Zoran Oštrić

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

30.04.2009., četvrtak

Zagreb: Bandić vodi, ali borba se tek zahuktava!

Povodom predstojećih lokalnih izbora, upitao sam se prije pet mjeseci: Može li Bandić izgubiti? Sada, kada su predani potpisi i znamo da imamo osam kandidata za gradonačelnika, mogu zaključiti da sam pogriješio u nekim elementima svoje tadašnje analize, ali sam u bitnom bio u pravu. Tada sam napisao:

Jedina mogućnost da Bandić izgubi bila bi da se pojavi jedan jaki kandidat/kandidatkinja s dobrom ekipom i pristojnim proračunom za kampanju, koji bi okupio glasove nezadovoljnika (uključujući, što je vrlo bitno, i glasove nezadovoljnih glasača SDP-a!), te da se uz to dobrom kampanjom potakne na glasovanje dio ogromnog broja inertnih i rezigniranih (na izbore 2005. izašlo je u Zagrebu samo 36% registriranih birača). To je međutim teško očekivati s obzirom na slabost svih drugih stranaka, te rascjepkanost i mlitavost zagrebačkih "salona" (svi su protiv Bandića, ali međusobno nesložni) i izoliranost nezadovoljne i frustrirane inteligencije od puka (na kojeg djeluje Bandićev populizam).

Kao što vidimo, to se ipak dogodilo. Pojavio se Josip Kregar kao kandidat , koji, po svim predviđanjima, ulazi u drugi krug protiv Milana Bandića. (kad sam pisao prethodni tekst, i sam sam pitao Kregara za tu mogućnost - on se tada nije izjasnio.) Bolje ikad nego nikad, ali... Slabosti o kojima govorim dovele su do toga da je krenuo kasno i da je izgubljeno važno vrijeme; šanse bi mu, po mom sudu, bile mnogo bolje da je krenuo nekoliko mjeseci ranije. Čekali smo da se dogovori sa Srićom (što smo svi očekivali od početka), zatim da imenuje svoje zamjenike. Za vladanje gradom treba nekoliko desetaka ljudi - ovdje nema jasno prepoznatljivog tima. U slijedeća tri tjedna, po mom sudu, Kregarov stožer bi se morao usmjeriti na to da pokaže, kako takav tim, koji je spreman voditi grad, postoji, a da nije samo prikupljen ad-hoc. (Srića je inače stručnjak za timski rad u managementu.)

Tada sam također bio napisao:

Civilno društvo moglo bi potencijalno odigrati značajnu ulogu, ali ono je (vidi točka 3!) rascjepkano i neodlučno. Primjerice "Pravo na grad" i dalje zadrto inzistira da ih stranke i izbori ne zanimaju; objektivno, s obzirom na golemu prednost koju Milan Bandić ima (točka 1), ne dati aktivnu podršku nekom njegovom protivniku, znači dati faktičku podršku njemu, bez obzira koliko ga se inače napadalo. Drugi su još manje aktivni.

Tu se također nešto promijenilo. Visoko na listi kandidata liste koju vodi Velimir Srića je poznata aktivistica iz "Zelene akcije" Vera Petrinjak Šimek, nešto niže je Toni Vidan. Zelena akcija i Pravo na grad daju evidentnu, iako ne eksplicitnu podršku Kregaru i Srići kroz svoje tekuće aktivnosti. Uključio se i Vili Matula, poznati glumac i aktivist, kojeg se u kuluarima bilo spominjalo čak i kao mogućeg kandidata za gradonačelnika.

Pogledajmo sada što nam kaže posljednja raspoloživa anketa. Objavljuje ju jučerašnji (utorak, 28. travnja) "Večernji list" (telefonska anketa, 450 ispitanika). Moramo priznati da, nažalost, usprkos uredničkoj obradi teksta koja upućuje na neizvjesnost, brojke ukazuju na veliku prednost Milana Bandića - te, bar za mene neočekivano, još veću prednost SDP-a.

Zanimljivo je da je čak 72,2% anketiranih reklo da će izaći na izbore, što je dvostruko više od stvarnog izlaska na izbore prije četiri godine. Sigurno je, da će stvarni broj izašlih biti znatno manji, iako vjerojatno veći nego na prethodnim izborima.

Bandić dobiva 33,8% glasova. S obzirom da je 24,0% reklo da ne zna za koga će glasovati, to znači da je za njega 44,0% onih, koji su već odlučili. Kregar znatno zaostaje sa 23,1% (odnosno 30,3%). Na trećem je mjestu Jasen Mesić sa 9,1 (12,0) posto, a to je nevolja za Kregara, jer je vjerojatno da će većina Mesićevih (odnosno HDZ-ovih) glasača u drugom krugu dati glas Bandiću (kao što će mnogi glasači SDP-a dati glas Kregaru već u prvom krugu). Slijedi Tatjana Holjevac, koja je sve četiri godine u Gradskoj skupštini bila savršeno lojalna Milanu Bandiću osobno, i teško mi je shvatiti kako je netko može ozbiljno smatrati za nezavisnu kandidatkinju. I njeni glasači, čini mi se, u drugom krugu dat će glas Bandiću.

Dalji je nepovoljan podatak za Kregara i njegove pristaše da je na pitanje "U kojoj ste mjeri zadovoljni radom zagrebačkog gradonačelnika u dosadašnjem mandatu?" 51,2% odgovorilo "sasvim zadovoljan" ili "uglavnom zadovoljan", a samo 41,1% "uglavnom nezadovoljan" ili "sasvim nezadovoljan". Ocjene su pak posve ravnopravo podijeljene kad se radi o zaedovoljstvu razdom zagrebačke gradske vlasti u cjelini.

Nevjerojatno zvuči da koalicijska lista SDP-a i HSU dobiva čak 37,6% glasova - odnosno, s obzirom da je 29,6% odgovorilo "ne znam", čak 53,4% onih, koji su već odlučili - uvjerljiva, apsolutna većina, i mnogo više nego što je dobila koalicija, u kojoj je tada bio i HSS, prije četiri godine (41,0%). U gradsku skupštinu mogli bi ući još samo koalicija HDZ-HSS-HSLS, te nezavisne liste Sriće i Holjevac (ova druga je u nesigurnoj zoni, nešto iznad praga od 5%), a HNS je ispod praga, ali za malo, pa ima šanse. HSP je dosta ispod praga.

Dakle, samo dvije do tri stranke u Zagrebu mogu same preći izborni prag, a ostale (HSU, HSS i HSLS) se "šlepaju" uz njih. Nažalost, pojavljuje se mnogo međusobno konkurirajući listi malih stranaka i nezavisnih, što će opet dovesti do rasapa glasova. Po mom sudu, da je nekoliko srodnih manjih stranaka udružilo snage i nastupilo zajednički i samosvjesno (za što sam se bio zalagao), imale bi znatno veće šanse nametnuti se kao ozbiljan igrač s obzirom na smanjenu konkurenciju.

