Zivot u Zabolandu
23.12.2012., nedjelja
120 sati poslije
|
Uspjelo je! Konacno. Stan prazan. Ociscen. Kljucevi predani. A taman sam se navikao voziti kombi ;-) No moram priznati da me danas spasilo kaj su u pola dvanaest dosli Ivo, Dick i Boudewijn pomoci. Ja sam od jutra spremao sve za kombi i posljednji odlazak u Deelen. Kisa je taman prestala i decki su dosli nositi. Za dva i pol sata bili smo sa svime gotovi. Impresivno je kako smo najtezu vesmasinu na svijetu sa cetiri covjeka bez vecih problema prevezli u Deelen. Jos impresivnije je bilo kako smo je po dasci spustali u podrum Frankove kucerine. Decki su takodjer bili odusevljeni ovom impresivnom gradjevinom u gradnji. Samo golicanje maste, kako ce to sve izgledati kad za jedno deset godina bude gotovo pretvorilo nas je u djecake koji se igraju lego kockicama. S toliko ljudi zacas smo sve istovarili i poslozili i zatvorili u foliju u doduse dosta vlazan podrum. Frank nas je ponudio kavom i deckima ispricao kako je sjajnim izumom tummy-tubsa napravio veliki biznis, te o svojim planovima za kucerinu. Ja sam bio vrlo sretan da sam okruzen takvim dobrim ljudima. Svaki je na kraju od mene dobio neki poklon. Ja sam se vratio u stan, pospremio zadnje ostatke, pocistio, bacio smece i otisao vratiti kljuceve od stana. Jedino u nedjelju navecer nisam jos uspio oprati auto, sto je mozda bilo potrebno nakon Camel Trophy-a oko Frankove kucerine. Na ovaj nacin je selidba cisto ugodna zanimacija. A ver. Sutra ujutro vozim Frankov auto u Bloemendaal kod Babs. Od tamo me Rita i Frank voze na Schiphol. Tamo ce pokupiti Florisa, koji stize iz New Yorka, taman kada ja polijecem za Zagreb. Florisa voze u Bloemendaal i tamo ce Floris preuzeti Frankov auto. Nego, bas je zatoplilo ovdje. Ugodni blagdani! |
22.12.2012., subota
96 sati poslije
|
Dvije rijeci. Drop dead. Kada pogledam naslov osjecam se kao da sam neprestano radio svih 96 sati zaredom. Danas definitivno najtezi dan do sada. Po kisi, koja pada cijeli dan i po blatu u Deelenu, po stepenicama, od auta do kombija, od podruma do prvog kata. Mjesto gdje cu privremeno pohraniti stvari je zbilja posebno. Ogromna kucerina od skoro tisucu kvardrata koja se gradi vec deset godina, a gradit ce se jos deset. Kucerina je usamljena na vrhu brijega i na samom rubu sumu, na mjestu gdje ni psi lutalice ne zalaze. Oko same kuce je put neasfaltiran, tako da sam se morao probijati i kroz blato do podruma u kojem pohranjujem svoje stvari. Prvi dio po danu, drugi dio po mraku. Pogadjate, svijetla bas i nema. Snasao sam se upalivsi svjetlo od jednog praznog frizidera, te instaliravsi jednu svoju lampu. Vani pada kisa, a vjetar puse kroz rupe na improviziranim prozorima. Ako ste zeljeli lokaciju za snimanje filma strave i uzasa.. Frank Hogestijn mi je posudio kombi, samo kaj sam prije toga morao jos i taj kombi sam isprazniti. Navecer sam jos tim kombijem odvezao neke stvari u Velp. Srecom sam mogao vecerati kod Adriaana i Elly, da malo napunim baterije. Sutra ujutro me ceka jos dosta toga. Sitnice, zavjese, rupe u zidovima, ciscenje, a u pola 12 velika akcija s najtezom vesmasinom na svijetu. Skoro je ponoc. Misici zahtijevaju odmor, a duh jos i vise. |
72 sata poslije
|
