Zmayski z Brega landra naokolo
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
30.10.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Danju suho i sunčano, vjetar blag do umjeren, temperatura 14-17°C. Navečer oblak na cesti, temp: 4°C. Noću mirno.Ceste: Dobre ali i loše lokalne i magistralne ceste, ponegdje vlažne i kliske, blato na cesti. Puno makadama. Ukupno pređeni put: 527 km |
Rijeka suza
Sastanak je unatoč tome što je trebao biti više-manje protokolarnog tipa pomalo i buran. Neki se žeste, nabacuju velikim - da ne kažem teškim! - riječima ali se ipak ne dam impresionirati; bajkeri su ipak malo žešći dečki (I cure, i cure! Zar ne, Viky?  ), pa je to i za očekivati. Ipak je svatko tko ozbiljno vozi čovjek kojem nitko ne može samo tako reći kako će mu biti u životu i koja pravila ima slijediti - svatko je sam na svom motoru i isto tako sam razmišlja svojom glavom. Klek iskusno i pomirljivo govori kako je život prekratak za svađe i kako lako nestane u trenu pa onda nestaju i sve šanse da učiniš nešto dobro.Nažalost, usred sastanka nam dolaze loše vijesti i potvrđuju se Klekove riječi o kratkoći i prolaznosti života; žureći k nama na sastanak Tomislav, predsjednik Krčkih Griffonsa, pao je kod Bakarca. Njegova cura Suzana poginula je na mjestu a njemu su slomljene obje natkoljenice, potkoljenica i bog te pitaj koliko drugih povreda ima - s ceste se nakon pada otklizao u provaliju. Gasimo mjuzu i sastanak i druženje nastavljamo u mirnijem, pomirljivijem tonu. Opor je ovo sport... Kasnije se pozdravljam sa svima i dok me neki pod dojmom nesreće i lošeg vremena pitaju "Je li ti to pametno?" dobro se oblačim i polako i pažljivo autoputom odlazim za Zagreb. Od oblaka ni traga, cesta je prazna i čista - najgora stvar koja mi se desila po povratku bilo je par kapi kiše. |
Oblak samo takav!
Ubrzo, negdje ispred Fužina ulazim u oblak, proteže se kilometrima, sve do spuštanja na Grobinštinu. Toliko je gust da auti stoje uz cestu, a ja sa dignutim vizirom vozim 2-3 banke i pokušavam probiti pogledom tu gadariju i vidjeti crte na cesti - ništa se drugo ne vidi!Polako se napokon probijam do nižih krajeva, oblaci ostaju gdje im je i mjesto i sad se sav promrzao pokušavam prisjetiti kako se ono zvao taj Riječki kvart nakon Čavala gdje je sastanak; prema karti trebao bi biti negdje u kanjonu Rječine na putu prema Rupama, spustio sam se tuda ljetos obilazeći naše granice... kako ono, je li Pašac? Uspijevam pronaći mjesto iako se sa ceste ne vidi ni jedan bajk; vrijeme je takvo da je izgleda i većina Riječana došla autom! Upadam i oduševljeno pozdravljam škvadru, no tek mi dobra medica vraća cirkulaciju u ruke! |
Ipak Luizijana
Kako prilazim Vrbovskom, pa Skradu i potom Delnicama tako hladna vlaga sve više probija odijelo a mrak niskih oblaka pritišće i pogled i raspoloženje. Pokušavam žuriti jer mi se stvarno ne kasni na sastanak ali je cesta ljigava, uz rubove ima dosta snijega koji se topi i vlaži asfalt i zaključujem kako mi je ipak važnije doći nego doći brzo. Očigledno, na Primorju južina uzima maha... Sve se pitam kakav će tek biti povratak kroz noć ako već sada u sumrak cesta nije za voziti. |
Ljubiti šine
Polako se primiče predvečerje, sunce je zašlo za visoke planine i temperatura brzo pada. Ova slikica zapravo nema neku stvarnu "težinu" na ovom putovanju; jednostavno me prisjeća jedne davne skitnje kada smo lutali bez dobre karte i kompasa vrletima sjeverozapadno od Kleka pa kad smo napokon izašli iz šume ovdje u Ljubošini smo skoro pa stvarno ljubili šine, od olakšanja! Tada sam dao jedno od mojih rijetkih obećanja Bogu da ako mi pomogne izvesti škvadru iz šume nikada - ali baš nikada više!  - neću otići u šumu i u planinu bez dobroga plana kretanja, bez dobre mape i kompasa. On je održao svoj dio pogodbe, za sada i ja držim svoj. |
Kleku se bijele brkovi
