti ovo, dijete?
— Dobro, dobro! — pomalo uplašen, smireno potvrđuje Talijan opažajući da se tu nešto važno raspravlja.
Nikoletina se prokašljava kao da isprobava svoje govorno oružje i prelazi u napad:
•— Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako u nj vjeruješ?
— A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad već njime oreš brda i doline?
— Prič'o nam komesar. Pedeset je ljudi to čulo.
— A i ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na nebesima, čuju ga sve države od Bosne do Like, a ne tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i grmi, kad nema boga?
Momak se roguši i neodređeno gunđa:
— Hm, grmi! Šta ti tu mene ispituješ, nije ovo Škola. Zna se šta grmi.
— Deder, deder, šta? — navaljuje starica osjećajući Nikolinu slabu tačku.
— Ma šta si se tu nadovezala k'o Blagoje na cicvaru? — brunda momčina. — Kad si baš tako navalila, pitaću ja i to komesara, pa ćeš ti onda vidjeti.
— Pitaj, pitaj! — osokolila se mati, pa mu se već i ruga. — A ko nas je stvorio, lijepi moj sine, kada boga nema?
— I to se zna.
— Sve se kod tebe zna. Pa kad si već tako mudar, ko je stvorio sunce, kad nema boga?
Nikoletina vidi da će ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku, pa pribjegava višoj sili:
— Bog s tobom majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako došlo iz Štaba odreda. Kad komanda kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
— Pa što tako ne kažeš, sramoto svoja! — pomirljivo deri očekuje starica i već se nimalo ne ljuti na sina. Ona je rodom Ličanka, graničarka, navikla još od svojih starih da poštuje vojsku i njezine naredbe. Nema zato ništa ni protiv ove o bogu. Kad vojska kaže da ga nema, onda je red slušati, jer vojska zna Šta radi.
Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom Talijanu i sliježe ramenima.
— Eto ti, Talijančiću, jesi li čuo: nema ga. Izašla takva naredba, pa šta mu možeš. Budi bog s nama i s ovom kućom.
— Dobro, dobro! — složi se Talijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, ćuti i nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce, stara ga je stjerala u ćošak svojim škakljivim pitanjima. Red bi bio, zna on to dobro, da joj se na sve to pošteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to ne zna.
I šta je sad uradio?
Izvrdao, brate, izvrdao na kukavički način: zaklonid
Nikoletina se grdno zamisli videći kud bi ga odvela njegova malopređašnja linija, pa progunđa:
— E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako grmi, i otkud je postao čovjek i još trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi li mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi.
Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja: — Pazi ti nje, otkud joj samo onako škakljiva pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, akamoli neće mene, običnog desetara, najniži rukovodeći kadar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kući.
|
- 10:07 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
21.09.2009., ponedjeljak
Slaviti Antu Pavelića mogu samo kreteni ili četnički plaćenici
Pridružio sam se facebook grupi Ne Želim spomenik Ante Pavelića u Zagrebu ni u bilo kojem drugom gradu!
U razdoblju 1989.-1991. pročitao sam desetak knjiga o Bleiburgu, dok neki zapjenjeni ustašoidi danas bulazne, kako se i dalje istina skriva. Posljednjih desetak godina intenzivno sam čitao sve o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije, uključivo četnike, NDH, Narodnooslobodilački pokret. I vrijedi ono, što je netko rekao krajem 1980-ih: na vidjelo je izašlo ružnih stvari o partizanima i komunistima, ali ništa pozitivno o njihovim protivnicima.
NDH je bila kvislinška tvorba, ustaški režim je bio zločinački. Jedan novi uvid, koji sam u tome tijekom posljednjeg desetljeća stekao: ustaški vođe ne samo da su bili zločinci, nego su također bili i kreteni. Pavelić je dobio državu na poklon stijecajem okolnosti, i onda je sustavno povlačio sulude poteze i upropastio sve, što je mogao - kao da je svjesno radio u korist ekstremnih velikosspkih interesa da se kompromitiraju Hrvati i ideja hrvatske države.