U stanu vise nema mjesta za leci. Ostao je jos samo jedan stol i rasklopivi stolci za sjesti. Nazalost i jos hrpa kutija, kutijica, vrecica i stinica, koje u slijedeca dvvadeset i cetiri sata moram ukloniti. Jutros bio na IND, dobio novu iskaznicu, tak da mogu mirno za blagdnane u domaju. U medjuvremenu ce odvjetnici pisati zalbu. U rano popodne je dosao Dick sa kombijem, pa smo uspjesno prebacili kauc, moj krevet i dva pomocna kreveta. Uf upravo sam se sjetio da moram i pokrpati rupe na zidovima (od cavlica za slike) i da mi je jos ostalo stvari u supi, ajajaj. Poslijepodne na poslu, a kasno navecer jos bio na haklecu u dvoranskom hokeju. Bas mi je dobro doslo malo se istracati. Igrali smo mix, cure, decki, stari i mladi (pri tome ja spadam u stare ;-), kako je lijep sport taj hokej. Sve u svemu, danas nije bilo bas velikih pomaka, ali je glavno da su najkrupnije stvari prebacene. Sad jos od zahtjevnijih zadataka ostaju vesmasina (najteza na svijetu) i frizider - duplo laksi od vesmasine i jos sve one sitnice. Joj i ne smijem zaboraviti, kao sto danas jesam. U nedjelju ocitati struju, plin i vodu i to u ponedjeljak prijaviti telefonski, prije puta... a ver. |
20.12.2012., četvrtak
48 sati poslije
|
Stan vise ne izgleda kao stan u kojem netko zivi. Cijeli dan sam po kuci pospremao. Prije podne je dosao Lukas, pa smo odvezli jednu turu u dva auta kod Franka u Deelen. Inace Lukas vozi Renault 4 - kombi, kojeg je sam sastavio. Doslovno. Nakon toga sam nastavio sam slagati stvari u kutije. Stavio van glomazni otpad, kojeg ce sutra odvesti. Iako su u stanu jos veci komadi namjestaja, polovica stvar je vec otpremljena. Dobra je vijest da podove ipak ne trebam skidati. Jedino vidim da mi je problem roba, u privremenom smjestaju nema toliko mjesta, a moje sportske stvari zauzimaju ipak jedan cijeli oramar. A ver. Uglavnom zadovoljan sam kako ide. Dick mi je obecao pomoci s kombijem za prijevoz kreveta i najdrazeg mi crvenog kauca, kojeg sam prije dvije i pol godine nasao na cesti. Joooj pa da, skoro sam zaboravil. Danas sam po prvi put ja ostavio nesto na cesti. Jednu crnu fotelju, koju sam prije dvije godine dobio od RiF, a zapravo je nikada nisam koristio, jer mi je neprakticna. Popodne je jos bila na cesti, ali navecer vise ne. Fora. U jednom trenutku, dok smo iskrcavali stvari na imanju u Deelenu, skuzio sam da zapravo uzivam u selidbi. Da mi je zabavno rijesavati probleme, koji preda mnom se pojavljuju. Jesu li se to problemi smanjili ili je moje samopouzdanje naraslo? Trenutak kasnije mi je uletio ogramni Frankov pas u auto i isprljao sva sjedala svojim blatnjavim sapama. Bas je bilo smijesno. Izmedju selidbi sam razgovarao s odvjetnicom. Jednom novom, mamom od jedne curice iz kluba. Ah ja s tim mamama... No kak kod ova se cini stvarno zainterisirano i zeli mi pomoci. Objasnio sam joj slucaj poslao dokumente, pa ce da vidimo. Sutra ujutro na sastanak u IND. Popodne selidba, pa navecer posao. A ver. No najvazniji dogadjaj dana je da sam oko polo deset napustio stan. Jucer je bila zadnja noc da sam tamo spavao. Zanima me kako cu se sada opet snaci u drugoj kuci. Vec sam primjetio da mi je bilo neobicno ovdje vecerati. Kao u tudjoj kuci, ne osjecam se sasvim lagodno. Neka druga tempertura. Devetnaest stupnjeva i meni je vruce. Neki drugi obicaji. Televizija, casa vina... A ver, bas a ver. |
19.12.2012., srijeda
24 sata poslije
|
Stan vec izgleda kao da se netko seli. Danas pospremio neke stvari i popunio par kutija, no kako sam morao cijelo popodne i vecer raditi, nisam bas jako daleko stigao. Veceras spavam ovdje. Vjerojatno poslijedni put. Sutra vozim u svakom slucaju prije 11 sati prvu turu kod Franka Hogestijna. Osim toga sutra moram jos razgovarati sa dva advokata. U petak ujutro prije 7.30 moram sve podove izvaditi i staviti na cestu. To dolaze pokupiti. Nakon toga moram u Den Bosch, gdje imam dogovoreno na imigracijskoj. Veselo vece. |
18.12.2012., utorak
Selidba pocinje
|