Izlazim na Jozefinu nedaleko Tounja i vozim za Ogulin. Namjeravao sam to otići na Rudolfinu i onda Begovom stazom od Jasenka do Mrkoplja (tko ne zna; to je ime makadamske ceste podno Bijelih i Samarskih stijena), no kad sam vidio kako mi se Klek mršti (planina, ne čovjek!) i kako mu se bijele brkovi zaključio sam kako ipak danas nije pravi dan za visoke prijevoje neasfaltiranih cesta u srcu Gorskoga Kotara. Lako bi se moglo desiti da na njima nađem i dosta snijega; ipak leže na kojih 1100 m/nm. Ionako ću i ovim, bržim putem, kasniti u Rijeku... |
Mrežnica, the Prekrasna
Ali, tamo gdje ljudi znaju razočarati priroda često zna očarati! Uz cestu prije spusta u kanjon Mrežnice vidim ovu scenu kao iz sna...Ovdje, tek nekoliko kilometara nizvodno od izvora Mrežnica ulazi u najuži kanjon u cijelom svojem toku, kojim teče sve do Smoljanovića slapa i do mosta u Tounjskom Tržiću, kojim je kasnije prelazim. Upravo na ovom dijelu u svega 1,2 km toka, stisnuti u uskom gusto obraslom kanjonu prošaranom bijelim stijenama, zaredalo se čak 9 slapova. Na ovom dijelu toka nalazi se snažno vrelo koje ljeti snizuje temperaturu Mrežnice za otprilike 6-7 °C. Utjecaj ovog vrela osjeća skoro 5 kilometara nizvodno, što je vidljivo i po drukčijoj mahovini na slapovima i drukčijem obliku slapova. |
Primišlje
Od Slunja idem cestom kojom nikad nisam vozio; onom prema Ogulinu. Cesta je po mom ukusu; spora, zavojita, bregovita. Povremeno razbijena, pomalo uska, s "zabavnim" detaljima poput udarnih rupa i suženja zbog odrona, i uzbudljivim "rekvizitima" poput srušenih stabala i kamenja na cesti . Na križanju prema Perjasici (koju sam svojevremeno poznavao iz drugog, sjevernog smjera) zastajem u Primišlju; jednom od onih "olujnih" mjesta koje mi uvijek stave drven izraz na lice - kako je izgledalo 95' tako izgleda i danas. Nema ni psa. |
Uz Glinu, preko Korane, do Mrežnice
U Glini tankam i nastavljam ka zapadu, no već kod Topuskog ponovo odustajem od većih cesta pa se spuštam dobrim i poznatim putem uz rijeku Glinu i veselim, razigranim makadamom idem dobro znanim smjerom prema Maljevcu pred Velikom Kladušom. Tu opet nastavljam nestandardnim smijerom (uobičajeni smjer se proteže u pravcu sjever-jug) pa kako sam došao sa istoka odlazim na zapad uskom zavojitom cesticom.Na slici je veseli komadić ceste tamo negdje pred Cetingradom. Od Cetingrada produžim do Slunja; tu mi već stvarno treba kava i predah; hrvanje s malim cestama i makadamom me umorilo a mirno i toplo sunčano popodne me čini gotovo snenim. Bolje da se osvježim prije nego zadrijemam! U Slunju zastajem u pizzeriji u centru, i tu nalazim tri Karlovačka dečka s "R"-ovima; malo su protegli noge do Slunja u ovo idilično bajkersko popodne. Bacamo spiku, na moje riječi kako idem do Rijeke me kubaju "Znaš, nije ti ovo cesta prema Rijeci...", pričamo o nadolazećoj Karavani i planovima za nju, i o sto drugih sitnih bajkerskih tema koje su neminovne kada se negdje sretnu braća po oružju. No, mene cesta zove i nakon okrijepljujuće Nessice palim prije njih. |
Tena se glupira
Dok mi tako pričamo Teni je dosadno pa se zeza kako će se i ona prebaciti na poljoprivredu i namješta se pred traktorsku prikolicu...  Kad smo bili ovdje pitali smo se kamo vodi dalje cesta koja prolazi kroz Farkašić; to je jedno od onih pitanja koje ne smije ostati neodgovoreno! Nastavljam njome, uskoro postaje makadamska (ali i dalje dobra i vozna). Prolazi kroz Vratečko, potom izbija na asfalt i kroz Glinsku poljanu ponovo priključuje na cestu Petrinja - Glina. |
... Novi Farkašić
Niz lijevu obalu Kupe idem do Petrinje pa se onda ponovo, sada desnom obalom, uz Kupu vraćam do Novog Farkašića. Tu u pripremama za poljske radove nalazim Štefa, u čijem smo dvorištu parkirali kad smo bili na obilježavanju Dana branitelja; zove me na cugu da me malo počasti, no pristojno ga odbijam. Radije tu na cesti slušam kako je on doživio obranu Farkašića, jer je i sam bio branitelj, jedan od onih koji su doslovno branili svoj prag. Priča mi i pokazuje;"Vidiš, tu je došao jedan tenk, tu druga dva, ovdje smo imali PKT-ejca ali je dečko koji je na njemu bio pobjegao kad je odavde tenk naišao... ali taj je nagazio na minu i ostao bez gusjenice, dobio je i raketom pa se samo zakopao u blatu...". Životan, otvoren tip. |
Stari Farkašić i...
