Zivot u Zabolandu
30.11.2012., petak
Jedna stara kineska prica
|
Jedna stara kineska prica kaze ovako. Dok je mudrac bio na pecanju, dosla su mu dva carska podanika i pozvali ga na dvor da postane carev ministar. Mudrac je odgovorio: „ Cuo sam da car na dvoru cuva oklop i kosti kornjace stare 3000 godina. Car je cuva umotanu u nafinije tkanine na posebnom mjestu u svetom hramu. Sto mislite, sto bi kornjaca izabrala, da bude mrtva i da joj stuju njezine svete kosti ili da ziva repom gmize po blatu?" Podanici odgovorise da ziva gmize repom po blatu. Na sto mudrac rece: „Odlazite! Zelim svojim repom gmizati po blatu.“ |
29.11.2012., četvrtak
Toplina doma
|
Sve se vise u meni pojavljuje svijest o tome da cu se uskoro morati odseliti iz ovog stana, da vrijeme polako izmice, a da jos uviejk ne znam gdje i kako. Svi poznanici i prijatelji su vrlo zabrinuti za mene i moju situaciju i svi ce se svakako javiti ako nesto saznaju, jos ce pitati i svoje prijatelje i poznanike, jer eto bas su culi da .... Hmm... ipak nije fer prema njima, lako je reci da drugi moraju rijesavati moj problem. Ima i dobra vijest. Uspio sam iz prve odjaviti internet i vodu, sad jos struja i plin. Obecali su mi u roku od dva tjedna poslati potvrdu... Kada bi oni samo znali kako se ja bojim takvih obecanja. Uvijek mi je bilo lijepo u ovom stanu, ali veceras mi je posebno lijepo.Svijece gore za ugodjaj. Ves se susi na vjesalu. Moj crveni trosjed je topao, iako termometar pokazuje samo 16,5 stupnjeva. Tri trenirke i dekica - ugodno toplo. Cak sam skinuo carapu. Jednu. Danas sam bio kod susjede na caju. Njoj cu ostaviti prozorsko cvijece. Dok ne nadjem nesto. Njoj je stvarno jako zao kaj odlazim. Nisam to bas ocekivao. Zadnjih tjedana mi je fizoterapeutkinja Gaby masirala nekoliko puta tjedno zadnju lozu. Do nje sam dosao preko hokeja i znam je vec od prije. Nadao sam se da bi kod nje mozda mogao dobiti kakav popust, jer inace mi to nije za platiti. Na kraju je ispalo da mi je sve napravila besplatno. Inace zena nije bas moj tip, drustveno, fizicki, a ni pshicki ;-) pa moram priznati da me to jako iznenadilo. Kak mi je nakon cetiri tjedna loza ipak sada bolje i mogu opet (oprezno) igrati, predlozio sam joj da odvedem njeiznog sina, koji naravno trenira hokej, danas na teren, da malo vjezbamo. Ona je rekla da je 12-godisnji Bram bio odusevljen s tom idejom. A trebali ste nas vidjeti. U tri sata nikoga u klubu. Sunce obasjava glavni teren, oko nas ogoljelo drvece. Oboje u istim trenirkama Arnhema, moja velika, broj 4. Bramova u djecjoj velicini broj 9. Potpuno sam zaboravio, a nije za zanemariti, za Brama sam njegov idol, kojeg gleda u nedjelju kada igra Heren 1. Pokazao sam mu nekoliko trikova, ispricao mu pricu o imenima trikova, a onda smo vjezbali neke udarce. Koristio sam metode koje Dick i ja koristimo u klinikama i Bram je sve dobro upijao. Cak me iznenadilo koliko dobro je shvatio finese, koje sam mu pokusao objasniti, jer nasa metoda bas nije klasicna, a kao sto rekoh njegova majka nije bila moj tip, pa sam mislio da bi to sto mu objasnjavam mozda mogao smatrati gluposti, ali taj strah je bi vrlo brzo odagnan. Nije mu sve odmah savrseno uspijevalo, ali njegov osmijeh kada "slucajno" je, je bio neprocjenjiv. Mislim da je uspio shvatiti moju namjeru i moju poruku.Sunce je zaslo i mi smo se pozdravili. Ja sam ostao jos raditi neke vjezbe za zadnju lozu i malo joggirati. Pogledao sam u nebo. Crveni oblaci i plavi oblaci su se cinili isti, nije bilo razlike..Sve se uklapalo i preklapalo, kao jedno. Sva bol zadnje loze u ispunjenje koje sam tog trenutka osjecao. Bram nije decko od mnogo rijeci, ali njegova majka zato je. Kasnije sam dobio njezinu sms poruku o sinu koji je proveo nezaboravno popodne, vec joj je pokazao sve trikove u dnevnoj sobi i sjajno se zabavljao. Toplinu doma mozda ipak nosimo u sebi, a neki ljudi nas mogu ugodno iznenaditi, ako im to dozvolimo. |