Racionalni hrvatski nacionalist nikako ne može slaviti Pavelića. Slave ih oni, koji faktički u ime svojih izopačenih fantazija faktički mrze svoj narod i svoju domovinu. Užasavaju me kao domoljuba, pacifista i ljevičara.
Slika dolje snimljena je na Danu branitelja grada Zagreba, 30. svibnja 2009.. Tomislav Dragun, predsjednik tzv. Hrvatskog uljudbenog pokreta, ekstremne ustašoidne organizacije koja traži savez sa četnicima (jer su ovi, eto postavili spomenik Draži Mihailoviću), s gradonačelnikom grada Zagreba Milanom Bandićem. Fotografija dobivena od saog Tomislava Draguana.
|
- 12:56 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
20.09.2009., nedjelja
EPH vodi kampanju protiv socijalne države
Evo nisam ništa pisao već dva tjedna. Trenutno sam okupiran drugim stvarima. Prenosim danas, tek toliko da se javim, priopćenje sa mrežnog sjedišta revolucionarne organizacije "Crvena akcija". Starijima će njihova retorika biti anakrona, mlađima zbunjujuća. Ali hrvatska društvena stvarnost daje osnove za klasičnu kritiku kapitalističke eksploatacije. Vidljivo je da je generalno usmjerenje EPH-a obrana liberalnog kapitalizma, odnosno interesa financijskog kapitala koji u tom sustavu dominira.
Revolucija koju zazivaju ipak nema šanse, barem ne s ovakvom arhaičnom retorikom. U svojem prethodnom postu pisao sam o tome, kako je komunizam (bolješvizam, lenjinizam) ukorijenjen u idejama francuske revolucije - povezan s razvojem buržuaskog društva. Pokazalo se to kao slijepa ulica. Današnje lijeve stranke više tu koncepciju ne zastupaju. Što, međutim, stvarno zastupati? Novi diskurs tek je u začecima. Prelako je ponavljati one elemente komunističkog diskursa koji nam odgovaraju danas.
Jasno je da u sistemu u kojem glavnu riječ vodi kapital ne može biti slobode medija. Ipak, povremeno su članci u medijima tako otvoreno dio službe za odnose s javnošću kapitalista da to izaziva posebnu pažnju. Takav je slučaj s kampanjom koju posljednjih mjeseci provodi Jutarnji list i izdavačka kuća Europapress holding (EPH). Gotovo svakodnevno na stranicama tog lista pojavljuju se bombastični naslovi i tendenciozni članci koji pokušavaju dokazati postojanje nekakvog glomaznog, skupog i nepotrebnog sistema socijalne zaštite koji guši hrvatsko društvo.
Ti dokazi se svode na nabrajanje statističkih podataka sa shizofrenim mijenjanjem različitih metodologija i izvora kako bi se dobili izrazito tendenciozni "podaci" o tome kako se u Hrvatskoj "prosječno" zapravo odlično živi, suprotno svakodnevnom iskustvu milijuna ljudi. Da se radi o sustavnoj kampanji nije nipošto paranoidna konstrukcija onih koji se s Jutarnjim ne slažu, to i sam list otvoreno priznaje: "Nekoliko je velikih predrasuda o životu Hrvata, koje je Jutarnji posljednjih mjeseci razotkrivao. Ustvrdilo se… kako prosječni Hrvat živi jako dobro … mnogi žive na račun .. sistema socijalne zaštite koji ne stimulira rad."