Da se razumijemo sada se osjecam neusporedivo bolje nego prije tjedan dana i spreman sam na nove radne pobjede. Doduse spreman... hmm... veliki izazov je preda mnom. Selidba. Ono kaj sam prije pisao da sam s time vec poceo. Pa da, ako se uzme da je izbrojati deset zrna pijeska u kanti pijeska isto pocetak. Treba upakiarati stvari u kutuje, namjestaj preseliti kod Franka Hogestijna (oko 15 km odavde), sve kutije preseliti, obleku, krevetninu, knjige, sudje, staklovinje... ajajaj... ima posla na najjace. Sutra jos k tome radim, u cetvrtak sam slobodan, a u petak imam sastanak s IND-om. Fino. No kao sto rekoh...izazov. A ver. Jos cetiri dana. |
15.12.2012., subota
Kako sam posjetio crnu rupu
|
Gdje sam ja bio prije tjedan dana to je stvarno tesko reci. U crnoj rupi ili na planetu Depresija. Tako nekako.Osjecao sam kao da su me i duh i tijelo napustili i od mene je ostalo jedno veliko nista. Sve me boljelo, kao da sam se raspadao, nista nisam jeo. Hrana, cemu? Duh i nada su me napustili, ostao sam sam, ali i bez sebe, bez vjere, bez ljubavi, bez nade. Nista me nije zanimalo, posao je bio totalno nebitan, sve ideje beznacajne. Lezao sam na kaucu, taj kauc vise nisam mogao smisliti, zurio sam u monitor, kao jedini kontakt sa svijetom i istodobno ga nisam mogao podnijeti. I najgore od svega bio sam ljut na sebe. Ljut zbog svoje slabosti, zbog nemoci, ljut na moji vlastiti duh koji me napustio i ostavio u toj mizeriji. Prorocanstvo starih Maja o smaku svijeta cinilo se kao sasvim pristojna alternativa. Kako li sam samo dosao do tako sebicne ideje, nema pojma. Ali vi koji me poznajete mozeti si nadam se predstaviti koliko je cudno bilo to moje stanje. Jedino cega sam bio svjestan je uvjerenje da moram proci kroz to razdoblje. Da iako izgleda kao da ce me crna rupa progutati, da to ipak ima nekog smisla. Utvarao sam si da je to kao neki proces prociscenja kod starih Indijanaca. Nesto sto moras proci sam. Sam sa sobom. Nesto sto nije ugodno, ali je dio procesa. Tja... Nakon sto je to trajalo skoro cetiri dana, moglo bi se reci da sam se od srijede preporodio. U srijedu navecer sam odrzao prezentaciju za treneru u klubu i uhvatio sam sebe kako sam opet bio u trenutku, kako sam uzivao u improvizaciji i samopouzdanju. Nakon te prezentacije osjetio sam kako mi pozitivan naboj prolazi organizmom. Ponovno sam disao punim plucima. Vratio mi se duh, snaga, apetit, ideje, motivi, osjecaj za lijepo, osjecaj za uzivanje u zivotu takav kakav je. Skoro pa d bi rekao da sam ponovno bio sretan sto mogu repom gmizati po blatu. Tko zna sto nosi sutra, ali se danas u svakom slucaju veselim tome sutra. |
11.12.2012., utorak
Igra vjetrenjaca
|
Sjecate se kako se Don Quijot borio sa vjetrenjacama. On je jurisao na njih. E pa kaj se birokracije tice, ja imam osjecaj da njihove vjetrenjace jurisaju na mene, da su me opkolile sa svih strana, pa se sa mnom nabacuju u krug. Poput velikog bijelog morskog psa, kada se nabacuje s mladim tuljanom. Onda se te vjetrenjace malo odmaknu, tak da pomislim da je zrak cist i pocnem puzati prema slobodi, ali se onda opet zatrce i u tri koraka me ulove i opet nastave nemilosrdno udarati i samarati svojim krakovima. Zadnje su se dosjetile da me nabodu na vrh jednog kraka velike vjetrenjace, tako da virim malo izvan, taman dovoljno da kod svakog okreta tresnem glavom o zemlju. Mislim da me zato zadnjih dana tako boljela glava. U petak sam dobio pismo od UWV-a. Kojem pristaju klubu izdati novu radnu dozvolu za mene, uz neke uvjete, ali na opce zaprepascenje ta dozvala stupa na snagu od sestog prosinca ove godine, a ne od prvog kolovoza. Tako opet nastaje pravna rupa izmedju mojih dvaju radnih dozvola i tako ne mogu skupiti tri godine u neprekidnom razdoblju, a od prvog kolovoza mi je falio samo jos jedan mjesec. Drugim rijecima bez te tri godine nemam prava podnijeti zahtjev za trajnim boravistem u Zabolandu, koje bi me oslobodilo konacno svih tih teskih lanaca radnih dozvola, a koji me vec godinama pritiscu. |