Kregarov štab ima težak zadatak. Šansa postoji, ali zaostatak je ozbiljan. Mora proglasiti maksimalnu mobilizaciju i koristiti sve trikove izborne borbe. Jedan od neprijatelja je rezignacija - dio frustriranih bandićizmom vjerojatno će opet ostati doma, gunđajući sebi u bradu protiv svojih blesavih sugrađana. Nijedna utakmica nije završena, dok sudac ne odsvira kraj. Dobitak - gotovo revolucionarno rušenje vrha piramide nepotizma, korupcije i autoritarnog populizma - toliko je velik, da vrijedi uložiti sve svoje snage, da se ostvari.

- 16:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

27.04.2009., ponedjeljak

Studenti: direktna demokracija, nenasilje i kritička misao

Zauzimanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu od strane studenata ušlo je, usprkos nadama vlasti, u drugi tjedan. Za očekivati je da će se stvari slijedećih dana zaoštravati i pokušati raznim metodama odlučnost i jedinstvenost studenata pokolebati i razbiti.

Još nekoliko pripomena o metodama i ciljevima studentske pobune.

Pojavila se u javnosti primjedba da oni ne postupaju "demokratski". Ona je međutim posve neosnovana. Studenti uzorno slijede model radikalne, direktne demokracije: svakoga se dana sastaje plenum na kojem može sudjelovati svatko tko je zainteresiran, a tijekom dana zasjedaju radne grupe za različita područja i zadatke, u koje se također svatko može uključiti. Ovaj oblik odlučivanja ima naravno svojih manjkavosti i granica - ali ima ih i predstavnička demokracija, koju politikanti izjednačavaju sa demokracijom uopće: kao da je jedini oblik "vladavine naroda" taj da svake četiri godine biramo one, koji će onda vladati bez kontrole. (Prvi članak Ustava Republike Hrvatske kaže: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu", te "Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.") Građani Hrvatske, frustrirani i nezadovoljni političarima, dobro znaju o čemu se radi; iako su ih sami birali, to ne znači da nakon toga imaju biti kuš. Studentski predstavnici izabrani su, doduše, prošle godine na izborima, ali sa studentskim narodom oni danas ne komuniciraju i nemaju nikakav legitimitet.

S druge strane, odluka da predstavnici studenata, kada nastupaju u javnosti, ne daju svoja imena (ali ni ne kriju lice, pa se ne radi o strahu od policije), simbol je i poruka, usmjerena protiv tendencije da neposredna demokracija degradira u pokret okupljen oko karizmatskih lidera, među kojima onda, neminovno, dolazi do sukoba oko toga tko je prvi i najvažniji.

Drugo je pitanje nasilja. Ovako prekinuti svakodnevni rad jedne ustanove - zar to nije nasilje? Počelo je tako da su grupe inicijatora ulazile u predavaonice i dizanjem buke spriječavale nastavu - prvo su međutim pristojno objasnili svoj zahtjev nastavniku, a u uputama aktivistima izričito je neglašeno da fizičko zaustavljanje nastavnika i/ili studenata ne dolazi u obzir ni u kojem slučaju. U nekom smislu, naravno, čak i to jest oblik nasilja. I sam Mahatma Gandhi govorio je da je u nekom smislu riječi njegov pritisak na legalnu kolonijalnu vlast - nasilje, iako se fizički oblik nasilja ne primjenjuje. Studenti su prekinuli predavanja dižući buku - određen oblik nasilja prema profesoru, koji predavanje drži.

Važan element za održavanje "revolucionarne (Samo)discipline" jest i činjenica da studenti sada ne sjede samo besposleni naokolo, već se organizira "alternativna" nastava, u čemu i niz sveučilišnih nastavnika sudjeluje, kako sam u svojem prethodnom tekstu spomenuo. (Taj važni aspekt malo je prisutan u medijskim prikazima.) Na tim se tribinama, prema studentskom samoobjašnjenju, "stvara prostor za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije".

Međutim, studenti se dosad uzorno, kao "po udžbeniku", drže metode nenasilne akcije. (Nekoliko važnih takvih udžbenika i priručnika postoji - zanimljivo je spomenuti da je jedan, koji je na mene osobno snažno utjecao, naslovljen "Strategija nenasilnog djelovanja", izdala zagrebačka "Kršćanska sadašnjost" 1986. godine.) Nikakvog oštećivanja imovine nije bilo, nikakvih nasilnih čina. Uspostavljena je redarska služba, sastavljena od dobrovoljaca, koja je nadležna u krajnjoj nuždi (nakon maksimalnog truda da se sve riješi mirno) primijeniti i fizičku silu (i pozvati druge studente u pomoć), ali dosad za tim nije bilo potrebe. Uspostavljen je osjećaj zajedništva koji daje prije svega moralnu snagu, koja djeluje. Svi prihvaćaju da treba slušati naputke redara, a oni su uglavnom neprimjetni. U "Kodeksu ponašanja" dana je uputa da se u slučaju policijske intervencije na fakultetu pruža pasivni otpor "Na onom mjestu na kojem ih je intervencija zatekla svi sjedaju na pod i ne uzvraćaju nasiljem, ni fizičkim, ni verbalnim bez obzira na bilo kakvu vrstu provokacije."

Nenasilne metode važan su sastojak načela i metoda direktne demokracije. Važni su i za prezentaciju pokreta u javnosti. Studenti su zasad uspjeli privući podršku i simpatije mnogih organizacija i građana, koji bi inače možda pali na propagandu, prisutnu kod neki komentatora, da se radi o razmaženoj dječurliji koja traži nerealne stvari, dok se drugi trude sastaviti kraj s krajem. U objašnjenjima (FAQ), koja su tiskana u svakom broju dnevnoga biltena "Skripta", studenti Filozofskog fakulteta predstavljaju se kao zastupnici javnog interesa, koji djeluje na instituciji koja ima osobit položaj. "Faks je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnog interesa". Fakultet je "povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli". Svoju društvenu funkciju i odgovornost ispunjavamo ustajući "protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima".

Da li, međutim, fakultet (i sveučilište u cjelini) zaista jesu (i da li je zamišljeno da budu) "mjesto artikulacije kritičke misli"? Trebali bi biti; to odgovara klasičnoj "ideji univerziteta" (Fichte), pa i obrazovanja uopće (Humboldt), koje bi trebalo omogućiti razvoj pojedinca kao ljudske osobe (razviti mu "obraz"), a ne samo ga osposobiti za borbu na tržištu rada. Međutim - danas je, s tzv. "bolonjskim procesom", snažno prisutna tendencija srozavanja univerziteta na puku "višu stručnu školu" podređenu poslovnim interesima. Upravo je izašao iz tiska, i dijeljen je prošloga tjedna na Fakultetu, novi broj časopisa za knjigu "Tema", s tematskim blokom koji pregnatno izražava problem: "Prodana institucija". O tome ću još pisati.