Priča o glomaznim sistemima socijalne zaštite koji izazivaju lijenost kod ljudi zapravo su uvezene političke polemike iz zemalja kao što su Švedska, Norveška ili Nizozemska čija se stvarnost znatno razlikuje od hrvatske. Time ne želimo reći kako su spomenute zemlje raj na zemlji. Dapače, viši standard u tim zemljama financira se ekstra profitom koji kompanije iz tih zemalja ostvaruju u trećem svijetu tjerajući tamošnje radnike da rade u nehumanim uvjetima i jeftinim radom "ilegalnih" imigranata u Europi. Ipak, krajnje je smiješno Hrvatsku, gdje je neplaćeni prekovremeni rad pravilo, kao i zabrana sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru, gdje je normalno radnicima ograničavati broj odlazaka na WC, gdje očajni radnici upuštaju u činove samožrtvovanja kao što štrajkovi glađu, uspoređivati s tim zemljama, a pogotovo govoriti o pretjeranoj socijalnoj zaštiti.
Tranzicijske horor priče iz hrvatske radničke stvarnosti u Jutarnjem su prikrivene iza "statistike" i "prosjeka". Problem je u tome što ne postoji "prosječni Hrvat" o kojima govori Jutarnji. Postoje samo radne mase i šefovi, proleteri i buržuji, a razlike u njihovom standardu i razini socijalne sigurnosti su ogromne. U tom smislu naravno da je medijskim mogulima koji zgrću ogromne profite baš i ne odgovara da im profite smanjuje plaćanje socijalnog i zdravstvenog radnicima, isto kao što i radnicima ne odgovara da postoje medijski moguli koji ne radeći ništa zgrću ogromne profite na njihovom radu.
Ova kampanja očito ima za cilj olakšati kapitalistima daljnje udare na standard naroda. Mediji se predstavljaju kao "javnost", ali govore samo kao glasnogovornici šefova i na taj način sasvim očito služe uskoj manjini protiv interesa masa. U kapitalizmu, sloboda medija je samo sloboda od demokratske kontrole većine i tako će nužno biti sve dok ne izborimo ekonomiju u kojoj smisao proizvodnje neće biti punjenje privatnih džepova pojedinaca, nego zadovoljenje potreba masa i medije koji će govoriti u interesu tih masa.
|
- 14:11 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
07.09.2009., ponedjeljak
O bitnoj razlici komunizma i fašizma
U tekstu Moderna Europa ustrojena je na antifašizmu spomenuo sam i razlike između društveno-političkih sustava koje svrstavamo u fašističke, te onih koje danas nazivama "komunističkima" (jer su na vlasti bile stranke koje su se nazivale komunističkima, iako je po njihovoj vlastitoj ideologiji komunizam bio ideal budućnosti; mogli bismo ih preciznije zvati "boljševističke", jer riječ "komunizam" koristila se i u širem smislu, za svaki sustav u kojem se ukida privatno vlasništvo).
Danas postoji očita i važna praktična razlika: u političkoj praksi nitko ne zastupa izvorne bolješvističke/komunističke koncepcije kao praktički recept za današnje društvo (čak i kad su ljudi nostalgnički prema prošlosti: nostalgija niej politički značajna), dok naprotiv postoje mnoge neofašističke grupe u svim europskim zemljama (uključujući i Hrvatsku, gdje postoji agresivni organizirani pokret za reafirmaciju ustaštva - koji pak, zbog opće nepopularnosti ustaštva u hrvatskom narodu, demagoški i povijesno apsurdno tvrde da ustaštvo nije fašizam, o čemu sam pisao u tekstu Anti-antifašizam: Prijetnja radikalne desnice).
Fašizam i komunizam dijele neke bitne zajedničke karakteristike, koje opravdavaju zajedničko svrstavanje pod pojam totalitarizam. Danas je popularno svoditi sličnost na identičnost. Desničarski propagandisti čak pokušavaju dokazati da su Mussolini i Hitler bili ljevičari i socijalisti, pa dakle svo zlo XX. stoljeća dolazi od ljevičara. Cilj je takvih besmislica "očistiti" desničarske koncepcije uništenja demokracije od nepopularne veze s fašizmom.
