Gdje sam ja bio prije tjedan dana to je stvarno tesko reci. U crnoj rupi ili na planetu Depresija. Tako nekako.Osjecao sam kao da su me i duh i tijelo napustili i od mene je ostalo jedno veliko nista. Sve me boljelo, kao da sam se raspadao, nista nisam jeo. Hrana, cemu? Duh i nada su me napustili, ostao sam sam, ali i bez sebe, bez vjere, bez ljubavi, bez nade. Nista me nije zanimalo, posao je bio totalno nebitan, sve ideje beznacajne. Lezao sam na kaucu, taj kauc vise nisam mogao smisliti, zurio sam u monitor, kao jedini kontakt sa svijetom i istodobno ga nisam mogao podnijeti. I najgore od svega bio sam ljut na sebe. Ljut zbog svoje slabosti, zbog nemoci, ljut na moji vlastiti duh koji me napustio i ostavio u toj mizeriji. Prorocanstvo starih Maja o smaku svijeta cinilo se kao sasvim pristojna alternativa. Kako li sam samo dosao do tako sebicne ideje, nema pojma. Ali vi koji me poznajete mozeti si nadam se predstaviti koliko je cudno bilo to moje stanje.
Jedino cega sam bio svjestan je uvjerenje da moram proci kroz to razdoblje. Da iako izgleda kao da ce me crna rupa progutati, da to ipak ima nekog smisla. Utvarao sam si da je to kao neki proces prociscenja kod starih Indijanaca. Nesto sto moras proci sam. Sam sa sobom. Nesto sto nije ugodno, ali je dio procesa. Tja...
Nakon sto je to trajalo skoro cetiri dana, moglo bi se reci da sam se od srijede preporodio. U srijedu navecer sam odrzao prezentaciju za treneru u klubu i uhvatio sam sebe kako sam opet bio u trenutku, kako sam uzivao u improvizaciji i samopouzdanju. Nakon te prezentacije osjetio sam kako mi pozitivan naboj prolazi organizmom. Ponovno sam disao punim plucima. Vratio mi se duh, snaga, apetit, ideje, motivi, osjecaj za lijepo, osjecaj za uzivanje u zivotu takav kakav je. Skoro pa d bi rekao da sam ponovno bio sretan sto mogu repom gmizati po blatu. Tko zna sto nosi sutra, ali se danas u svakom slucaju veselim tome sutra.
Post je objavljen 15.12.2012. u 22:00 sati.