Zauzimanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu od strane studenata ušlo je, usprkos nadama vlasti, u drugi tjedan. Za očekivati je da će se stvari slijedećih dana zaoštravati i pokušati raznim metodama odlučnost i jedinstvenost studenata pokolebati i razbiti.
Još nekoliko pripomena o metodama i ciljevima studentske pobune.
Pojavila se u javnosti primjedba da oni ne postupaju "demokratski". Ona je međutim posve neosnovana. Studenti uzorno slijede model radikalne, direktne demokracije: svakoga se dana sastaje plenum na kojem može sudjelovati svatko tko je zainteresiran, a tijekom dana zasjedaju radne grupe za različita područja i zadatke, u koje se također svatko može uključiti. Ovaj oblik odlučivanja ima naravno svojih manjkavosti i granica - ali ima ih i predstavnička demokracija, koju politikanti izjednačavaju sa demokracijom uopće: kao da je jedini oblik "vladavine naroda" taj da svake četiri godine biramo one, koji će onda vladati bez kontrole. (Prvi članak Ustava Republike Hrvatske kaže: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu", te "Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.") Građani Hrvatske, frustrirani i nezadovoljni političarima, dobro znaju o čemu se radi; iako su ih sami birali, to ne znači da nakon toga imaju biti kuš. Studentski predstavnici izabrani su, doduše, prošle godine na izborima, ali sa studentskim narodom oni danas ne komuniciraju i nemaju nikakav legitimitet.
S druge strane, odluka da predstavnici studenata, kada nastupaju u javnosti, ne daju svoja imena (ali ni ne kriju lice, pa se ne radi o strahu od policije), simbol je i poruka, usmjerena protiv tendencije da neposredna demokracija degradira u pokret okupljen oko karizmatskih lidera, među kojima onda, neminovno, dolazi do sukoba oko toga tko je prvi i najvažniji.
Drugo je pitanje nasilja. Ovako prekinuti svakodnevni rad jedne ustanove - zar to nije nasilje? Počelo je tako da su grupe inicijatora ulazile u predavaonice i dizanjem buke spriječavale nastavu - prvo su međutim pristojno objasnili svoj zahtjev nastavniku, a u uputama aktivistima izričito je neglašeno da fizičko zaustavljanje nastavnika i/ili studenata ne dolazi u obzir ni u kojem slučaju. U nekom smislu, naravno, čak i to jest oblik nasilja. I sam Mahatma Gandhi govorio je da je u nekom smislu riječi njegov pritisak na legalnu kolonijalnu vlast - nasilje, iako se fizički oblik nasilja ne primjenjuje. Studenti su prekinuli predavanja dižući buku - određen oblik nasilja prema profesoru, koji predavanje drži.
Važan element za održavanje "revolucionarne (Samo)discipline" jest i činjenica da studenti sada ne sjede samo besposleni naokolo, već se organizira "alternativna" nastava, u čemu i niz sveučilišnih nastavnika sudjeluje, kako sam u svojem prethodnom tekstu spomenuo. (Taj važni aspekt malo je prisutan u medijskim prikazima.) Na tim se tribinama, prema studentskom samoobjašnjenju, "stvara prostor za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije".
Međutim, studenti se dosad uzorno, kao "po udžbeniku", drže metode nenasilne akcije. (Nekoliko važnih takvih udžbenika i priručnika postoji - zanimljivo je spomenuti da je jedan, koji je na mene osobno snažno utjecao, naslovljen "Strategija nenasilnog djelovanja", izdala zagrebačka "Kršćanska sadašnjost" 1986. godine.) Nikakvog oštećivanja imovine nije bilo, nikakvih nasilnih čina. Uspostavljena je redarska služba, sastavljena od dobrovoljaca, koja je nadležna u krajnjoj nuždi (nakon maksimalnog truda da se sve riješi mirno) primijeniti i fizičku silu (i pozvati druge studente u pomoć), ali dosad za tim nije bilo potrebe. Uspostavljen je osjećaj zajedništva koji daje prije svega moralnu snagu, koja djeluje. Svi prihvaćaju da treba slušati naputke redara, a oni su uglavnom neprimjetni. U "Kodeksu ponašanja" dana je uputa da se u slučaju policijske intervencije na fakultetu pruža pasivni otpor "Na onom mjestu na kojem ih je intervencija zatekla svi sjedaju na pod i ne uzvraćaju nasiljem, ni fizičkim, ni verbalnim bez obzira na bilo kakvu vrstu provokacije."
Nenasilne metode važan su sastojak načela i metoda direktne demokracije. Važni su i za prezentaciju pokreta u javnosti. Studenti su zasad uspjeli privući podršku i simpatije mnogih organizacija i građana, koji bi inače možda pali na propagandu, prisutnu kod neki komentatora, da se radi o razmaženoj dječurliji koja traži nerealne stvari, dok se drugi trude sastaviti kraj s krajem. U objašnjenjima (FAQ), koja su tiskana u svakom broju dnevnoga biltena "Skripta", studenti Filozofskog fakulteta predstavljaju se kao zastupnici javnog interesa, koji djeluje na instituciji koja ima osobit položaj. "Faks je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnog interesa". Fakultet je "povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli". Svoju društvenu funkciju i odgovornost ispunjavamo ustajući "protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima".
Da li, međutim, fakultet (i sveučilište u cjelini) zaista jesu (i da li je zamišljeno da budu) "mjesto artikulacije kritičke misli"? Trebali bi biti; to odgovara klasičnoj "ideji univerziteta" (Fichte), pa i obrazovanja uopće (Humboldt), koje bi trebalo omogućiti razvoj pojedinca kao ljudske osobe (razviti mu "obraz"), a ne samo ga osposobiti za borbu na tržištu rada. Međutim - danas je, s tzv. "bolonjskim procesom", snažno prisutna tendencija srozavanja univerziteta na puku "višu stručnu školu" podređenu poslovnim interesima. Upravo je izašao iz tiska, i dijeljen je prošloga tjedna na Fakultetu, novi broj časopisa za knjigu "Tema", s tematskim blokom koji pregnatno izražava problem: "Prodana institucija". O tome ću još pisati.
Post je objavljen 27.04.2009. u 15:31 sati.