Postoji međutim niz važnih razlika. Najbitnija je, povjesno duboko zasnovana, razlika u idejnim osnovama. Ona se može najlakše uočiti u odnosu prema pojmu demokracije, te još više prema optužbi za nedemokratičnosti, te povezanim pojmom "ljudskih prava".
Komunističke partije nazivale su sustave koje su gradile "narodnim demokracijama"; fašisti su međutim izričito odbacivali demokraciju kao sustav koji prikriva "plutokraciju" i izraz je zapadnjačke dekadencije. Komunisti su bili osjetljivi na prebacivanje nedemokratičnosti, što je naročito došlo do izražaja u idejnom sporu 1970-ih. Na optužbu o nepoštovanju ljudskih prava komunistički ideolozi su odgovarali: "Nije istina, mi zapravo realiziramo istinska ljudska prava više, nego vi na zapadu". Mogli su reći da npr. zaista nema prava osnivanja političkih stranaka, ali i citirati zapadne analitičare koji su dokazivali da od stranaka ima više štete, nego koristi.
Nasuprot, zastupnici fašizma (a slično je danas sa zastupnicima islamskog fundamentalizma i istočnoazijskih autoritarnih sustava) mirno bi odgovarali:"Da, naravno, mi ne poštujemo ono što vi zovete ljudskim pravima, to je vaša dekadentna zapadnjačka izmišljotina". To je prisutno i danas u Hrvatskoj u ustašoidnoj propagandi, kad se pojam "ljudska prava" uvijek stavlja u navodnike ili dodaje ispred njega "takozvana".
Koliko god bili različiti, komunizam i liberalna demokracija dijele zajedničko porijeklo u idealima zapadnih revolucija koje su srušile feudalno društvo: engleske, američke i francuske. Francuska revolucija, nasuprot društvu baziranom na nejednakosti po rođenju, ističe vrednote: "Sloboda, jednakost, bratstvo". Što međutim točno ti pojmovi znače, te kako ih ostvariti? Pokazuje se ,da neke slobode treba ograničiti, da bi se druge ostvarile. Radnički pokret u XIX stoljeću nastavlja se na iste ideale. Radničke stranke doživljavaju duboki raskol, koji je formaliziran nakon Prvog svjetskog rata, podjelom na socijaldemokrate i komuniste. Međutim, i jedni i drugi ostaju vjerni vrednotama francuske revolucije. Komunisti tvrde: iako su naše metode surove, iako smo spremni u prelaznom periodu koristiti nasilje i trajno ograničiti neke slobode i prava, mi ćemo konačno ostvariti više slobode, jednakosti i solidarnosti u novim društvima, koja gradimo, nego što mogu postići liberalni demokrati i socijalni demokrati.
Fašizam se međutim pojavljuje kao pokret, koji potpuno negira vrednote francuske revolucije. Kakva sloboda - sve treba biti podređeno jedinstvu nacije! Kakva jednakost - svi moramo biti poslušni vođi! Kakva solidarnosti - interes države je iznad svega! U tom smislu npr. piše vodeći teoretičar talijanskog fašizma Giovanni Gentile. Kad su se u antifašističkoj borbi komunisti i zapadne demokracije našli zajedno, to je bio rezultat stjecaja raznih slučajnosti, ali postojala je i dublja sličnost. Zato je bilo moguće, da prvo zapadni lideri formuliraju neka zajednička načela (Atlantska povelja) koja će SSSR kasnije prihvati. To se ponovilo s Poveljom Ujedinjenih naroda, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji idr.. Kade su komunisti takve stvari potpisivali, to je samo djelomice bilo licemjerno (a sličnog licemjerja, uostalom, u hladnoratovskom sukobu bilo je i s druge strane, jer su se u međusobnom sukobu po trećem svijetu služili istim sredstvima, podupirući lijeve ili desne diktatore).