- 15:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.04.2009., subota

Studentsko zaposjedanje: Da, revolucija je počela!

Oni koji redovno ili povremeno prate moj blog i znaju moju sklonost raznolikim prosvjedima (kao što je bilo prosvjedno okupljanje studenata za besplatno školstvo 5. studenoga prošle godine, što sam bio popratio foto-reportažom na blogu i na facebooku ), začudili su se možda što dosad nisam pisao o aktualnom studentskom zauzimanju fakulteta, započetom na FF u Zagrebu, koje se širi Hrvatskom (informacije pogledajte na blogu slobodnifilozofski). Naravno, pratio sam zbivanja i posljednjih nekoliko dana svraćao na fakultet, jučer i prekjučer na nekoliko sati, ali kako sam mimo toga zauzet drugim poslovima, nisam imao vremena nešto napisati za blog. Evo sad par bilješki, a nastojat ću slijedećih dana napisati još informacija i komentara.

Akcija zaposjedanja fakulteta traje već šesti dan. Ministar Primorac, čovjek s druge planete (a mnogo se može sporiti o tome tko je "realističan" a tko traži nemoguće - studentarija ili političarija) i drugi moćnici navikli da u uskomu krugu o svemu odlučuju za dobrobit naroda kojim vladaju, nadali su se da će se dječurlija brzo ispuhati - međutim, velika dvorana Filozofskog fakulteta i jučer je navečer, kada je peti dan održan dnevni plenum na kojem se donose odluke (a prvi put se pojavio i rektor fakulteta, kojem doduše mandat za nekoliko dana ističe) bila je puna k'o oko i ljudi su živo sudjelovali. Nakon toga prikazivan je film, a mnogo ljudi najavilo je da će prespavati u zgradi fakulteta, tako da je pet predavaonica pretvoreno u spavaonice. Redarska služba tražila je nove volontere, jer treba osigurati dodatne smjene i tijekom noći.

Predavanja se održavaju (i tribine i prezentacije) - ne doduše ona, koja su akademskim programom predviđena. Iz biltena "Skripta", koji se svakodnevno fotokopira (i naravno objavljuje i na blogu ), prenosim naslove jučerašnjih događanja:
"Znanost i humanizam",
"Proizvodnja autonomnog prostora u Puli",
"Suvremena umjetnost i aktivizam",
"1968",
"Bolonja kao problem (K.P. Liessmann: Teorija neobrazovanosti"),
"Dramska radionica",
"Studentske okupacije u Grčkoj, Francuskoj i New Yorku",
"Sloboda medija",
"Zakon o golf igralištima - otimačina bez premca",
"GATS i globalno rezanje izdvajanja za javnu službu",
"Predstavljanje kampanje MUTNA" te
"Komercijalizacija javnog prostora".

Prikazan je i niz filmova. Najavljen je i okvirni program za danas.

Prethodna tri dana, u zgradi Filozofskog fakulteta održavan je veliki međunarodni kongres sa 300 sudionika, u organizaciji Odjela za psihologiju. Predstavnik Odjela jučer se na početku Plenuma zahvalio studentima, jer sve je prošlo bez ikakvog incidenta. Rekao je da su sudionici, čuvši što se događa, pokazali živo zanimanje. Studenti se uzorno drže svoje strategije proglašene na početku, odluka koje se na plenumu donose i kodeksa ponašanja kojeg su izglasali. U cijeloj zgradi vlada normalno stanje, postojeća zabrana pušenja strogo se provodi, zabranjena je konzumacija alkohola (inače je bilo piva u restoranu i Klubu studenata). Redari održavaju red, imaju pravo fizički intervenirati ako je apsolutno nužno, ali dosad, koliko znam, za tim nije bilo potreba.

Plenum je instrument direktne demokracije, i dosad je, iz ono malo koliko sam vidio i mogao ocijeniti iz posrednih informacija, uzorno djelovao. Bijesni moćnici, takozvana "elita" koja ne podnosi da joj se raja miješa u važne poslove odlučivanja, bulaznili su nešto o "Centralnom komitetu" - iako su oni sami to: s jednakim mentalitetom, unatoč promjenjenoj vanjskoj političkoj formi. Ako se baš hoće analogija - to je prije "zbor radnih ljudi", kakvi su postojali u socijalističkom sustavu, ali oslobođen faktičke kontrole partijskih foruma, koji su unaprijed bili sve odluke pripremali i tijek diskusija kontrolirali (a upravo tako "demokraciju" zamišljaju i ministar Primorac i drugi članovi političarske kaste). Ima još boljih primjera iz iskustava emancipatorskih pokreta po svijetu, ali neću sad dužiti o tome.

Još jedna opaska o ukupnoj atmosferi, raspoloženju i mentalitetu koji možete osjetiti vrzmajući se među studentima na platou ispred zgrade FF (gdje se preko zvučnika pušta glazba i čitaju stihovi, dijeli grah s kobasicama i potpisuje peticija podrške studentskim zahtjevima), šetajući hodnicima i prisustvujući događanjima: u oči upada posve "nerevolucionarna" ležernost, drastično različita od one koju su stvarale generacije nešto starije od moje (na čijim sam se pričama obrazovao) 1968. i 1971. godine. Svi su razgovori mirni, tolerantni, ne galami se, ne uspaljuje, ne cijene se naročito vješti oratori, ne iskazuju strasti, ne mačuje velikim riječima pretencioznih (totalizirajućih) teorija.

Da, na djelu možete vidjeti - ovo je post-moderno doba kraja "velikih pripovijesti". Pa ipak - od "malih pripovijesti" može se istkati sag velikih djela.

Marx je mrtav - ali njegove sablasti, kako piše, Jacques Derrida, kruže okolo i rugaju se onima, koji su ga pokopali.

Da, mislim da je ovoga puta (za razliku od recimo prosvjeda od 5. prosinca, koji se brzo ugušio u vlastitim proturječjima, na koja sam već 15-ak dana ranije upozoravao - možda se ipak nešto obnovi, kako se sada nadaju pozivom na prosvjede 1. maja; nevolja je da se radi o uskoj "zavjereničkoj" grupici, nakon višestrukih "čišćenja" koja su se odigrala u siječnju) revolucija uistinu počela (ili, možda bolje: potekla; sjećam se naime sintagme "revolucija koja teče").

Nije riječ samo o tome da zahtijev za ukidanjem školarina znači potrebu da se iz proračuna osigura 300 milijuna kuna. To je sitnica - implikacije su mnogo dublje, ulaze u srž globalnog sustava. Jučerašnja tribina, koju sam gore spomenuo, o GATS (General Agreement on Trade in Services), temi slabo poznatoj u Hrvatskoj, bitno mi je pomogla da dalekosežnost konflikta razumijem; pisat ću još o tome.