Prije par tjedana dok smo vozili oko Novog Farkašića pokušavao sam u mislima povezati lijevu i desnu obalu Kupe - kad već nisu povezane nijednim mostom sve od Pokupskog pa do Petrinje. Za rata je tu bio pontonski most... no, jedna od "zadaća" ove skitnje je baš to povezivanje. Zastajem u Starome Farkašiću uz ovu dojmljivu staru katnicu u središtu sela, malo porazgovaram s vlasnikom i skoknem i do same Kupe, gledajući polja i krovove Novog Farkašića kako blistaju prema suncu... |
Zlatna šuma
Cestom koja vodi preko bregova, šuma i polja odlazim za Pokupsko i makadamom koji sam slijedio proljetos dok su pupali hrastovi (i gdje sam okinuo fotku na gotovo istom mjestu kao i ovu, samo u proljetnom ruhu) kroz osunčane kovitlace lišća i jesenjeg šarenila uz Kupu se spuštam prema Letovaniću.Šumski makadam je u savršenom stanju; tvrd i gladak - zemlja gotovo potpuno prekriva kamenje tako da vozim 6-7 banki i tek povremeno nailazim na lokve, blato i lišće koje zahtijeva malo pažnje dok zadnji kotač klizi; prava zabava! Dok sunce prosijava kroz stabla lišće pada i treperi na laganom vjetru i dočarava jesen kao iz priče, bogatu, zlatnu. |
Šepavi Jura od Kravarskog
Subota, savršen sunčan dan - možda i posljednji dan optimalan za vožnju motora ove godine. Istinabog, startam malo kasno pa vjerojatno i neću stići obići sve stvari koje sam si zacrtao za danas. ali ionako to radim uvijek; tako je lako poželjeti više nego što imaš ili možeš taj tren, pa ti uvijek ostaje malo "štofa" za maštanje o sljedećim prilikama i skitanjima. Poslje jutarnjih sitnica skočim još do frenda na Oboj u punoj borbenoj spremi i onda krećem! Danas želim kombinirati asfalt i par solidnih makadamskih dionica; jednu uz Kupu, pa uz Glinu i na kraju Begovom stazom. Krajnje odredište je, naravno, Rijeka; danas se tamo ustrojavaju Veterani Primorsko-Goranski!Preko Velike Gorice produžim još malo uz Vukovinu gdje skidam toplu pod-jaknu i wind-stoper oko vrata; pretoplo je! Sunce ugodno grije dok se kod Buševca odvajam od ceste ka Petrinji, presjecam onaj ficlek od budućeg autoputa prema Sisku i odlazim za Kravarsko. Prazne ceste mame na praćenje zavoja, a topli asfalt dobro drži gumu. Kod Kravarskog se prisjećam drame iz "Kerempuha" "Šepavi Jura od Kravarskog" pa pokušavam svojim stavom uprizoriti taj lik...  |
16.10.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Ujutro i navečer suho, danju lagana kiša, niska naoblaka, temperatura 8-12°C. Bez vjetra.Ceste: Uglavnom dobre lokalne i magistralne ceste, vlažne i kliske, blato na cesti. Malo makadama. Ukupno pređeni put: 269 km |
Novi Farkašić, selo preko Kupe...
Nakon cijelog dana vožnje i više smo nego pristojno zainteresirani za ručak koji su nam vrijedni domaćini spremili. Apetit je na visini, a grah čušpajz je veličanstveno dobar! Uživamo u druženju, klopi, razgovorima, zezanciji...Do mene dolazi "moj" Mile skuteraš i zahvaljuje mi što sam ga "bedinao". Možda čovjek i nije neki vozač, ali je sasvim jasno da ima čisto i iskreno srce, da je kako se to veli - duša od čovjeka. Kasnije zajebavamo Kleka kako je čiča zapravo bio njegov, Klekov vojnik, samo s druge strane crte...  Ipak sam sretan što preuzimam čelo kolone na putu do Petrinje; neka ga sad čuva i živce gubi netko drugi! Ionako me skoro "dohvatio" na križanju pred Farkašićem kad smo dolazili; fulao je skretanje jer je pustio kolonu predaleko naprijed i onda bijesnim kočenjem i manevriranjem usred križanja pokušao ispraviti stvar - malo je falilo da naletim na njega, a zadnji kotač mi je blokirao na ovoj ljigavoj i blatnoj cesti. Da štos bude veći, obje ceste s tog križanja vode u Novi Farkašić...U Petrinji ponovo odlazimo u Rokijevu birtiju, na još veselih razgovora i kavicu kao protuotrov od obilnog ručka. Tu saznajem da je Mile pri povratku završio u grabi, ali sve je OK, nije se povrijedio. Uz kavu razmišljamo da odaberemo neku drugu rutu za povratak, no dan je poodmakao i noć će skoro pasti - nije ovo ljetni dan pa da su ceste suhe i čiste - tako ipak idemo standardnim pravcem preko Velike Gorice natrag za Zabreg. Kako dolazimo bliže, tako se osipljemo; ovdje ode jedan, ovdje par njih... |
Poslije Kostajnice se više ne skićemo; bilo je u planu obići još Kostriće, mjesto pokolja u kojem su srpske paravojne postrojbe ubile 16 Hrvata. Među njima su bila i djeca, jedno od dvije i jedno od četiri godine. No, vremena ovaj put nemamo; već nas iščekuju i moramo stići na vrijeme na svečano obilježavanje dana branitelja Sisačko-Moslavačke županije, u Novom Farkašiću. Bez zaustavljanja idemo do Petrinje i odmah dalje za Farkašić.Tu prisustvujemo svečanim govorima, paljenju svijeća... osim mještana, vojnika, ratnih zapovjednika i nas Veterana, ponosno događaju prisustvuje i Županica Sisačke županije - možda griješim ali nisam dojma da skuplja političke bodove. Ionako nas ovdje nema više od tristotinjak. Čitam natpis na tabli u Novom Farkašiću i promišljam; kako je ovaj šepavi stil pisanja zapravo primjeren! Ovo je pisano točno onako kako je te rane ratne godine tekla obrana; ljudi koji ratovanju nisu vični bore se oružjem koje nisu upoznali koristeći taktiku koju stvaraju na terenu jednostavno isprobavajući što djeluje a što ne. Tako i ovdje autor piše srcem, pomalo nezgrapno, i kad pročitaš rečenicu nisi baš uvijek siguran što je htio reći, kao što ni ti ratnici nisu znali što se krije u magli dok u nju nisu zašli.. |