27.11.2012., utorak
samo san
|
E a koji neobican san sam imao. Sanjao sam da zurim na aerodrom Pleso na neki medjunarodni let, bio sam s jos dvoje frendova u Zagrebu. Tamo negdje ispod Slobostine probijamo se kroz siblje koje je zakrcilo puteljak i izlazimo na autobusnu stanicu pored ceste. Tada dolazi bus ZET-a, ali sto se desava. U Zagrebu nije bilo karata za kupiti (nestasica - kriza) i jedino si mogao u bus, ako si imao stare karte. E a onda su neki vozaci pustali ljude besplatno, no upravo kada je dosao nas bus, onda je dosao novi vozac i izbacio je starog vozaca, koji je pustao ljude besplatno, te nas je ovaj novi s jos par kontrolora nije htio pustiti. No ja sam imao staru, skoro izlizanu, kartu (iz Zabolanda) i uspio sam ih nakon prepucavanja uvjeriti da me puste. Isto tako mi nije bilo jasno zasto vise ne mozemo kupiti karte preko sms-a. Cinilo se da je bus postao nesto ekskluzivno, samo za odabrane. Onda sam zavrsi na Bracu. U lijepom zaljevu sa svjetionikom i pjescanom plazom. Zapravo u moru je bio pjesak, a obala je bila obrasla zelenenilom, tako da su se neke grane nadvijale na morem. Bio sam opet s nekim frendovima i u moru do koljena smo se dobacivali frizbijem. Lukas je bacio frizbi, al s nekim cudnim pokretom zgoloba prema unutra, umjesto prema van. Nije mi bilo jasno kak je uspio da mu frizbi onda ipak leti prema naprijed i to jos vrlo precizno. Zatim san nastavlja u nekom suncanom starom gradu, ali nije u HR, nego cak vise lici na Grenadu. Oko mene lijepe stare kamene utvrde. Neke dvije cure me zele slikati (fotografirati), one hodaju ulicom i nasumicno pitaju ljude mogu li ih slikati. Ja kazem da nema problema, dijelim rukama nar (vocka sipak) i pruzam im polovicu. Onda me slikaju jos jednom, na sto se prva cura ljuti na drugu, da to nije smijela napraviti, jer sve osobe slikaju samo jednom i da im je sad pokvarila cijelu seriju. Ja je pokusavam umiriti i objasniti, da to nije strasno, da je ona druga slikala jer joj je tako doslo i da serije zapravo ne postoje, nego da su to samo iluzije koje mi stvaramo u nasim umovima. Te da zapravo nista nije pokvareno. Odlazim dalje u grad i odjednom sam na tajnom zadatku da pratim restoran na uglu u kojem se okupljaju sumnjivi tipovi. Tako promatrajuci spazim da na pokrajni ulazi jedna cura koju znam sa hokeja. To mi postaje vrlo sumnjivo. Odlazim u restoran, ona mi se obraca kao konobarica na nizozemskom, ja se pravim da je ne razumijem, pa mi to ponavlja. Govorim da nisam gladan i odlazim dalje. Pokusavam dokuciti sto ona tamo zapravo radi. Na ulicama vlada guzva. Iznenada mi se s lijeve strane pojavljuje djevojka krace crne kosa i blijedog lica, koju uopce ne poznajem. Ona mi suptilno daje do znanja da zna koji je moj zadatak ovdje i da mi je dosla pomoci. |
21.11.2012., srijeda
Neizvjesnost
|
Stigao je odgovor IND-a (Sluzbe za imigraciju), na onaj bizaran mail predsjednika kluba u kojem objasnjava da IND proturijeci sam sebi kada me salje van iz zemlje. U pismu pise da povlace odluku iz posljednjeg pisma od prije dva tjedna, te da ce cekati (kao sto su i prvotno rekli) prvo odluku oko radne dozvole (UWV). Uz isprike zbog pretrpljenog soka? Ne, to bi ipak bilo previse od jedne birokratske masine. Ceka se odluka UWV-a oko radne dozvole. Gotovo istodobno je stigla i jedna druga, manje vesela vijest. Moram se iseliti iz stana do Bozica. Ugovor, koji mi istice 30 prosinca, mi vise nece produziti. Znao sam da mi ugovor istice, ali imao sam jos malu nadu da bi mi ga mogli produziti. Medjutim sada je definitivno jasno da moram kupiti prnje. Steta, jer bas sam imao lijep stan po povoljnoj cijeni, na mirnoj lokaciji i sa ...smrc...mjestom za parkiranje odmah ispred zgrade. Susjeda je bila skroz zbedirana kada sam joj rekao da odlazim. Lijepo od nje. Gdje cu se preseliti? Pojma nemam. Imam jos mjesec dana da to izcarobiram. Moje drugo ime je neizvjesnost. Ali ... "nigdar ni bilo da ni nekak bilo". |