Ne - neće biti "juriša na zimski dvorac"; ovo je nešto drugo, dublje. Da - to je "festival", između ostalog, jedan "performance". Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (Što je, također, bio bitni sadržaj 1968. - tadašnja revolucija nije pobijedila, pa ipak je svijet revolucionarno promijenila.)

Važno je pak to, da se puko rasipanje u milijune malih društvenih i osobnih "projekata" ponovo počinje povezivati - u mrežu, ne hijerarhijsku organizaciju (jer to odgovara i postojećoj strukturi opresije, koja je u hegemoniji neolibaralnog kapitalizma postala mnogo suptilnija!) - i zatim, formulirajući iz projekata program, strategiju i viziju, fokusirati ka ključnim točkama mreže opresije i mreže emancipacije, tragajući za "arhimedovom točkom" (ili, pomodno rećeno, točkom bifurkacije) gdje se revolucionarna promjena može proizvesti uz minimalnu upotrebu nasilja. Od pukog besciljnog post-modernizma ka "post-post-modernizmu", nešto što je Ulrich Beck nazvao "druga Moderna".

Toliko zasad. Subota je ujutro. Prošetat ću do centra grada, kako često u subotu oko podne činim, pogledati "Eko plac" na Zrinjevcu, obići Cvjetni trg i Jelačić plac. Zatim ću otići na Filozofski fakultet, da pratim i sudjelujem u obnovi emancipatorskih potencijala.

- 10:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.04.2009., četvrtak

Znanost i politika klimatskih promjena

Nedavno se na pollitika.com pojavio članak Religija globalnoga zatopljenja. Autor se poziva na neke "klimatske skeptike" koji poriču realnost zaključaka do kojih je velika većina klimatologa u svijetu, okupljenih u Međunarodnoj poroti za klimatske promjene (IPCC), došla u tri svoja skupna izvješća objavljena tijekom posljednjeg desetljeća. U diskusiji o tome prepliću se neka ključna pitanja kako znanosti (ljudske aktivnosti koju smatram čudesnom, koju gotovo religijski poštujem i divim joj se - ali kao filozof sagledavam njene granice) tako i politike, odnosno demokracije.

Jedan od "klimatskih skeptika" među ekspertima u Hrvatskoj je prof.dr.sc. Ognjen Bonnacci, autor kojeg inače izvanredno cijenim. Posljednjih je godina u časopisu "Hrvatska vodoprivreda" objavio na tu temu niz članaka (uostalom, redom vrlo zanimljivih i informativnih.) Skeptici su među klimatolozima u svijetu mala manjina, ali njihovo je prisustvo vrijedno i neizbježan je dio znanstvenog pogona, uspostavljenog od misaone revolucije oko godine 1.600 (Descartes, Galileo idr.), koji se pokazao toliko uspješnim u napretku ljudskih saznanja da ga mislioci i istraživači ranijih vremena, osim par fantasta poput Francisa Bacona, nisu ni približno mogli zamisliti. Svaka nova ideja, koja se u znanosti pojavi, podvrgava se žestokim, nemilosrdnim napadima - toliko žešćim, koliko je ideja prodornija i dalekosežnija. Kod laika to ponekad izaziva dojam o "dogmatizmu" znanosti; međutim to je dio procesa provjere. Većina novih ideja, velika većina, po prirodi stvari je pogrešna. Ona pak koja nemilosrdna osporavanja preživi - s visokim stupnjem vjerovatnoće jest ispravna. S teorijom o globalnom zatopljenju upravo se to dogodilo.

Za sve nas ostale, laike koji ne možemo sudjelovati u raspravi eksperata, važno je razumjeti koje se rasprave tiču nas svih - kada se radi o političkom pitanju (u izvornom, časnom smislu riječi "politika", smislu koji moramo obnoviti: ono što se tiče "polisa", tj. ljudske zajednice - svakoga; ono, o čemu bi svaki član demosa morao biti upućen i osposobljen da sudjeluje u demokratskom donošenju političkih odluka). Moramo nastojati doprijeti do nivoa "upućenog laika", da bismo znali ocijeniti ono, što nam eksperti govore, i iz toga izvući zaključke i poduprijeti potrebne odluke (i onda pokrenuti političku akciju, odnosno natjerati političare da potrebne odluke donesu). Riječ je o načelima, ne o tehničkim detaljima - a tu svatko ima jednako pravo glasa.

Kada se o klimatskim promjenama radi, kao i o svim drugim prjetnjama za zdravlje ljudi i okoliša, riječ je o izboru između dva suprotstavljena načela u donošenju politika (policy, za razliku od politics - velika je nevolja, da ta razlika u hrvatskom jeziku ne postoji, pa onda često čak i građani i iskusni aktivisti, koji se evidento bave politikom u gore navedenom časnom smislu, dakle diskusije o "politikama", padaju na foru "neću politiku u svoju butigu!", odnosno "nemojmo politizirati!" u smislu - prepustimo to našim finim i pametnim političarima da odlučuju kroz svoje dnevne igrice moći i vlasti, nije to za nas obične bedake - a upravo političari, zbog svoje ukorijenjenosti u dnevne igrice i neposredne interese, od svih su ljudi najmanje sposobni da o "politikama" raspravljaju! Jedini način, da ih natjeramo da razmišljaju globalno i dugoročno, jest da ih svakodnevno tučemo batinom po glavi). To je tema žestokih političkih diskusija posljednjih desetljeća, otkad su znanstvenici počeli shvaćati isprepletenost, dalekosežnost i veličinu ekoloških problema (preokret je donijela diskusija o problemu DDT-a 1960-ih godina). Diskusija koja se vodila i vodi i na najvišem nivou međunarodne politike, jedan je od trajnih žestokih sporenja Europske unije i SAD (koji sada, nadajmo se, završava pobjedom prve).

U tom smislu, pregledavajući svoje bilješke uz literaturu o klimatskim promjenama, spominjem Bonaccija; privukla me jedna njegova rečenica iz članka objavljenog u časopisu "Hrvatska vodoprivreda" ožujka 2007.. On piše kako postoje još neka otvorena pitanja u znanosti zbog kojih pouzdane zaključke o klimatskim promjenama nije moguće donijeti (to je diskusija o onome što jest na razini eksperata) te zatim zaključuje: »Potrebno je pričekati određeno vrijeme da se sakupe i analiziraju brojni podaci te da se prvo donesu pravi zaključci, a potom poduzmu i odgovarajuće mjere.«

Ovaj zaključak, međutim, gdje se govori ne o onome što jest, nego o onome što treba ("potrebno je") činiti, izlazi iz domene eksperata - koji proučavaju stvarnost, ono što "jest", ne ono što "treba". Što treba činiti političko je pitanje, dakle tiče se svih nas građana, kao demosa (ili "publike", pa zato "republika"), podjednako! (Filozofski analitičari, kao posebna skupina eksperata, diskutiraju o korištenju operatora "traba", ali osnovno načelo postavio je, na počecima znanstvene revolucije koju gore spomenuh, veliki David Hume: iz onoga što jest nikada se i nikako ne može zaključivati o onome što treba biti.) Nije to nikakvo "filozofiranje" (u svakodnevnom pejorativnom smislu tog pojma), nego praktično policy pitanje o kriterijima za donošenje odluka o tome što treba činiti.