Tišina pod kacigom
Bajkeri znaju o čemu pričam; kad voziš u koloni ti si i dalje sam na svom bajku, sam sa svojim mislima pod kacigom - nije to kao u autu kad pričaš sa nekime, slušaš mjuzu ili razgovaraš na mobu. I inače me ta tišina lako odvede u sjećanje, naročito kad je ritam vožnje spor i monoton kao sada. Misli me danas odvode u moj intiman svijet, i to tako temeljito da si u par navrata moram govoriti: "Krešo, na bajku si, daj se koncentriraj na vožnju!", jer iako moje oči gledaju cestu i kolonu predamnom vide nešto sasvim drugo. Ipak, srce mi radosno pjeva i u jednom trenutku shvatim koliko mi je dobro i lijepo, pa si potpuno ispunjen glasno i začuđeno uskliknem: "Kako mi je u ovom trenutku život dobar!"Mom komadu ću morati kasnije reći da je ipak bila sa mnom. |
Banijska praskozorja
Nakon još jednih manevara našeg čiče sa skuterom na benzinskoj i sačekivanja da svi koji to trebaju tankaju odustajem od ambicije da jurcam za glavninom prema Čukuru - ionako će se uskoro vratiti ovamo. U tom predahu razgovaram s njime, zove se Mile i ima psihičkih problema, liječi se od PTSP-a jer je bio dugo na ratištu; istinabog, s druge strane crte, ali ništa mu ne zamjeram, očigledno ima čistu savjest - kako god nervozan bio.Gore je spomenik Goranu Ledereru, TV snimatelju. Poginuo je u 33. godini snimajući hrvatske vojnike u akciji tijekom srpskih napada na Pounje. Pogođen je snajperskim metkom i gelerom granate, a preminuo je na putu do bolnice. Iza sebe je ostavio mnoge video zapise koji i danas vrlo slikovito govore o prvim danima Domovinskog rata, a najpoznatiji su legendarna Banijska praskozorja. (pogledaj na youtube). |
Viky
"Kae, ja sam z Dubrave, oš mi reć da se tu nesme pušit, a? Kaj oćeš da ti sad tu glavu otkinem, e?" |
Kostajnica
Samo kratak komentar: Ovako Bruno Knezović, Kult II, predsjednik MK Veterani - Zagreb, odgaja sina. |
Pred Kostajnicom zastajemo uz još jedan spomenik kraj ceste. Ovaj put na desetak minuta potpuno zaustavljamo promet; jednostavno nema mjesta za parkiranje motora i nas. Ipak, nitko ni da trubne nestrpljivo... masa crnih bajkera izaziva respect, čak i kada to ne traži. |
Baćin
"21. listopada 1991. godine u selu Baćin kod Hrvatske Dubice izveden je je jedan od najtežih ratnih zločina u Domovinskom ratu. Uz obalu Une ubijeno je 56 Hrvata, većinom starijih osoba. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi izvelu su u Baćinu iz autobusa civile iz Cerovljana i Hrvatske Dubice koji su prevoženi prema Hrvatskoj Kostajnici. Svi su pobijeni rafalima iz automatskog oružja, a mrtva tijela ostavljena su nepokopana uz rijeku Unu. Kasnije su okupatorske vlasti bagerima u rupe uz obalu pokopali sve pobijene. Na mjestu njihove pogibije najveća je masovna grobnica na području Sisačko-moslavačke županije, druga po veličini u državi, nakon Ovčare." |
Nedaleko Dubice podno Baćina zastajemo na cesti koja vodi uz Unu. Kod spomenika u svom dvorištu na kapiji naš dolazak promatra starija žena tužnih očiju. Često, kad vidim takve oči pomislim; ovako je danas mogla izgledati i moja mama. Dolazim do nje i srdačno je pozdravljam, pa je zamolim da se slikam sa njom; možda joj to malo vrati osmjeh na lice... |
Predah u Dubici
Dok mnogi koriste petnaest-minutnu pauzu da bi nešto popili, prigrizli ili jednostavno razgovarali, ja radije odlazim protegnuti noge. Idem do vatrogasnog doma uz Unu; vjerojatno zbog ovog tmurnog sivila neba mi ne izgleda kao ona opjevana rijeka kojoj su još stari Rimljani dali ime koje znači "Jedinstvena."Nastavljam dalje; nedaleko nailazim na ovu staru katnicu. Ne znam što je to sa mnom i oronulim kućama; gledajući njihove zidove pomišljam kolike su i kakve ljudske sudbine počinjale i svršavale unutar njih. |
Dolazimo u Dubicu i u tom gradiću uz Unu zastajemo na okrijepi pripremljenoj za nas. Hvala, baš je pasalo!Nakon par minuta stajanja čujem brundanje neke moćne mašine s kraja kolone - bacam oko da vidim tko to odlazi, ali ne odlazi nitko, već dolazi! Dostiže nas i pridružuje nam se Tom! Ganjao se za nama jer je kasnio u startu, ali tu nas je dostigao i baš mi je drago; svojom pojavom i životnošću doprinosi općem koloritu i kako god rijetko vozio s nama pravi je bajker i frend. Odlazimo zapaliti svijeće, i u zagrljaj me hvata Orkan; dok hodamo tako pita me jesam li ja taj "...Ski, ...ski - ma nešto takvo!" Shvaćam da mi je (bar napola) zapamtio ime zbog audio-zapisa brojnih govora s prošlog obilaska križnog puta kod Petrinje. Taj čovjek stvarno živi dane ponosa i slave! |