Kako komunisti, tako i zapadni demokrati, imali su problema s raznim kontroverzama u svojoj teoriji i svojoj praksi. Pluralistička demokracija ima međutim tu prednost, da se može prilagođavati i reformirati. Društveni sukobi u pluralističkoj demokraciji mogu se usmjeriti tako, da se najočitiji problemi ublaže, ako ne i posve razriješe, te se otvore novi pravci razvoja. S druge strane, kako su desetljeća prolazila, raskol između ideje i prakse u komunističkim sustavima bio je sve radikalniji.
Fašizam je proklamirao ukidanje demokracije, i točno je to i ostvario. Komunizam je proklmairao više demokracije (što će donijeti i više općeg blagostanja), ali ne samo da to nije ostvario, nego je zaostajanje za Zapadom bilo sve veće.
Fašizam je obećao ratnu slavu i pobjede, kao hranu nacionalnom ponosu. Krenuli su u rat, i doživjeli poraz. U doba hladnoga rata svi su očekivali novi sraz dvaju blokova, ali to je, u nekoliko kritičnih situacija kad je svijet bio na korak od globalnog sukoba, izbjegnuto.
Antifašti su pobijedili fašiste u surovoj oružanoj borbi. na bojnim poljima. Antikomunisti su pobijedili u srazu ideja: a pobjeda je postignuta tako, što su na kraju i sami vođe komunističkoga svijeta priznali, da su ideje koje su slijedili bile pogrešne, i odbacili ih. Tako je komunizam pao uz malo žrtvi.
Tragično i užasno iskustvo totalitarnog komunizma (boljpevizma) pokazalo je da ukidanje privatnoga vlasništva, potpunoa državna kontrola nad ekonomijom i ukidanje političkog sloboda nisu dobar put, da se ostvare ideali slobode, jednakosti i bratstva. Danas, u zemljama koje prihvačaju pluralističku, liberalnu i socijalnu demokraciju, postoje političke razlike između konzervativaca, liberala, zelenih i ljevičara, ali svi dijele zajedničko jezgro ideala i načela.
Iako su ustašoidi (ljudi koji mrze Hrvatsku pa slave ono u našoj povijesti najgore) akitivni i agresivni, vjerujem da je hrvatski narod iz te povijesne tragične epizode izvukao potrebne forume, te neće ponavljati iste greške. Međutim, nismo se još navikli na istinsku demokraciju kao sustav prava, ali i obaveza: moralne obveze, da se u politici sudjeluje, odnosno da se skrbi ne samo o osobnom interesu nego i dobru zajednice.. (Pogledajte, o pojmu politike nasuprot političarenju, moj članak Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti.)
Zbog intelektualne i moralne lijenosti, sve je više znakova kako bi mnogi ljudi prihvatili autoritarni sustav vlasti, pa čak i totalitarni. On pak mora imati svoju ideologiju, a ova se ne može zasnivati samo na nacionalističoj demagogiji. Nedostatak socijalne demagogije bio je jedan od mana ustaškog režima. Patrijarhalna socijalna demagogija potrebna je onima, koji svjesno žele uništiti demokraciju. Neprijatelji demokracije danas prizivaju "hrvatskog Putina".
|
- 19:47 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
06.09.2009., nedjelja
Hrvatski povijesni portal o Drugom svjetskom ratu
Spomenuo sam, da sam odnedavno moderator na Hrvatskom povijesnom portalu za temu Hrvatska u drugom svjetskom ratu.
U toj ulozi, nastojim utjecati da diskusije budu što kvalitetnije: minimalizirati trolanje, osobna prepucavanja, propagandu, općenite lamentacije. Važno je držati re srazlike između činjenica, tumačenja i vrednovanja, o čemu sam pisao prošle godine ovdje na blogu: Hrvatska povijesna znanost o 1918. godini: između činjenica, tumačenja i vrednovanja. Važno je također uočiti trenutak kad rasprava o povijesti, pa čak i o vrednovanu i filozofiji povijesti, pređe u propagandu aktualnih političkih projekata, prvenstveno ustašoidnog, o čemu sam na blogu više puta pisao (članak Anti-antifašizam: prijetnja radikalne desnice, objavljen i na portalu h-alter).