Bonacci prvo kaže kako ne postoji apsolutno siguran dokaz da su klimatske promjene realnost i da je ljudski uticaj na njih realnost. A to je posve točno - u znanosti, načelno, nikada ne postoji ona apsolutna sigurnost za koju nam jedino religija može tvrditi da ju nudi (a onda je to stvar vjere a ne razuma). Sve je, uvijek, u načelu podvrgnuto stalnom preispitivanju (pa se onda ljudima, koji žude za sigurnošću religijskoga tipa, bilo da se radi o kršćanstvu ili dijalektičkom materijalizmu idr., čini da u znanosti vide samo zbrku i proizvoljnost). O tome se razvila izvanredno zanimljiva diskusija u filozofiji znanosti 20. stoljeća (središnja imena K. R. Popper i T. Kuhn).

Policy pitanje jest: da li za donošenje odluka o poduzimanju određenih mjera trebamo prvo čekati da nam eksperti plasiraju "prave zaključke" (za što se zalaže Bonacci) ili pak treba djelovati prije, na osnovu uvida o postojećoj opasnosti (princip predostrožnosti, precautionary principle)? Kao što, recimo, za svaki dan imamo u pripravi vatrogasnu postrojbu, iako nije dokazano da će bilo kojeg dana neki požar stvarno izbiti.

Čak i ako postoji određena, makar mala, mogućnost da su znastvenici iz IPCC u krivu, sagledive štetne posljedice su tako velike da moramo poduzeti određene mjere već danas, na osnovu (visoke) vjerojatnosti, makar i ne bilo apsolutne sigurnosti. Moramo potrošiti nešto novca na spriječavanje klimatskih promjena, kao što trošimo novac na vatrogasce (i sasvim smo zadovoljni ako oni faktički nemaju posla, jer smo preduzeli druge preventivne mjere protiv požara, ili naprosto imamo sreće). Pogotovo što se tim investicijama istovremeno otvaraju radna mjesta, smanjuje ovisnost o potrošnji fosilnih goriva, potiče tehnološki razvoj itd..

Idu te dileme i znatno dalje, ulazeći u srž diskusija o tome kako mi ljudi organiziramo svoj zajednički život na planetu Zemlji. Listajući svoje bilješke, podsjećam se i članka Roberta U Ayresa "How Economists Have Misjudged Global Warming", objavljenom 2001. godine u časopisu "World Watch". On zaključuje o diskusijama o "politikama": "Glavna arena bitke za budućnost planeta nije u procjeni izvještaja IPCC, nego u provjeri pretpostavki na kojima leži vladajuća ekonomska ideologija." Tako je diskusija o klimatskim promjenama (i treba li trošiti novac za mjere predostrožosti u očuvanju zdravlja planete) povezana i sa diskusijom o globalnoj ekonomskoj krizi (i treba li trošiti novac za očuvanje "zdravlja" globalnog financijskog tj. novčarskog sustava). Ali o tome više nekom drugom prilikom.

Za one koje zanima tema globalnog zatopljenja: jedan odličan prikaz cijele problematike, na deset stranica s puno ilustracija, objavljen je u časopisu Majstor br. 12/2006. (Naslov je "Globalno zatopljenje: Potvrđena prijetnja.) Kako je urednik "Majstora" Tomislav Toth član Zelene liste, imamo 20-ak primjeraka tog broja iz remitende u uredu Ako nekoga zanima, neka se javi meni na emajl zoranostric@gmail.com pa ćemo vam poslati poštom.

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.04.2009., subota

Što sam govorio na anti-NATO skupu

Odradili smo anti-NATO prosvjed "60 godina je dovoljno!" uz veliku pažnju medija. Evo govora, koji sam održao.

Vojni savez, nazvan Organizacija sjevernoatlantskog ugovora, stvoren je prije 60 godina, na početku razdoblja nazvanog "hladni rat". Nastao je tada bipolarni svijet, u kojem su dva suprotstavljena bloka održavala ravnotežu snaga i ravnotežu straha. Nastala su dva imperija - različita po društvenom uređenju, ali jednaka po ciljevima i metodama borbe za moć. Nakon što je jedan od njih pao, otvorile su se mogućnosti za drugačiju viziju, za bolji svijet, u kojem ćemo više snage moći posvetiti istinskim, dubokim i dugoročnim problemima s kojim je čovječanstvo suočeno.

Preživjeli Imperij, međutim, želi nastaviti vladati snagom i strahom.

Hrvatski su političari u "pregovore" o pristupanju krenuli uvjereni da NATO nema alternative, da alternativa nije moguća niti zamisliva. Dozvolili su sebi da budu posve paralizirani slikom moći globalne Imperije. Vlada HDZ-a, i vlada SDP-a, jednaki su! Zato, naravno, i nije bilo nikakvih pregovora - samo krotkog prihvaćanja diktata Imperije. Odletjeli su u Washington kao guske u maglu!

Sada nam premijer kaže da se Hrvatska "vraća kući", u društvo moćnih saveznika koji će braniti hrvatsku slobodu. A naravno, i mi ćemo drugima pomagati, širom svijeta, u "osiguranju slobode i mira".

Došli smo u društvo imperijalne moći, došli smo u društvo agresivne borbe za interese globalnog kapitala, došli smo u društvo onih koji su osmislili mučenje u Guantanamu! Kapital gazi narode i proždire Zemlju u svojoj kurjačkoj gladi za viškom vrijednosti - militaristička organizacija potrebna mu je da izbjegne ograničenja, koja mu demokratska dostignuća narodnih borbi nameću.

Vojni savez NATO proklamirao je da ima pravo intervenirati i van područja zemalja članica čak i bez pokroviteljstva Organizacije ujedinjenih naroda.

Vojni savez NATO proklamirao je da nuklearni rat nije neprihvatljiv, i da je spreman prvi udariti hidrogenskim bombama.

Vojni savez NATO diže tenzije u Europi postavljanjem tzv. "raketnog štita", a zemlje u kojima se ta postrojenja nalaze - automatski postaju, u slučaju rata, mogući cilj protudara.

Varšavski je pakt nestao, boljševistički je totalitarizam razoren. I neka su - nisu valjali! Dobre namjere izopačile su se. Ali ni oni nisu bili pali s neba - opake tendencije postoje i žilave su. Socijalne borbe za bolji svijet nastavljaju se, svuda u svijetu - u Hrvatskoj kao i u SAD, Boliviji ili Indiji. Moramo graditi viziju i nadu, a ne slijediti jednoumlje i strah.