13.11.2012., utorak
legalni i ilegalni prijatelji 2
|
Odgovor jednog mog prijatelja iz Valencije: Dear fiend, My best friends have decided to return to their countries. Guillermo to Mexico and Roberto to El Salvador. Guillermo had very bad days in Valencia, always depending on his situation. With his wife and his 2 childs. Because of the situation, they decided to move to Mexico after 10 years living here. I really hate that. Hope you reach your goals. By the way, how's your team? And your studies? And your expectations? I read the Process of Kafka. Here, we have what they call CIEs. It's like prisons for foreigners. Very ashamed to be part of that country. Hope you the best, albert PD: Aran was born two months ago! |
legalni i ilegalni prijatelji
|
Mail koji sam ovaj vikend poslao svojim zabolandskim (i drugim) prijateljima: (da bi razumjeli pismo dovoljno je samo pogledati navedeni link ili citati Kafku) Beste vrienden, het is moeilijk om uit te leggen hoe het is om tegen het systeem (bureaucratie) al jaren te vechten. Het is moeilijk om uit te leggen hoe ik me daarbij voel. Hoop, angst, begeerte, vernedering, trots, onzekerheid... (lijkt op het weer in het Kikkerlandje een beetje ;-) Misschien kan je het beter begrijpen als Franz Kafka leest of deze video bekijkt: http://www.youtube.com/watch?v=NX6u0D4HnbA&feature=related Volgende week gaan ze waarschijnlijk de definitieve beslissing nemen over mijn tewerkstellingsvergunning voor dit jaar. Laat het systeem mij door of niet? Met vriendelijke groeten, |
11.11.2012., nedjelja
Kada je Kafka kao mala beba
|
U petak ujutro su srecom predsjednik kluba i odvjetnica odmah reagirali na pismo IND-a. Ironija je u tome da nam taj isti IND u svojem pismu od prije mjesec dana garantira da ja mogu boraviti i raditi u Zabolandu, dok god je zahtjev za radnu dozvolu u postupku. Kako su sad mogli odjednom donijeti drugu odluku... Strasno. Cak mi je i Frank rekao da je Kafka nista prema ovome. Bizaran je bio mail u kojem predsjednik kluba trazi od IND-a, da ovu odluku poniste, jer im u prilogu salje pismo istog IND-a u kojem mi garantiraju slobodan boravak i rad. Naravno na odgovor IND-a se jos ceka. Nazalost zadnja loza mi nije izdrzala na treningu u petak. Oporavak je bio dosta dobra i u srijedu sam mogao joggirati, a u petak mi je fizioterapeutkinja rekla da mogu lagano trenirati, pa ako to dobro prodje, mogao bih eventualno zaigrati u nedjelju. Zelja za igrom je bila ocito prejaka. Sve je bilo dobro oko sat i pol, ali onda sam povukao jedan sprint previse i odmah osjetio lozu...uff.. Spakirao stvari i otisao na tusiranje. Nista od tekme. Sta se moze. Ali ako cemo pravo, trenutno nisam bas u najboljoj ravnotezi, tak da je mozda i bolje. Trakavica se nastavlja... a ja kao zivuci glumac u toj trakavici sa zanimanjem pratim scene i uloge, koje cu jos moci odigrati. Negdje sam jednom procitao da je ljudima masta potrebna, jer imaju samo jedan zivot i nemaju ga gdje vjezbati. |
09.11.2012., petak
Usred noci
|
Usred noci sam se probudio s osjecajem straha. Pokriven poplunom i dekom, polako sam postajao svjestan sebe, kao kad se budis iz sna. U meni osjecaj straha. Pokusavao sam se prisjetiti kakav sam to ruzan san sanjao, ali nisam uspio. Jednostavno sam osjecao strah. Strah bez razloga. Nakon tridesetak sekundi sam se sjetio od kuda taj strah. "No krasno. Jos i to.", pomislim. Svaka borba ili otpor su uzaludni. Strah je bio tu. Prihvatiti ga i krenuti dalje, nauciti se nositi s njime. Jutros sam ustao i kao navijen tipkam. Carpe diem. |