Tragedija u Slovincima
Izvadak iz novina:"Pred više od 200 nazočnih članova brojnih izaslanstava i okupljenih građana na Marvenom groblju, uz cestu Borojevići - Lovča, jučer je svečano otkriven spomenik šestorici zarobljenih hrvatskih branitelja i civila koje su pobunjeni Srbi na brutalan način ubili u ljeto 1991. godine. Nakon rata, iz zajedničke grobnice na bivšem životinjskom groblju ekshumirani su ostaci policajaca Ivice i Željka Mikulčića iz Slovinaca te Srećka Kitonića iz H. Dubice. U grobnici su pronađeni i posmrtni ostaci civila Đure Preporučenog iz Sunje i Josipa Drvodjelića iz Komareva, te još uvijek neidentificirane osobe. Spomenik je otkrio ministar branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić zajedno s Nikolom Mikulčićem, ocem policajaca Ivice i Željka, za kojeg je ovo otkrivanje bilo posebno teško. – Oni koji su odgovorni za smrt mojih sinova, kao i za desetke sličnih žrtava, prije rata bili su dobri i sa mnom i s mojom djecom. No, '91. su pokazali svoju pravu narav. Onima koji su uradili ovo zlodjelo želim isto što su i oni željeli meni i mojoj obitelji – kazao je Nikola Mikulčić, koji smrt sinova ne može preboljeti." |
U Slovincima zastajemo pred obiteljskom kućom Mikulčić; tu stoji na privatnom zemljištu spomen ploča koju su podigli svojim sinovima, Ivici i Željku. Njihovi su ostaci ekshumirani iz zajedničke grobnice na bivšem životinjskom, tzv. Marvenom groblju.Na ploči, za koju postoji inicijativa o rušenju jer za ubojice koristi prave izraze stoji: "Poginuli su za Dom i Hrvatsku 1991. godine. Oni su Hrvatska. Njima je dugujemo. U spomen Hrvatskim vitezovima koji dadoše svoje živote braneći dom, domovinu i obitelj od četničkih osvajača i velikog srpskog porobljavanja, Hrvatska je mladost ovdje nastavila žrtve koje padaju od 1945. godine zbog svijesti svoga Hrvatskog roda i katoličke vjere. Na spomen hrvatskoj mladosti kako istina ne bi nikada umrla." Sinovi Ružice i Nikole Mikulčič ubijeni su nedaleko mjesta gdje su nakon 2. rata na isti način ubijeni i Nikolin otac i djed. |
Ljepotica susreta
Nakon Novoselaca kratkim makadamskim putem izlazimo natrag na cestu koja se od Siska spušta ka Dubici. Naš vrli skuteraš opet ima manevre; na trivijalnom kratkom usponu kojim se lokalna cesta priključuje na glavnu se malo spetlja, skuter mu krepava, pa mu se mora pomagati kako bi savladao opaki uspon. U svojoj nespretnosti je upravo simpatičan, ali se čudim otkud mu uopće hrabrosti da s takvom tehnikom vožnje izađe na cestu, i još se priključi konvoju bajkova. Vozim polako za njim i držim odstojanje - u jednom trenutku cucak uplašen prolaskom svih tih motora koji su već odmakli pred nama pretrči cestu i projuri tik pred našim čičom! Kad sam to vidio, rekoh, ovaj je sa svojim malim 14" kotačima - gotov! Ipak heroj ili ima čelične živce, ili reflekse krepane krave; nije se ni trznuo!Na jednom zaustavljanju bajker u meni prevladava branitelja, zastajem uz ovu ljepoticu i dok joj je gazda negdje dalje dobacujem joj par šeretskih osmjeha... |
Novoselci
Iz Sunje odlazimo u njeno predgrađe, u Novoselce. Ovdje su ljudi tako ekološki osviješteni da mi trojica istovremeno viču "Ne hodaj po travi!" kad se maknem tek metar-dva od asfalta! Siguran sam da ti njihovi povici nemaju nikakve veze sa čestim bijelim znakovima na kojima stoji crveni trokut i pokazuje prema dolje... Objašnjavam im da sam siguran; uopće nisam skidao kacigu...Osim uobičajenog strastvenog govora punog statističkih i tehničkih podataka Orkan deklamira stihove _, ratnika koji je svoje boli pretočio u poeziju. |
Sunja
Mudri pred svakim spomenikom koji posjećujemo u tišini i dostojanstveno drži trobojnicu; prava je antiteza Orkanu; dok Orkan strastveno viče kao da je svaki pali branitelj bio njegov dragi prijatelj te ga razdire osobna bol, tako Mudri stoji odajući im počast bez riječi i velikih gesta.U Sunji sam bio prošlog ljeta; došao sam u nju skelom preko Save, od Kratečkog. Ta je skela bila jedina veza Sunje sa ostatkom Hrvatske; sa svih ostalih strana bila je u tvrdom okruženju. Kako je taj gradić bio u vrlo nepovoljnom položaju za obranu jer leži kao na dlanu za napade topništvom sa okolnih brda, tako je bio i velika smetnja srpskim komunikacijama, jer je u njoj cestovno i željezničko čvorište, pa je blokirala njihov promet. Osim toga, bila im je i stalna prijetnja, kao mostobran u dubinu njihovog teritorija - za što je i upotrijebljena tokom Oluje, kada su preko njenog područja u direktan napad uvedene 3 kompletne brigade. Unatoč svemu tome, tokom cijelog rata Sunja nije bila samo prva linija bojišta, već i grad sa svojim stanovnicima koji je živio i opirao se stalnoj prijetnji, samo sa Savom za leđima. |
Donje Komarevo