Prije tjedan dana, u jednim dnevnim novinama, komentator piše kako je dobro što nas Slovenija ne može blokirati na putu u NATO, jer tu nema "natezanja" među članicama, kako se događa u Europskoj uniji. Jer, piše zadovoljno: "U ovom slučaju cijelu stvar ipak vode Sjedinjene Države!" I to je, kao, dobro! Kaže, kako će nam nakon ulaska u NATO možda porasti kreditni rejting. Ma jebo te kreditni rejting!

Istoga dana, u istim novinama, komentar o stanju na svjetskim burzama naslovljen je "Amerika vedri i oblači". Više nas svlače nego oblače, koliki god kreditni rejting bio! Sve je dio iste logike: trilijun dolara za spašavanje banaka, stotine milijardi godišnje za oružje i okupaciju Afganistana i Iraka.

Kažu nam, da se u NATO odlučuje demokratski, da svaka članica odlučuje samostalno. Ali, u podlozi je zavisnost od najjače sile. Samo tri od tadašnjih 19 članica NATO-a usudilo se suprotstaviti volji Sjedinjenih Američkih Država, koje su poželjele izvršiti agresiju na Irak. Samo tri vlade imale su dovoljno razuma, morala, snage i hrabrosti da se suprotstave velikom huliganu - a svakome, tko zna misliti, bilo je jasno da su izneseni razlozi lažni.

I Hrvatski bi vojnici danas bili tamo, i sramotili se sudjelujući u okupaciji druge države, da nije, ipak, prevladao razum. Tada smo, u veljači 2003. okupili 5.000 ljudi na prosvjedu "Dosta je ratova!" protiv rata u Iraku. Možemo to opet, i možemo to bolje. Sada smo u NATO-u, i zajedno sa građanima i društvenim pokretima drugih zemalja članica, možemo raditi na rušenju militarističke logike i pripremi raspuštanja tog Saveza.

NATO je oruđe interesa najmoćniji zemalja, oruđe interesa vladajućih klasa , oruđe interesa transnacionalnog kapitala.

Na štetu podjarmljenih, na štetu siromaha, na štetu muškaraca i žena koji teže slobodi, na štetu prirodnog okoliša.

Tko ide ginuti u profesionalnoj vojsci? Ne sinovi i kćeri onih koji objavljuju ratove! U jednim dnevnim novinama, u stranom vlasništvu, čitamo prije par dana na naslovnici najavu reportaže o mladim ženama, koje su se prijavile za dobrovoljno služenje vojske - naslov glasi: "Ušla sam u vojsku da prehranim sina."

Cijeli je svijet danas u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj, ekološkoj krizi. To je kriza kapitalističkog sustava, ma koliko šutjeli o tome. Sve su krize međusobno povezane. Krizu uviđaju i priznaju danas i najmoćniji. Postoje međutim dvije logike razriješavanja krize: jedna je logika onih koji brane interese kapitalskog sustava, druga logika onih koji žele drugačiji svijet - koji žude za pravdom, slobodom, ekološkom održivošću.

Logika rata bazirana je na ekonomiji rata, bazirana je na sustavnom uništavanju viška proizvodnje, koja počinje smetati kapitalu da se oplođuje. Neka bude profit, pa makar propao svijet! Logika ekploatacije, koja raji udijeli ponešto na kapaljku da bude mirna. A mozak nam peru, da je svijet eto takav kakav jest, da drugačije mogućnosti nema, da nema nade, da moramo živjeti u strahu.

Ali imamo druge mogućnosti, postoje druge vizije, postoje iskustva i procesi koji su u tijeku i koji se toj logici protive. Uspjesi koji su ograničeni ali na koje se može nastaviti graditi. Ravnoteža straha uvijek je nestabilna i privremena - možemo graditi mrežu povjerenja i suradnje. Ne moramo se pozivati na altruizam - dovoljno je dugoročnije sagledati interese pojedinaca, nacija i čovječanstva. Europska je unija startala s idejom da se mrežom zajedničkih interesa povežu Francuska i Njemačka, koje su u prethodnih 150 godina imale četiri velika rata; i to je odlično uspjelo. Europska unija projekt je opterećen mnogim slabostima i dilemama, ali ima značajni potencijal za razvoj. Kad više nismo opsjednuti razmišljanjem tko će započeti slijedeći rat, možemo se posvetiti istinskim problemima i napretku.

Veliki značaj imala je Helsinčka konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, koja je pokrenula sličan proces povezivanja, prožimanja i pomirenja između članica tadašnja dva bloka. Organizacija ujedinjenih naroda, uza sve velike mane, ima pozitivan utjecaj. Pokret nesvrstanosti ima svojih ograničenja, ali i značajnih dostignuća. A građani svijeta okupljaju se na Socijalnim forumima, prkosno dovikujući jednoumnicima: Da, drugačiji svijet jest moguć!

Ako želiš mir - spremaj se za mir!

Za mir se treba spremati, miru se treba učiti. Treba učiti slušati, razumijevati i povezivati se. Ne treba svoje interese odbaciti i zaboraviti - ali sukobe se uvijek moglo riješavati bez rata i bez nasilja. Kada je sila ipak nužna - to mora biti pod strogom kontrolom Ujedinjenih naroda i javnosti, s jasnim razlogom i svrhom.

Protiv smo NATO-a, protiv smo svih vojnih saveza, protiv smo logike vojnih saveza! Protiv smo logike rata, logike razaranja, logike profita! Nastavit ćemo svoje prosvjede i svoje napore na gradnji alternative, jer drugačiji svijet jest moguć!

- 16:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.04.2009., petak

Biskupi u Jasenovcu

Neki su se u diskusiji na pollitika.com zgražali i zamjerali mi na konstataciji da je Katolička crkva u Hrvatskoj (to znači - njeni klerici, ne "stado") danas bastion ustašonostalgije (nisam ipak bio napisao "ustaštva" kao takvog). Jedan od glavnih pokazatelja bila je činjenica da crkveni vrh dolazi u liku biskupa na Bleiburg, ali uporno odlazi otići u Jasenovac. Biskup je nasljednik apostola, obični župnik to nije, i golema je razlika kada biskup negdje dođe, a negdje ne. Crkva mora, smatrao sam i smatram, jednako bezrezervno poštovanje žrtvi i osudu zločina iskazati u Jasenovcu, kao i u Bleiburgu. (Bio je istina jednom biskup Škvorćević, ali ne u samom Spomen-području i sve je bilo previše stidljivo.)

Sad želim pohvaliti korak, koji su biskupi napravili! Nije da nikakve primjedbe više na crkvenu hijerarhiju nemam, ali hvalevrijedni čin treba pohvaliti! Prenosim iz Nacionala.

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Marin Srakić i biskupi Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, požeški biskup Antun Škvorčević, pomoćni biskup đakovačko-osječki Đuro Hranić i biskup srijemski Đuro Gašparović danas su na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika posjetili Spomen-područje Jasenovac, kako bi odali počast jasenovačkim žrtvama. (...)

