Marketing
Nikoletina Bursać: Obračun s Bogom
Spomenut je usput u jednoj diskusiji na svemrežju besrmtni Nikoletina Bursać, i pripovjetka u kojoj on svojoj majci objašnjava kako odsada nema Boga. Pa evo da uvrstim malo vrhunske literature na svoj blog! Skenirao sam tu priču, iz knjige tiskane 1957. (UBR: godina mojeg rođenja) (UBR = Usput Budi Rečeno), te efektni crtež Zulfikara Džumhura koji je ilustrirao to izdanje - njegovi crteži izvanredno odgovaraju atmosferi priča. Vrijedi pročitati, bez obzira kakvo je vaše osobno religijsko i idejno uvjerenje, jer riječ je o vrhunskoj literaturi.
Branko Ćopić je bio izvrstan pisac. Možda je danas u Hrvatskoj najpoznatiji po "Ježevoj kućici": univerzalna priča o ljubavi prema domu. Meni je, uz Nikoletinu, ostala u pamćenju također zbirka priča "Vasilisa i monah", uglavnom se događaju u poslijeratnom periodu, te ozbiljni roman "Gluvi barut" koji razbija oficijelnu mitologiju o čistoći revolucije.
OBRAČUN S BOGOM
Nikoletina Bursać, partizanski vodnik, svratio kod matere na konak. Sjedi uz prozor, dobuje prstima po stolu i stroga izraza sluša staričino pričanje.
— Moj sinko, nek samo tebe dragi bog i sveta nedjelja sačuvaju u životu, a meni je lako za sve ostalo.
Nikoletina ništa ne odgovara, samo odbojno frknu f ćutke pruži duvansku kutiju Talijanu, zarobljeniku, koji već poodavno živi i radi tu, kod Nikoline matere.
— Neće li dragi bog dati, da se ovaj rat uskoro završi? — upitno se ogleda stara na Nikoletinui ali ovaj samo puši i mrko zuri u ćošak. Pored njega, na klupi, Talijan miluje mačku i tepa joj:
— Dobro, dobro!
Od svih naših riječi, Talijan je najprije naučio riječ „dobro", pa iako sad zna priličan broj novih, on se ipak najčešće služi onom prvom, jer je najsigurniji da će s njom dobro proći. Tako je za njega „dobro-dobro" i kad počne oluja s grmljavinom, dobro je kad ga nude jelom, kad goni,krmaču, kad se odaziva na dječju viku itd.
Nikoletina, dobrodušno namrgođen, gleda Talijana i mačku pa se okreće materi:
— A ovaj tvoj... jede li on mačke ili je to, tek onako — propaganda?
— Ma, hajde! — začuđeno odmahuje stara i smješka se na Talijana. — Otkud će kršteno čeljade jesti mačke, bog s tobom?
— Dobro, dobro! — za svaki slučaj potvrdi zarobljenik i nasmija se na njih oboje.
Nikoletina se opet mršti, ćuti, nešto žvaće, a zatim se usturuje na stolici i prokašljava se; Oprezna mati diže glavu od ognjišta i očekuje šta će momak reći.
— Majko, — svečano započinje Nikoletina i "udara dlanom po stolu— otsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
— Ma šta ti to reče?
— Nema boga, jesi li čula?
— Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
— Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
— Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
— Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam nekidan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
— Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
— Neće niko. Šta će nam kiša? — nabusito odgovara momčina. — Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
— Šta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
— Karakter... to ti je — tako kao napriliku jedna mašina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
, — E moj sinko, moj sinko! — vajka se starica i obraća se Talijanu, — Ču li ti ovo, dijete?
— Dobro, dobro! — pomalo uplašen, smireno potvrđuje Talijan opažajući da se tu nešto važno raspravlja.
Nikoletina se prokašljava kao da isprobava svoje govorno oružje i prelazi u napad:
•— Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako u nj vjeruješ?
— A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad već njime oreš brda i doline?
— Prič'o nam komesar. Pedeset je ljudi to čulo.
— A i ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na nebesima, čuju ga sve države od Bosne do Like, a ne tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i grmi, kad nema boga?
Momak se roguši i neodređeno gunđa:
— Hm, grmi! Šta ti tu mene ispituješ, nije ovo Škola. Zna se šta grmi.
— Deder, deder, šta? — navaljuje starica osjećajući Nikolinu slabu tačku.
— Ma šta si se tu nadovezala k'o Blagoje na cicvaru? — brunda momčina. — Kad si baš tako navalila, pitaću ja i to komesara, pa ćeš ti onda vidjeti.
— Pitaj, pitaj! — osokolila se mati, pa mu se već i ruga. — A ko nas je stvorio, lijepi moj sine, kada boga nema?
— I to se zna.
— Sve se kod tebe zna. Pa kad si već tako mudar, ko je stvorio sunce, kad nema boga?
Nikoletina vidi da će ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku, pa pribjegava višoj sili:
— Bog s tobom majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako došlo iz Štaba odreda. Kad komanda kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
— Pa što tako ne kažeš, sramoto svoja! — pomirljivo deri očekuje starica i već se nimalo ne ljuti na sina. Ona je rodom Ličanka, graničarka, navikla još od svojih starih da poštuje vojsku i njezine naredbe. Nema zato ništa ni protiv ove o bogu. Kad vojska kaže da ga nema, onda je red slušati, jer vojska zna Šta radi.
Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom Talijanu i sliježe ramenima.
— Eto ti, Talijančiću, jesi li čuo: nema ga. Izašla takva naredba, pa šta mu možeš. Budi bog s nama i s ovom kućom.
— Dobro, dobro! — složi se Talijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, ćuti i nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce, stara ga je stjerala u ćošak svojim škakljivim pitanjima. Red bi bio, zna on to dobro, da joj se na sve to pošteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to ne zna.
I šta je sad uradio?
Izvrdao, brate, izvrdao na kukavički način: zaklonid
— E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako grmi, i otkud je postao čovjek i još trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi li mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi.
Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja: — Pazi ti nje, otkud joj samo onako škakljiva pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, akamoli neće mene, običnog desetara, najniži rukovodeći kadar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kući.
Post je objavljen 23.09.2009. u 10:07 sati.