Donje Komarevo; jedno od onih malih, usputnih sela, koja čovjek niti ne primjećuje kada vozi ovakvom cestom. Reklo bi se da tu nitko osim mještana nema ni razloga zastati - a ipak, neki su branitelji ovdje imali razloga svoje kosti ostaviti.Nisam uspio čuti govor; dostiže nas čiča na mopedu i na moje čuđenje veli da je s nama, dio konvoja! Malo razgovaram s njim, pitam ga i za putnu brzinu koju može držati - nije baš da vozimo brzo po ovoj vlažnoj i povremeno blatnoj cesti, a on vozi 200 ccm skuter - trebao bi moći voziti s nama, ali ipak zaostaje. Vidjet ćemo kako će to ići... |
Od Siska prema jugu
Dolazimo u Sisak; negdje na pola puta od Gorice ceste su postale mokre i ljigave; očito je ovdje padalo i izgleda ta će dan i ostati takav; više-manje ljigav ali u principu bez neke ozbiljne kiše. Kad uzmem u obzir koje je doba godine, mogu samo reći; kupujem! Bez cjenkanja!U Sisku nas dočekuju Petrinjci, pobrinuli su se i za jutarnji zalogaj; sendviči su tu; fakat su odlični domaćini, nema im se što prigovoriti! Nakon kratkog uvodnog govora formiramo kolonu (po mojoj subjektivnoj procjeni kojih 60 bajkova; neka me netko ispravi ako ima točnije podatke) i ja zauzimam poziciju Tail gunnera; nije da očekujem neki stvarni posao jer iza mene vozi Atac u svom autu i "drži odstupnicu" i povremeno još koji auto iz pratnje, tako da ne očekujem pretjecanja. Još tu u samom Sisku iz kolone zapinje neki čiča na skuteru; ne izgleda mi kao da je s nama i ostavljam ga iza - tempo mu je čudan, baš kao i stil vožnje. Novo Pračno; prvo mjesto u kojem zastajemo i nakon Orkanovog kratkog govora palimo svijeće. Izgleda da ovog puta neću moći snimati njegove nadahnute i strastvene govore; dok je dopratim repove kolone, on je već u punom pogonu. |
Putem križa u Domovinskom ratu u Sisačko-moslavačkoj županiji
Tjedan dana pred "službeno" zatvaranje sezone ove godine idemo na još jednu Veteransku vožnju; ovu povodom obilježavanja dana branitelja Sisačko-Moslavačke županije. Naši Petrinjci su si opet dali truda i organizirali nam zanimljivu rutu Banijom.Nalazimo se pred klubom i polazimo u 7:30 (ne mogu vjerovati; stvarno poštujemo vrijeme kretanja!) i preko Velike Gorice odlazimo do uobičajene birtije u Vukovini, mjesta gdje se standardno okupljamo pred polazak u ovom smjeru jer je mnogima na ruti prema Sisku. Tu nas dočekuju Zabočani, no na moje čuđenje - ali i veselje! - dolaze i Koprivničanci. Nema ljutiš; sorry, ali više sam navikao da ih nema nego da vozimo skupa... čajeki, kavice (ali i pelinkovci; ipak su Zagorci tu ;-), i uskoro krećemo u sad već respektabilnom broju. Neposredno pred polazak stiže Toma, ovaj put bez Renate. Znam svoju dužnost; čuvat ću ga da ga ne odnese kakva nezasitna otimačica bajkera! |
02.10.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Suho, niska naoblaka, temperatura 9-17°C. Bez vjetra.Ceste: Uglavnom dobre lokalne i magistralne ceste, autoput. Nešto makadama i šumskih puteva. Ukupno pređeni put: 384 km |
Kuarlovački rođendan UBMC
Nenadano, javlja mi Klek da Udruga branitelja-motorista Croatia slavi rođendan na Dubovcu! Namjeravao sam stati u Oro-Goro na ručak i već sam stvarno gladan, ali nema smisla doći na slavlje sit! Klopam konfekcijski sendvič na nekoj benzinskoj i preko Mača se spuštam na Zagorsku magistralu. Oprez; ona cesta koja ide ravno od Mača prema Bedekovčini nije prolazna za obične motore; obnavljaju jedan most i makadamska traktorska obilaznica izgleda kao motocross staza!Zastajem kratko kod Podsusedskog mosta odakle mi se javio mehaničar koji mi nabavlja dijelove za skršeni tutač; uzimam far pa se dogovaram s Tomom i Renatom. Nalazimo se kod birtije na staroj Karlovačkoj pred Rakovim Potokom i prašimo za Dubovac. Pridružujemo se veselim slavljenicima UBMC, nazdravili smo njihovom rođendanu, i uz odličnu klopu i cugu provodimo veselu večer u druženju i veselju sa brojnim članovima Udruge i njihovim prijateljima - sve to u krasnoj utvrdi starog grada Dubovca.   Tu smo zatekli smo i naše Petrinjce; bili su na vožnji do Slunja, ali oni ne mogu ostati dugo, neki imaju obaveze.Kasnije se vraćamo kroz noć za Zagreb, naravno, autoputom... |
Kuzminec
Nad kuruzištem pod šumom vidim gotovo skriveno novo raspelo; odlazim do njega i u kratkom razgovoru uspjevam izmamiti suze bakici koju nalazim gore. "Kaj je sinek, japa su ti bili otut? A ni ga več? Je, sako pe some kraju... Sam se ti pazi na tomu motorlinu..." i gledam je kako grbavo i šepavo odlazi preko njive i vrha brijega prema svojoj hižici, kao da svojim sporim ritmom odlazi u neko drugo, davno prošlo vrijeme. |
Nastavljam za Ludbreg, tu izlazim na cestu Koprivnica - Varaždin, prolazim kroz grad, tankam i prašim preko Ivanca do onog zagorskog mjesta na sjevernim obroncima Ivanščice koje svi znaju po čipki koju tamo proizvode. Naravno, riječ je o Lepoglavi Na prijevoju kod Kuzminca zastajem; uživam u krasnom vremenu - skoro pa je sunčano! Eto vam ljenčine; mislili ste da će padati pa ste ostali doma - nije bilo ni kapi i vožnja je prekrasna... |
Žeho, das Schuemacher!