Da bi se kvalitetno usmjerila rasprava, važno sredstvo kojim moderator raspolaže jest utjecaj na teme kroz određivanje naslova (topica), što moderator može mijenjati. Neke sam upise i diskusije izdvojio u nove topice, stavivši uži ili širi naslov. Laici obožavaju diskutirati o općim temama, tipa "povijesna sudba Hrvata u 1300 godina", "svi zločini komunizma", ili "sve žrtve drugog svjetskog rata u Hrvatskoj" isl.. Tako se može u beskraj presipati iz šupljeg u prazno, i vrednovati bez znanja (ideološka propaganda). Teže je diskutirati o specifičnim temama tipa "Kninska operacija studeni-prosinca 1944.", "Hrvatski državni sabor 1942." isl..
ONih koji se stvarno trude istražiti činjenice, da bi mog nešto kvalitetno u diskusiji reći, ima malo. Zanimljivih priloga ima, pa ako vas zanima, navratite!
|
- 17:14 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
05.09.2009., subota
Spavajte mirno: šansi za promjenu nema
Kao što se dugo očekivalo i najavljivalo, Nadan Vidošević najavio je svoju kandidaturu za predsjednika Republike. Tako je eto riješena jedna dilema o kojoj su Hrvati imali prilike tračati u birtijama i na mrežopisnim forumima. Sada će neko vrijeme biti aktualno pitanje hoće li se kandidirati Milan Bandić, pa tako dalje u tom stilu.
Predsjednički izbori doleze, u doba rastuće zabrinutosti zbog recesije, kao dobrodošla vrste zabave za mase: kruha još ipak ima (pa čak i piva), osigurati treba igara (nogomet, Blanka, predsjednički izbori, Red Carpet) i raja se ima čime zabavljati. Tako se odvlači pažnja od činjenice da ova vlada nema ni najmanjeg pojma što činiti u doba recesije. Bez ikakve vizije i koncepcije, u panici su donijeli neke mjere da napune proračun, a ne da suzbiju recesiju pokretanjem proizvodnje i potrošnje.
Sada se Nadan pojavljuje kao navodni "gospodarstvenik", čiji su poslovni uspjesi međutim upitni. Već je četvrti mandat na čelu Hrvatske gospodarske komore, državnog tijela koje je doduše načelno potrebno, ali koje lagodno živi od ubiranja obaveznog doprinosa, te je njegova učinkovitost vrlo upitna. Kao HDZ-ovac od početaka, svoj poslovni uspjeh zasniva na političkim vezama i sudjelovanju u razbojničkoj "pretvorbi vlasništva", gdje su se i kamionđije, sitni šverceri i referenti preko noći vukodlački pretvarali u nečuveno uspješne "poduzetnike".
Navodno veliki prosvjedi, koji se pripremaju na raznim stranama, obična su sprdačina. Svatko, tko iskuči s nekim stvarnim potencijalom, ubrzo će biti kupljen ili marginaliziran (pri čemu i poznati "hrvatski jal" ima važnu ulogu: "kaj bu on/a nama pripovedal i pravil se pametan, znamo mi unaprijed da je lopina kao i svi drugi"). Raja i dalje pokorno puši sve, što joj "elita" servira. Tako će i ostati, bez obzira tko bude izabran za predsjednika. Pojedinci se mogu dijelomice promijeniti: netko se oklizne, netko umirovi, netko novi iz šljama uzdigne (i bude kupljen), ali klasni interesi hrvatske politokracije nisu ugroženi.
Zato mirno spavajte: živjet ćete bijedno i daje, ali kruha, piva i igara će biti. O lopovluku onih na vlasti i dalje ćete brbljati, ali ništa stvarno nećete učiniti da se dogode, te ćete, kroz sarkazam, ogovaranje i nečinjenje, sudjelovati u održavanju statusa kvo.
|
- 21:22 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|