06.12.2012., četvrtak
Selidba u bijelom
|
Jutros se Zaboland probudio u bijelom. Prvi pravi zimski dan ove godine. Dva tri centimetra snijega, dovoljno za pravi zimski ugodjaj. Skoro cijeli dan je bilo suncano i bio je prekrasan dan. No sutra se najvaljuju tek prave snijezne oborine. Kazu da ce poceti jos prije jutra i trajati sutra cijeli dan. Ocekuje se deset do dvadeset centimetara snijega. Ides... Naravno da ce to prouzrociti pravi kaos u zabolandskom prometu. Danas je bilo u spici 600 kilometara fila, sutra tko zna... No danas je znacajan i po necemu drugome. Naime poceo sam sa selidbom. Odnio sam neku robu kod Suus i nesto knjiga kod Rite i Franka. Simbolicni pocetak je tu. Iako jos ne znam gdje cu se preseliti, treba ipak poceti pakirati stvari, jer za tri tjedna moram sve isprazniti. Ups... dva i pol tjedna. Fino. Trenutno mi je plan razne stvari u kutijama raznim poznanicima dostaviti, pa onda sve okupljati kada nadjem adresu. Zanimljivo je to s tim preseljenjem. Danas sam obavio neke razgovore, ali jos nista konkretno nemam. Obavijestio sam vecinu susjeda. Svi se cude da moram otici, a da nemam jos nikakav drugi smjestaj. Kad bi oni samo znali koliko sam ja na takve cudne stvari naviknut. S jedne strane mi je jako zao kaj odlazim. Stvarno sam tu zivio dvije i pol godine s puno uzitka. Najbolja adresa na kojoj sam do sada zivio. I na kojoj sam prozivio lijepe uspomene (mmm....). Zao mi je sto neki moji prijatelji nisu uspjeli doci mi ovdje u posjetu. Doslo mi je par puta da poslikam stan, dnevnu sobu... Bas mi se svidja moja dnevna soba. No to je mozda samo uzaludni pokusaj da zaustavim vrijeme, da ozivim uspomene, da ih ponesem sa sobom... ali kao ni nikada prije to mi nece uspjeti. Jedino sto mi preostaje je uzivati u sadasnjem trenutku. Ta soba nikada nije bila moja, niti ce ikada biti moja, ali sad u ovom trenutku jest. Uz to ostaje potpuna neizvjesnost oko toga sto ce se desiti u buducnosti. Hocu li na vrijeme naci nesto? Gdje cu zavrsiti? Kakav ce biti stan? Hoce li biti stan ili cu morati kod nekoga zivjeti? Sto ce biti sa namjestajem? Hoce li biti mjesta za parkiranje? Kakav ce biti kvart? Koliko cu placati stanarinu? No s druge strane buducnost kakva god bila da bila bit ce uvijek vrijednija od proslosti, ali nikad vrijednija od sadasnjosti. |
04.12.2012., utorak
Tko te sisa
|
Danas nam je zavrsio tecaj filozofije. Svaki puta do sada, vec pet semestara, je to bila moja najbolja investicija. Nesto bas za moju dusu. Nesto sto malo zavrti mozdane vijuge u drugu stranu i tako donese uvijek neki interesantni pogled na ovu nasu (ne)lijepu stvarnost. Da je filozofija lijepa a nije prakticna to znamo. Puno je prakticnije trcati na vlak, nego cekati da nas nas duh tamo odnese. No moze biti zgodno da se onda kada se smjestimo u tom vlaku ipak mozemo sami sebi nasmijati i reci: "Ah evo znam da ovo nije bitno, ali pristajem igrati tu ulogu (onoga koji zuri na vlak) u ovom prakticnom svijetu." Eh a biste li se isto tako mogli nasmijati ukoliko zakasnite na vlak? Nakon tecaja stojim pred zgradom i pozdravljam se s jednom gospodjom/kolegicom, kada odjednom pored nas se stvori neka mlada djevojka. Sva u crnom. Nekakvo zeljezo joj viri iz pojasa. Cura je malo jaca, crvene pofarbane kose u podignuti rep. Strpljivo ceka da mi zavrsimo, a onda nas pita: "Mogu li vas nesto pitati?" Znam da je preko puta srednja skola i da na tamo cesto cure puse vani ispred zgrade, pa sam mislio da nas zeli pitati za cigaretu, a kad tamo: „Ja imam sada ispit, ali mi je model otkazao, trebam sisati gospodina, pa biste li se mozda zeljeli sisati. Trebalo bi odrezati oko dva centimentra.