j...... jeza
|
Prosla je ponoc. Vec je petak. Ja sam prije nesto vise od pola sata dosao doma. Ujutro sam bio kod zubara na kontroli. Tehnicarka mi je prvo temeljito ocistila zubalo. Tehnicarka se zove Zlatka, porijeklom je iz Bugarske, no zivi vec vise od 15 godina u NL. Popricali smo malo o ceznji za domovinom, povrsnosti “sirevih glava” i obitelji, no zakljucili smo da se ne zalimo, te da je to nas vlastiti izbor. Nakon zubara sam obisao taj kvart u potrazi za prometnim znakovima. Naime prije 8 mjeseci sam dobio kaznu u tom kvartu za krivo parkiranje, tj. za parkiranje u zoni iskljucivo namjenjenoj stanarima. Medjutim ja to nisam mogao znati, jer nije bilo nikakvih znakova. I to sam jos dobro provjerio i zato sam ulozio zalbu. Slucaj jos traje. Prije par tjedana sam dobio pismo u kojem navode nove dokaze u mom slucaju, naime fotografije sa vidljivim znakovima u tom kvartu. No fotografije su snimljene prvog listopada, znaci skoro 7 mjeseci kasnije. Uz to jos mi se cinilo da su ti znakovi novi. Danas sam to isao provjeriti. I tocno se vidi da su to novo postavljeni znakovi i ja sam jos uvijek siguran da tamo nisu bili u ozujku. Kako uopce nekome pada napamet, da kao dokaz prilozi slike novih znakova za nesto sto se dogodilo nekoliko mjeseci ranije. Morao sam dovrsiti jos nesto za posao to popodne, ali sam na povratku ipak napravio kratku joga-setnju u velikom arnhemskom parku. Odlucio sam da posao moze pricekati i da cu ga ipak uspjeti napraviti na vrijeme, a ako ne uspijem opet dobro. Jos vidim mirnocu vode ispred sebe i jesensko lisce stabala koje se u njoj zrcali. Onda sam isao na posao.No samo na jedan trening, jer sam veceras isao za Eindhoven. Tamo je Kraljevski nizozemski hokejski savez (KNHB) organizirao evaluaciju olimpijskih igara s izbornikom muske reprezentacije Paulom van Assom. Bila je vrlo zanimljiva vecer i moglo se dosta toga nauciti. Govorio je o tome kako je uspio u tome da svoju ekipu dovede u flow. Nazalost u finalu su izgubili za jedan gol. Nekada ljudi ne dobiju ono sto zasluzuju. Kada je doslo do postavljanja pitanja, ja sam cak dva puta imao nesto za reci. No jos vaznije to sam i izrekao pred cijelom dvoranom. Paul mi je cak zahvalio na tome. Kazu da kada covjek kada mora govoriti strani jezik izgubi dio svoje spontanosti. Mogu vam reci da je to istina i ja sam oba puta osjetio knedlu u grlu, no usprkos tome cuo sam sam sebe kako govorim kroz i preko te knedle. Bio sam sretan da sam se to usudio. Na druzenju nakon evaulacije porazgovarao sam sa dva trenera, koji rade na visokim funkcijama u njihovoj trenerskoj akademiji, indirektno su mi rekli da im treba jos kadra i da racunaju na mene cim se rijesi moja situacija sa papirima. Kada sam se vratio doma, nakon sat vremena voznje, bilo je vec jako kasno. Otvorio sam jos postanski sanducic. U njemu je bilo pismo IND-a (Sluzbe za imigraciju). Razmisljao sam sto uciniti, otvoriti pismo odmah ili tek sutra ujutro, jer sam imao osjecaj sto bi u njemu moglo pisati. Ipak osjecao sam se dovoljno snaznim da otvorim pismo. U pismu odbijaju moj zahtjev za privremenom boravisnom dozvolom, jer jos uvijek nisu zaprimili moju novu radnu dozvolu. Sto je naravno tocno. Imam rok od 28 dana da napustim Zaboland ili da se zalim na tu odluku. Jos nikada nisam dobio pismo u kojem bi pisalo da moram napustiti Zaboland. Gledam sad neke mailove u vezi posla, cine se potpuno nevaznima. Situacija se cini dosta slozena. No zapravo je negdje sve potpuno logicno, jedino kaj se cini da cu ja po toj logici jebati jeza. Tko zna mozda i to moze biti zabavno... |