Preko Ljubeščice - odakle je moj pradjed s mamine strane krajem devetnaestog stoljeća zaključio da ne želi više biti Zagorec i otišao u Slavoniju - ulazim u pitomu dolinu Bednje i odlazim za Slanje. Tu nalazim Žehu; mislio sam kako on izrađuje te svoje bubrežnjake u nekakvoj priručnoj radioni - ma vraga! Ima pravi mali biznis, praktično tvornicu; proizvodi i razne modele cipela. Možeš misliti koliko cipela danas u vrijeme Kineza moraš napraviti da bi bio konkurentan i opstao... Stavljam mu bubu u uho; velim mu da bi trebao početi proizvoditi cipele i gojzerice za bajkere; meni čizme traju dugo, ali svako ljeto poderem jedne lake gojze na motoru... |
Spet Ivanščica...
Od Belca nastavljam malom ali dobrom zavojitom cestom što se provlači kroz sela, bregove i šumarke obroncima Ivanščice preko Budinščine prema Novom Marofu. Na toj dionici cesta nekoliko puta presjeca prugu Zagreb-Varaždin, ali je svejedno ugodna i zabavna za vožnju - dok god ne zaboravljam da sam među selima, traktorima i jesenskim blatom.Ivanščica zabija glavu u oblake (kao u jastuk) i pravi se da me ne pozna... |
Belec, crkva sv. Marije Snježne
Unutrašnjost crkve je izuzetno bogato ukrašena u baroknom stilu; pet oltara sa mnoštvom drvenih skulptura pozlaćenih svetaca i anđela i svaki slobodni dio zidova i stropova oslikani freskama nadmeću se raskošno za pažnju. Ovo je pravi način za iskoristiti turizam; trebaš poboljšati ono što već imaš i onda to pametno plasirati na tržište. Dok sam bio tamo pun autobus turista je preplavio crkvu...Volio bih negdje naći i pogledati stari dokumentarac o toj crkvi "Barok u Hrvatskoj", snimio ga je Oktavijan Miletić 1942. godine. Film je iste godine nagrađen na Bienalu u Veneciji. |
Šećući naokolo dok protežem noge i razgledam krajolik nailazim i na ovu kapelicu. Majci Božjoj u znak zahvale podigao ju je mještanin koji se sretno vratio iz Velikog rata - kako su onda nazivali Prvi Svjetski. |
Dragom mi zavojitom cestom preko bregova odlazim za Mariju Bistricu; tu ne propuštam kupiti gvirc i medenjake, a kako je već sezona kestenja od prodavačice na trgu uzimam dvije kile; samo 20 kuna. Već se vidim doma kako klopam kestenje uz čašu dobrog crnjaka dok gledam kako vatrica veselo pucketa u kaminu...U Zlataru se po planu odvajam desno i odlazim na obronke Ivanščice. Tu zastajem u Belcu, selu poznatom po bogatoj baroknoj crkvi. U svojoj osnovi izvana to je gotička crkva, a posebna je po tome što je još uvijek opasuje zaštitni zid za kulama, u odličnom stanju - posljednja obnova završena je pred par godina! Izvana je to skladni kompleks čistih linija, savršeno postavljen povrh zelenih livada među starim krošnjatim stablima. Sve je čisto i prostrano, nema traga staroj zagorskoj boljki nabijanja građevina jedne na drugu... |
NSU Pretis 175 ccm
Tena si je našla komada! Nisam imao pojma da pada na starije, crnomanjaste tipove; s tim tinejđerkama čovjek nikad ne zna. Glumi nekakvu nedostižnu princezu a onda padne na fore nekakvog oldtimera koji slinavi ulje, samo zato što se fura na crno! Kako su ono Gumbeki pjevali; "Na zadnjem sjedištu moga bajka, ooaoooaooooaoooo....! Pa da!" Nalazim vlasnika, tipa godine proizvodnje kao i bajk, pa malo bacamo spiku. Pila je skoro-pa-u-voznom-stanju, ima papire a uz njega ide još jedna ista takva kompletna mašina. Traži soma i pol eura, no uskoro sam veli da ga nikako neće dati za 500 eurona - mislim da ta rupa daje dovoljno manevarskog prostora ako netko želi zimu provesti u garaži šrafajući po starcu. |
Na Sleme, na Sleme, na Sleme, noga ti sama beži...