“ Naravno da me takva avantura odusevila i bez obzira na to treba li mi sisanje ili ne (zapravo mi je bas trebalo) odmah sam pristao. Zapravo sam bio iznenadjen da se netko samo tako usudio na cesti to pitati. Cura se razveselila, malo sramezljivo ispruzila ruku i predstvaila. Anne-Fleur. Skola preko puta je firzerska, a zeljezo oko pojasu su zapravo njezin alat. Odvela me u skolu i tamo u dvoranu ogledala. Nesto poput one iz filma U zmajevom gnijezdu. Posvuda mjesta za sisanje. Ubrzo su se skupili i drugi modeli. Pored mene jedan sijedi tata, koje je bio model svojoj kcer, s druge strane neki ...hmm.. Zabolandjanin turskog porijekla, koji je bio model crnokosoj Fatimi. Dosle su i dvije profesorice, koje su ocjenjivale ispit. Prvo su nas modele sve pregledale, a onda dale zadnje instrukcije buducim frizerkama. Koje tehnike zele vidjeti, prijelaze na vratu, oko usiju, nacine feniranja... prava mala nauka. Rok za ispunjenje zadatka je bio dva sata. Frizerke su ispunile plan formular za sisanja (da, da i to postoji) i krenuli smo pranjem kose. Pa natrag pred ogledalo. Sve je moralo skarama, nista masinicom. Anne-Fleur je djelovala pomalo nesigurno i u jednom trenutku sam si pomislio hmm ...no uspio sam se prepustiti trenutku, uostalom njoj moze pomoci samo ako sam ja opusten. Usprkos nesigurnosti vidjelo se da svojski trudila i davala sve od sebe. Sve je trajalo duplo sporije nego kod moje prave frizerke u Zagrebu, ali nije bilo nimalo neugodno. Jedino je Anne-Fleur bila ozbiljna cijelo vrijeme. Imala je tanke usne, malo prema dolje zavinute i izrazene podocnjake, tak da izgledalo kao da je puno plakala u zivotu. Meni se s prijeda cinilo bas dobro, ali ona bas nije bila zadovoljna, no vec je bila pozvala profesorice da ocijene rad. Sad dodje jedna, pa mi s cesljem izmjeri kosu sa svih strana, tjeme, strana, oko usiju, otraga, vrat.. Dodje druga, pa sve to ponovi. Mudro sute. Anne-Fleur kaze da bas nije zadovoljna s tim i tim, a one je pitaju: „Pa jesi li to skuzila prije ili nakon sto smo ga mi pregledale?“ Kaze ona: „Prije.“ „E pa imala si jos dovoljno vremena.“ Sad je ostalo jos feniranje i frizura. Opet dodju profesorice. Sada nista ne diraju nego me samo pregledaju sa svih strana. Pitam ja za ocjenu, a one kazu da to tek poslije mogu saznati. No Anne-Fleur je bila ocito nezadovoljna i odvela me u drugi salon, da popravi to na vratu, kaj je trebalo. Dva hodnika dalje drugi salon opet s hrpom ogledala. Tamo smo cekali neku drugu profesoricu, koja je dosla pogledati njezin rad. Pitao sam Anne-Fleur kak je zadovoljna, kaze da su je zivci izdali i da je bila prenervozna na ispitu. Ja joj rekoh: „Znas kaj jos pomaze kod treme?“ „Kaj?“ pogledala me zacudjeno preko ogledala. „Malo vise se smijati.“. Anne-Fleur se nasmije, dvije-tri sekunde, i odjednom kao da je bila neka druga djevojka iza mene. „Vidis nisam nikada o tome razmisljala.“ odgovori. Konacno je dosla ona druga profesorica, pregledala me, dala svoje misljenje i par savjeta. Anne-Fleur je ucinila kaj je morala, a onda je dosla opet ta profa. Rekla joj da mora jos puno vjezbati i sama dovrsila posao. Anne-Fleur je bila konacno zadovoljna. Pozdravili smo se. Nakon nesto vise od dva sata, ja sam opet bio pored svog bicikla. Dosavsi doma vidio sam da je vjetar raspuhao moju moderno feniranu frizuru. |