"Svima nam je stalo da istina u Jasenovcu dođe na vidjelo", poručio je i dodao kako nam ne treba istina koja će se prilagođavati nama, nego istina koju ćemo poštovati, a tome će pridonijeti takvi pokornički posjeti biskupa.

Nadbiskup Srakić je rekao kako je previše i da je na tome mjestu stradao samo jedan nevin čovjek. Ističući da je Jasenovac paradigma zločina u kojoj su stradali ljudi druge vjere, nacije i ideologije, rekao je kako je na ta stradanja, premda su se događala pred cijelim svijetom, upozoravao samo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Podsjetivši na Stepinčevu izjavu da je logor Jasenovac "sramotna ljaga", a ubojice u njemu "najveća nesreća Hrvatske", nadbiskup Srakić je rekao kako se istina o tome ne može zaustaviti.

Na upit je li povijesni događaj to što predsjednik HBK prvi put posjećuje to područje, nadbiskup Srakić je odgovorio potvrdno.

- 23:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

NATO, Amerika, Turčin iz Njemačke

Jutros sam bio u kontakt emisiji "Poligraf" 1. programa Hrvatskog radija, na temu ulaska Hrvatske u NATO, sa još troje gostiju (koji su, naravno, za). Emisija je snimljena, pa se nadam da će biti postavljena i na webu. Za informacije o sutrašnjem prosvjedu i linkove, vidi moj jučerašnji napis, te onaj od 31. ožujka!

Privukla mi je pak pažnju vijest koja ukazuje na probleme ograničavanja ljudskih prava, do kojih dolazi u samoproglašenoj najdemokratskijoj zemlji svijeta nakon psihoze, koju je izazvao "rat protiv terorizma". Američke vlasti zadržale su na aerodromu u Washingtonu Cema Ozdemira, jednog od lidera njemačkih Zelenih. Zašto? Čudno ime, a prema njegovim prehrambenim navikama, koje je otkrio narućujući jelo za vrijeme leta, zaključili su da je musliman - dovoljno! Još je i zeleni, još mu se supruga preziva Castro... Green Party of USA notorno se tretira kao potencijalna teroristička organizacija, jer su bili protiv napada na Irak još od 2001.. Naravno, on je ipak političar visokog ranga ,pa nije imao većih problema, osim zadržavanja njega i supruge mu više od sat vremena u "posebnoj sobi" bez objašnjenja. Tisuće običnih ljudi prolaze puno gore

- 10:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.04.2009., četvrtak

Poziv na prosvjed: Ne letimo kao guske u maglu!

U Zagrebu, na Cvjetnom trgu, u subotu 4. travnja s početkom u 13:00 sati (ne u 12:00 kako sam pisao u prvom dopisu - pomakli smo!), održat će se prosvjedni skup pod nazivom:

NATO – 60 godina je dosta!

Organirazor prosvjeda je građanska Inicijativa Antiimperijalistička akcija, uz suradnju i potporu više grupa, udruga, mreža i vanparlamentarnih političkih stranaka. Prosvjedni skup održat će se istoga dana u Zadru, u organizaciji Akcije mladih.

Među hrvatskim političarima danas vlada svečana atmosfera, jer ulazak u NATO prikazuju kao svoj veliki uspjeh. Odletjeli su u Washington kao guske u maglu, na poklonjenje globalnoj Imperiji. Premijer se hvali kako ćemo širom svijeta pomagati u „osiguranju slobode i mira“, a na naslovnici jednih dnevnih novina čitamo najavu reportaže pod naslovom: „Ušla sam u vojsku da prehranim sina“. Ne ginu u osvajačkim ratovima sinovi i kćeri onih, koji ratove započinju.

Prosvjedni skupovi održavaju se u isto vrijeme u Strasbourgu i Baden-Badenu, te u nizu drugih gradova u Europi, SAD i drugdje. Dok političari slave, građani iz 40-ak zemalja, čiji su predstavnici 5. listopada prošle godine u Stuttgaru potpisali apel Ne ratu - Ne NATO-u, izražavaju svoj prosvjed protiv agresivne vojne i nuklearne politike ove vojne organizacije, te zastupaju svoju viziju pravednog svijeta oslobođenog rata. Od kraja Hladnog rata, NATO svoje postojanje opravdava ulogom oruđa „međunarodne zajednice“ za vojne akcije, poput tzv. „rata protiv terora.“ U stvarnosti, NATO je sredstvo za uporabu sile SAD-a, s bazama na svim kontinentima, koje zaobilazi instituciju Ujedinjenih naroda i sustav međunarodnog prava, ubrzavajući militarizaciju i povećavajući troškove na naoružanje – zemlje članice NATO-a odgovaraju za 75% svjetske potrošnje na naoružanje.

Čak i zastupnici ulaska Hrvatske u NATO ne kriju da, usprkos načelnom odlučivanju konsezusom, faktički stvar vode Sjedinjene Američke Države – pa se to čak ističe kao prednost, jer je suzbijeno slovensko protivljenje ulasku Hrvatske; zamišljaju li, da će Hrvatska imati više utjecaja od Slovenije? Samo tri od 19 tadašnjih članica NATO imalo je svijesti i snage da odbije sudjelovati u američkoj agresiji na Irak, iako je svima, koji znaju misliti, bilo jasno da su argumenti za napad bili lažni, da će troškovi biti golemi a posljedice tragične.

U Europi NATO podiže tenzije, podstičući utrku u naoružanju takozvanim „proturaketnim štitom“ i golemim nuklearnim arsenalom. Širi se prema istočnoj Europi i dalje, povećavajući mogućnost izbijanja rata, uključivo nuklearni (jer prihvaćena strategija NATO-a ne odbacuje mogućnost da se prvi upotrijebi nuklearno oružje).

I najmoćniji danas priznaju da je svijet u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj i ekološkoj krizi. To je kriza kapitalističkog sustava - sve su krize međusobno povezane. Postoje dvije logike razriješavanja krize: jedna je logika onih koji brane interese kapitalskog sustava, druga logika onih koji žele drugačiji svijet. Nasuprot vojnim paktovima, koji su 40 godina održavali mir u Europi kroz ravnotežu straha, Europa ima i druge tradicije, na kojima se može dalje graditi: osobito, proces stvaranja Europske unije i helsinški proces sigurnosti i suradnje. Tradicije zasnovane na suradnji, multikulutralnosti, univerzalnosti ljudskih prava, podršci građanskom aktivizmu – na nadi i viziju, umjesto straha i jednoumlja.

Hrvatsko civilno društvo, nasuprot slijepim političarima, jednom je već pokazalo viziju i snagu, okupivši 5.000 ljudi na prosvjedu Dosta je ratova! na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, 15. veljače 2003., pred agresiju na Irak. Široki prosvjedi javnosti tada su spriječili da i Hrvatska bude uvučene u taj sramni rat za kontrolu nad izvorima nafte. Nemamo drugog izbora nego nastaviti djelovati za drugačiji svijet, koji jest moguć.