Odlazim i do vrha, makar to znači vraćanje komad puta po jednosmjernoj cesti; vikendom je ona dionica od Željezničara do Tomislavca jednosmjerna u pravcu vrha, zbog autobusa koji glume žičaru. Vrh je skoro pa pust; 3-4 planinorca, oblaci zastiru pogled na Zagorje. No, vidim da sam malo pretjerao s oblekom; skidam zimsku podstavu iz jakne i vraćam se ljetnim rukavicama.Sljemenska cesta danas fakat nije za brzu i opuštenu vožnju. Mokra je i ljigava, na više mjesta izvlače drva pa ima blata, grančica, lišća... dobro, ionako sam danas za sporu skitnju. Unatoč tome u par navrata mi zanosi zadnji kotač, naročito kad se "zaigram" sa zadnjom kočnicom. Poslije Puntjarke sustižem neku curu koja piči cestom u rolama sa skijaškim štapovima u spustaškom stilu; vjerojatno skijašica iz repke, ovo su joj valjda predsezonske pripreme. Dok se spuštam prema Pili pred Stubičkim toplicama zastajem na jednom odmorištu s odličnim pogledom - od kojeg ni ovdje ništa! Sve je zatvoreno niskom naoblakom. Primjećujem da me zvao Tom; javljam mu se ali nije raspoložen da mi se pridruži negdje po putu, radije priča kako bi rado išao, ali... |
Brestovac
Nekadašnji sanatorij za liječenje plućnih bolesti (eufemizam za tuberkulozu, naravno) podignut je na samom početku dvadesetog stoljeća. Savršen položaj zaklonjen gustom šumom na kojih 850 m/nm i okrenut suncu učinio ga je glasovitim lječilištem; napušten je tek šezdesetih godina kada su se promijenili načini liječenja tuberkuloze. Naravno, ubrzo je devastiran; danas je to poligon za paintball. Na prilaznoj cesti je zaključana rampa; no ako ne voziš motor kojeg ne smije ogrepsti ni grančica (zašto sam se sjetio Branka? ), može se provući pokraj nje.Uz Brestovac je vezana i krasna zagrebačka romantična priča iz vremena secesije; dr. Milivoj Dežman ludo se zaljubio u legendarnu ljepoticu i glumicu Ljerku Šram - kao uostalom i svi zagrepčani onog vremena! - s tom razlikom što je on bio uporan i odlučan. Ili je jednostavno bila ljubav njegovog života. Ona vrlo zavodljiva (i puno manje vjerna), on prodoran i uspješan, bečki đak i Strossmayerovo kumče - no kakva bi to bila ljubav kad ne bi bila tragična. Predanost, trud i ljubav Dežmanova nije bila dovoljna; dok je bio na studijima unatoč obećanju udala se za drugoga. No on se nije predavao, očekujući da će taj brak biti kratkog vijeka; i bio je u pravu - muž joj zbog neke pronevjere nestaje iz Zagreba! Potpuno se predaje njoj, radi i stvara, piše za kazalište, dramatizira čak i Šenoino "Zlatarevo zlato", ugađajući ulogu Dore Krupić za Šramicu, no razboljela se od tuberkuloze, a kako ne bi morala odlaziti u daleke sanatorije, on, doktor iz stare bolnice na Jelačić placu inicira gradnju prve bolnice za plućne bolesti na jugu Europe i postaje njenim voditeljem. Unatoč tome što su mnogi na Brestovcu zahvaljujući izvrsnoj mikro-klimi ozdravili, Ljerka nije bila jedna od njih, na kraju je umrla... doslovno, njemu na rukama, i sam ju je položio u lijes. |
Jesen u Zagorju
Poželio sam mirnu, polaganu, "panoramsku" vožnju dobro znanim zagorskim cesticama - inspiraciju mi je dozvao prošlonedjeljni posjet Slanju; zgodnom selu kod Ludbrega gdje su ustrojeni MK Veterani - Varaždin. Na putu tamo sam vidio cestu kojom još nisam vozio; od Novog Marofa preko Ljubeščice, Krapinskih Toplica i Slanja do Ludbrega. Na osnivačku skupštinu (i popratnu feštu, ofskroz!) tada sam išao autom jer je cijeli dan padala kiša, no ova subota obećaje suh dan pa mi se čini idealnom za mali posjet tom kraju - i tim dečkima!Napravio sam plan puta, iscrtao mapu, sve podigao na forum, malo bacao udicu i na sastanku u četvrtak - ali ovaj put nitko nije zagrijan za ideju skitnje bez pravog cilja. Možda se plaše kiše; prognoza kaže da je vjerojatnost za nju 20%. Meni je i takvo obećanje dovoljno... Temperatura u maglovito jesenje jutro baš i nije visoka pa se oblačim toplo; vrijeme je za zimsko odjelo; ljetno mogu pospremiti do proljeća. U Zagorje iz Dubrave idem preko Sljemena, nikad dosadnom cestom. |