Govornici na skupu bit će:
Zoran Oštrić (pacifist, mirovni i antimilitaristički aktivist),
mr. sc. Tino Jelavić (dipl. ing. aeronautike, vojni pilot) i
Vili Matula (glumac, socijalni aktivist).

Facebook grupa

Središnji sajt europskih prosvjeda

- 14:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.04.2009., srijeda

Uoči lokalnih izbora u Zagrebu

Gotovo tri mjeseca nisam ništa na blogu pisao, iz razloga o kojima neću sada govoriti.

Sada sudjelujem u pripremama za prosvjedni skup pod nazivom "NATO - 60 godina je dosta!", o kojem pogledajte moj jučerašnji napis.

U međuvremenu, lokalni su se izbori posve približili. Zelena lista, stranka u kojoj sam od prosinca samo običan član, sudjelovat će na izborima u više gradova i općina. Svuda, ili gotovo svuda, nastupamo samostalno. Nažalost, u Zagrebu nije došlo do sporazuma sa nekim drugim vanparlamentarnim strankama, kojem sam se nadao. Malim strankama teško je probiti se prvi put u predstavnička tijela vlasti i šteta je, da stranke i pojedinci, koji bi se svjetonazorski mogli složiti, konkuriraju jedni drugima. Zelena lista ima važan potencijal i ja ću, koliko mogu, i dalje nastojati da se taj potencijal razvije.

Sve vanparlamentarne stranke u Hrvatskoj, bez obzira na orijentaciju, male su, razdrobljene i marginalizirane. Osim internih slabosti (koje su nažalost također velike), postoje dvije vanjske, uslovno rećeno "objektivne" teškoće koje nam ne idu u prilog.

Prvo, paradoksalno, opća kriza legitimiteta političke klase (veliko nepovjerenje naroda u "političare" generalno) fatalno pogađa upravo one, koji se trude prikazati kao moguća alternativa etabliranim političarima. "Ma vi ste svi isti, da dođete na vlast, bili biste jednaki lopovi" - tako ponekad obični ljudi govore, i često misle. Tako, ili posve odustaju od glasovanja ili glasuju za "poznato zlo"; često također naprosto protiv "onih drugih" - komunjara ili hadezenjara, a to onda znači da se ne žele "rasipati glasove" nego se glasa za najjaču stranku - HDZ odnosno SDP.

Drugi problem za Zelenu listu, a u manjoj mjeri i za druge vanparlamentarne stranke na lijevoj strani političkoga spektra, je rigidna "apolitičnost" koja prevladava na tzv. "civilnoj sceni". Razne etablirane nevladine organizacije (udruge) lobiraju za svoje parcijalne programe kod izvršne vlasti na svim nivoima, te često od njih dobivaju novac za svoje projekte. Ne žele taj odnos pokvariti otvorenom podrškom marginalnim strankama, čak i kad one njima daju izričitu, bezrezervnu i neuvjetovanu pomoć ne samo u svojim programima, nego i u dnevnim aktivnostima.

Što se tiče aktivnih vanparlamentarnih stranaka (ima ih tek desetak u Hrvatskoj koje nešto rade, te imaju ponekog vijećnika tu i tamo u općinama i gradovima), pozitivnim smatram najavljeno ujedinjenje Akcije mladih i Hrvatske stranke mladih. Na ovim će izborima nastupati pod imenom "Akcija mladih", a u Zagrebu ne idu sa svojom listom, već daju podršku Velimiru Srići i njegovoj nezavisnoj listi.

Razne nezavisne liste dosad su na lokalnim izborima imale bolje izborne rezultate nego male stranke. Često one uspijevaju okupiti ugledne ljude, te relativno velika financijska sredstva. Rezultati su raznoliki, često razočaravajući. U Zagrebu su prije četiri godine izborni prag prešle dvije nezavisne liste: Tatjane Holjevac (danas stranka kojoj gotovo nitko ne zna ime i nema nikakve šanse) i Borisa Mikšića (brzo se raspala). Sada se najavljuje nekoliko novih nezavisnih listi. U Splitu, kompromitiranu "Listu velog mista" sada želi nadomjestiti Kerum. U Istri, pojavila se "Ladonja" kao osobiti fenomen.

Kao respektabilni kandidati za zagrebačkog gradonačelnika, pojavili su se Josip Kregar i Velimir Srića. Nažalost, oni direktno konkuriraju jedan drugom, računajući na isti segment biračkoga tijela. Ako ovako ostane, u kampanji će, neminovno, biti neprijatelji - jer prvi neprijatelj ti je onaj koji ti je blizak: borite se za iste glasače. Obojici bi se moglo desiti da ih u prvom krugu pretekne, i uđe u drugi krug, netko od drugih kandidata. Pisao sam već na pollitika.com o tome, da bi se trebali dogovoriti tako da se jedan povuče (u zamjenu za mjesto donačelnika ili slično) i izborni stožeri se spoje.

Mislim da u ovom trenutku Kregar ima više šansi, te bi Srića trebao popustiti. Pobijediti Milana Bandića bit će krajnje teško; šanse za uspjeh postoje ako se maksimalno mobiliziraju sve postojeće snage. U prvom krugu jedino je pitanje tko će, uz Bandića, ući u drugi krug. U drugom (ako Bandić ne osvoji 50% + 1 glas već u prvom) - može li dobiti glasove onih, koji su u prvom krugu glasali za kandidate, koji su otpali. Tu, mislim, od svih kandidata jedino Kregar ima šanse.

Nažalost, njihove nezavisne liste (ili jedna) direktno će konkurirati i Zelenoj listi, pa je upitno treba li moja stranka nekome od kandidata za gradonačelnika dati svoju podršku. Moramo se koncentrirati na to, da naša lista dobije što više glasova, i pređe prag. Eventualna podrška može doći tek u drugom krugu.

Sadašnje ankete javnoga mnjenja pokazuju svu perverziju zagrebačke situacije: Bandić privlači velik broj glasova HDZ-a, a Kregar velik broj glasova SDP-a. To je posve normalno,znajući dobro kakva je osoba sadašnji gradonačelnik: zastupnik interesa krupnog kapitala i to njegovog najrazornijeg, spekulativnog oblika. Bilo kakve naznake načela socijalne demokracije (kojih doduše u SDP-u ima tek u tragovima) zamijenjene su agresivnim, desničarskim autoritarnim populizmom.

Osobno, ušao sam "u politiku", nastojeći na stvaranju stranke zelene orijentacije, kao jedan od puteva ostvarivanja načela, koja zastupam, koja su izražena i u Programskim načelima Zelene liste (vidi u desnoj koloni, dolje). Dosadašnji razultati nisu ohrabrujući, ali ne mogu drugo, nego istim putem nastaviti - u stranačkom radu i u civilnom društvu.

- 18:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>